predsjednik Udruge za pomoć u rješavanju problema ovisnosti o drogama ‘Novi život’
Drastično jest, ali uvjeravam vas - i čvrsto stojim iza toga - da je borba za fizički i duhovni spas svakog ovisnika o drogama i u ovim našim, najkonkretnijim, okolnostima svojevrsna borba protiv fašizma!
Možda to na prvi pogled nije ni razumljivo ni prihvatljivo, može sličiti i na nekakvo razmetljivo politiziranje, ali teški problem o kojemu se radi zahtijeva i teške riječi, traži jasno upozorenje svima u ovisničkoj drami - od ovisnikovih roditelja i susjeda, preko policajaca, sudaca i liječnika, do najvažnijih vladinih instanca i ureda - da se u toj borbi za spas nikad, ali baš nikad, ne smije posustati niti ići prijekim putem ili linijom najmanjeg otpora. Krajnje je vrijeme, barem ja tako mislim, da se to krikne glasno i s kakvom-takvom šansom za rezultat opipljiviji od vikanja u vjetar. Objasnit ću vam o čemu govorim...
Ante Brnić, predsjednik Udruge za pomoć u rješavanju problema ovisnosti o drogama Novi život – što ju je u splitskom gradskom kotaru Brda 1997. godine osnovao kao svojevrstan „klub” roditelja (mnogobrojnih) ovisnika iz toga, socijalno vrlo turbulentnog kvarta i s vremenom je uzdigao, dakako ne sam, u jedan od (u državnim razmjerima) najuspješnijih punktova otpora ovisničkoj pošasti - počeo je uvodno citiranim riječima svoj monolog na zadanu temu, isprovociran mučnom spoznajom da se na narkofrontu stvari ne odvijaju baš najbolje.
Da je, naime, na nekim položajima „obrana“ popustila, umorila se ili, jednostavno, otišla nekim putem s manje krvarenja, znoja i suza. Samo s naslova sjajnih referenci svoje udruge – u ovom trenutku istaknimo jedino to da je „Novi život” do sada čak 953 ovisnika privolio i poslao na liječenje u rehabilitacijske centre i komune u inozemstvu i Hrvatskoj te im po povratku bio „rame potpore“ za život bez droge – Brnić je neupitno meritoran poznavalac (protu)ovisničkih prilika i neprilika, autoritet do čijeg se mišljenja drži i, ukratko, čovjek koji dobro zna što govori kad je riječ o narkosceni.
Motiviraj ovisnika na liječenje!
Može se, uostalom, mirne duše kazati da je briga za ovisnike, za njihovo što uspješnije vraćanje iz opojnog privida u egzistencijalnu realnost, postala sama srž njegova života, zauvijek obilježenog i osobnom tragedijom.
Sin mu Eugen liječio se i uspješno izliječio od ovisnosti u španjolskoj komuni, vratio se, u Zagrebu osnovao i s nemjerljivim entuzijazmom vodio veliki centar za ovisničku rehabilitaciju i resocijalizaciju, stvorio obitelj, zaposlio se i potom smrtno stradao u bizarnoj prometnoj nesreći... no Ante, uzdrman iz temelja, nikad sebi nije dopustio niti pomisao da se povuče i digne ruke od svega; ostao je „na frontu“, duboko prožet spoznajom kako njegova vokacija nipošto nije bila samo spašavanje ovisnika Eugena. Nego svih koje od droge treba spašavati.
