Slobodna Dalmacija

Zemlju su od države, preko sinjske gradske vlasti,  dobili odabrani. Mi smo od njih zemlju uzeli u  podzakup. Plaćamo im zakupninu veću od one koju  oni plaćaju državi i gradu Sinju - kaže Ivan Putnik iz  Brnaza, predsjednik Udruge proizvođača mlijeka  Dalmacije / Feđa KLARIĆ / CROPIX

Dok su u organizaciji udruga proizvođača mlijeka i orača Dalmacije dangubili prosvjedujući na Kukuzovcu, solidarizirajući se tako sa svojim slavonskim kolegama, seljaci Sinja i Cetinske krajine u žalopojkama su se najviše obrušavali na sustav zakupa državnog zemljišta u Sinjskom polju i nepravdu u poticajima.

- Svi mi ovdje obrađujemo dio državnog zemljišta jer svoga nemamo, a od zemlje živimo mi i naše obitelji. Mi oremo, kopamo, žanjemo i beremo, ali samo nas nekoliko ostvaruje pravo na državne poticaje. Većina sinjskih seljaka u gorem je položaju od kmetova. Zemlju su od države, preko sinjske gradske vlasti, dobili odabrani. Mi smo od njih zemlju uzeli u podzakup. Plaćamo im zakupninu veću od one koju oni plaćaju državi i gradu Sinju.

Oni nas samo pitaju što ćemo na tim njivama sijati i te kulture prijavljuju kao svoje te na njih od države ubiru poticaje – kaže Ivan Putnik iz Brnaza, predsjednik Udruge proizvođača mlijeka Dalmacije, koji s obitelji posjeduje mini farmu muznih krava, a imao je sreću da je dobio u zakup desetak hektara državnog zemljišta pa ne spada u podzakupce.

PRIČA PRVA Zakup, podzakup, profit

U Sinjskom polju bilo je oko 470 hektara državnog obradivog poljoprivrednog zemljišta. Nekoliko desetaka hektara vraćeno je bivšim vlasnicima, a ostalo je na osnovi programa koji je verificiralo Ministarstvo poljoprivrede davano u jednogodišnji zakup s pravom produženja ugovora do najviše pet godina. Najveći pojedinačni zakupac dobio je na korištenje 36 hektara. Radi se o jednom Triljaninu sa statusom branitelja.

On je, kažu upućeni izbjegavajući navesti njegovo ime, zemljište uzeo u zakup i dao ga u podzakup nekolicini proizvođača koji od zemlje žive. Oni su mu uredno plaćali podzakup u visini većoj od zakupa koji je on plaćao državi, a gospodin je uz to uredno ubirao poticaje. I vjerojatno se busao u junačka prsa da voli Hrvatsku. Toliko da bi je, kao i toliki njemu slični, najradije imao u džepu. Ovo je samo jedan od primjera zloupotrebe državnih poticaja u poljoprivredi u dolini Cetine.

Zloupotreba je toliko da ih je nemoguće pobrojati. Načini