- Čudite se, vjerojatno, zašto borbu protiv fašizma spominjem u kontekstu problema ovisnosti. Dobro, možda pretjerujem na verbalnom planu, ali svi znaju čega sve ima u odnosu okoline prema tim većinom mladim ljudima koji se nisu oduprli iskušenjima drogiranja, i tonu prema dnu. Preko svake je mjere onih, dosta ih to i otvoreno kaže, koji bi to, taj tobožnji društveni otpad, očistili streljačkim strojem, metkom u čelo; sve bi njih trebalo polit benzinom i zapalit; te propalice i lopovi nisu vrijedni ni suda ni opstanka među normalnim ljudima; trebalo bi njih po kratkome postupku, a ne - daj im ovo, omogući im ono...
 |
Evo, recite, na što takvi stavovi sliče, kakva je to ideologija, ili filozofija, iza njih. U svakom slučaju – strašna. I protiv toga se moramo boriti svi u društvu, od onih plaćenih i zaduženih za to, do svakoga od nas, pa makar u svojoj obitelji nemali nikoga koga bi „trebalo pred zid”. Treba se protiv toga boriti riječju, mišlju, ljubavlju, djelom i primjerom: pomozi nekome tko ionako već ima nesreću da je ovisnik, probudi ono dobro u njemu, motiviraj ga da se liječi, stvori uvjete za liječenje...
Imam dojam, a mislim da ga mogu i argumentirati, kako je opći društveni angažman na polju suzbijanja ovisnosti o drogama nekako splasnuo, ta tema kao da je na svoj način izdušila i otišla s glavne scene. Bilo bi najgore ako je itko od onih po prirodi stvari zaduženih za stanje u toj osjetljivoj oblasti – mislim prije svega na nadležni Vladin ured, nacionalne stratege i financijere ovisničkih programa i akcija, županijske i lokalne centre za borbu protiv ovisnosti i na brojne udruge – smanjio ili izostavio svoje doprinose i poteze zbog gledišta da je problem droge ako ne sasvim riješen, onda barem značajno suzbijen.
To je sasvim pogrešno. Droge i njezinih konzumenata nema manje nego proteklih godina: ima je možda i više, ali joj je izmijenjena vanjska slika. Ovisnici i dileri više ne vise po kvartovskim zidićima, droga se – drukčija i po strukturi, djelovanju, cijeni i dostupnosti – preselila u stanove, noćne klubove, dalje od očiju, ali potreba da se društvo protiv nje bori nije ništa manja nego jučer. Naprotiv.
Pošto vjerujem da svi zainteresirani ipak znaju kako je problem ovisnosti i dalje tu, i te kako živ, njegovo uočljivo (i medijsko) guranje u drugi plan – posebno smanjivanjem financijske i organizacijske potpore dugotrajnoj, složenoj, neizvjesnoj, ali nezamjenjivoj metodi liječenja u rehabilitacijskim centrima i komunama - mogu objasniti jedino hodom po liniji manjega otpora, lakšim i, čini im se, jeftinijim putem.
Moja udruga Novi život zaista je – nije mi ovdje do hvalisanja, nego do argumentacije – puno učinila na ostvarivanju kontakta s ovisnicima i njihovim roditeljima, motiviranju i upućivanju mladića i cura na liječenje u komunama, pomaganju da se nakon povratka uključe u realan život jer trebaju sve, od dokumenata ili liječnika do zaposlenja ili upisa u školu. Odlazili smo radi motiviranja na liječenje među narkomane na lokalnim zidićima, u zatvorima, u njihove kuće, diskače, među prostitutke, svugdje...
U 11 godina izbrojili smo s ovisnicima i njihovim roditeljima čak 44. 816 raznih kontakata, razgovora, pravnih savjeta i drugih usluga te, na primjer, 2002. godine, u Savjetovalištu udruge imali šestero zaposlenih, većinom bivših ovisnika, a za provođenje naših programa bili financirani s ukupno 422.000 kuna, od čega iz splitskog proračuna 190 tisuća.
Danas, iako na terenu i dalje dajemo sve od sebe, možemo jedva „othraniti” dva zaposlenika - bivša ovisnika, možemo se u Vladinu uredu za suzbijanje ovisnosti natjecati za samo 232.000 kuna i biti sretni ako dobijemo i polovicu od toga. Ovome ne treba dodatnog komentara, iz ovog se iščitava opredjeljenje za druge načine rješavanja ovisničkog pitanja. Nažalost.
Razgovor sa zidom
U Splitu smo, pak, primili i dodatni udarac. Mi predstavnici udruga San Lorenzo-Zajednica Cenacolo, Zajednica Papa Ivan XXIII., Udruga San Patrignano i Novi život, a i svi drugi, suočili smo se s činjenicim da je u strukturi Grada Splita ukinuta Služba za borbu protiv bolesti ovisnosti. Vrlo razočarani, poslali smo pismo gradonačelniku Kerumu i predsjednici Gradskog vijeća gospođi Bečić, zatražili razgovor o toj temi i – ništa. Nema nikakve reakcije, a mi i dalje čekamo i nadamo se.
Što se mene tiče, a nisam nipošto jedini, poseban je i velik problem što se posljednjih godina u Hrvatskoj nekako artikuliralo opredjeljenje za liječenje ovisnika medikamentima – metadonom kao zamjenom za heroin i suboteksom kao supstancom koja ‘ispire’ potrebu za heroinom. Tu su metodu dosta prihvatile institucije – mislim na Vladin ured za borbu protiv ovisnosti, na županijske i lokalne centre, zatvorski sustav, neke liječnike – a mi, protivnici toga načina, mislimo da je to neispitan i miniran teren pun rizika.
Sigurno je lakši i elegantniji, pa utoliko i jest riječ o državnom odabiru linije manjeg otpora. No tako se, tabletom, problem ovisnika istinski ne rješava. Ne rješava se način, stil i smisao njegova života, njegovi interesi, navike, komunikacije... Taj model nažalost zagovara i dr. Slavko Sakoman, čovjek iznimno zaslužan na polju borbe protiv droga, onaj koji je znao upaliti alarm oko ove teme, kreator nacionalne strategije, ali sada pogrešno orijentiran farmakologiji koja, po meni, nije pravo liječenje ovisnosti, nego način smanjenja štete. Šteta.
Nadležni Vladin ured – vodili su ga dr. Sakoman, pa dr. Ante Barbir čiji su pogledi bili najsličniji nama iz udruga, potom Bernardica Juretić i sada Dubravko Klarić – ove je godine raspisao natječaj samo za financiranje programa prevencije i resocijalizacije ovisnika, što svakako jesu važne dimenzije problema, ali su sasvim isključeni programi kontakata s ovisnicima i njihova upućivanja na liječenje u komune. Ako sam ovim istupom nekoga i prozvao, neka sam!
Pripomogne li imalo tome da se drogu u nas ne prestane tretirati kao opću opasnost - neovisno o metodama borbe protiv nje – tada je vrijedilo prozivanja.
mladen krnić
snimio: paun paunović / cropix
Je li skupo izliječiti ovisnika?
Ispada da smo, na primjer, mi u udruzi Novi život za državu skupi, čak preskupi. Nedavno mi je to, ovdje uz igralište na Brdima, rekao i jedan prijatelj, i njemu se učinilo da puno koštamo. Onda sam mu pokazao čovjeka koji se tu pored ograde igrao s djecom.
Bio je ovisnik, osobno sam ga jednom, u ratu, vidio kako Ispod ure, u ratnoj spremi, razgovara sa zidom, potpuno rastrojen drogom. Prišli smo mu, razgovarali, uvjeravali i poslali ga na liječenje u komunu. Vratio se drugi čovjek, otac je troje djece, sretan. I, što kažete, je li to skupo, pa ma koliko koštalo državu ili koga bilo?
Meni nije skupo, ona djeca – a ima ih, vjerujte, barem još pet-šest razreda čije smo roditelje prije rođenja tih mališana poslali na liječenje i usuđujem se reći spasili – sve su to moja djeca i nemaju cijene. A valjda cijene ne bi trebala imati ni za državu, jer i za nju vrijedi pravilo: kad spasiš jednog čovjeka – spasio si cijeli svijet.
|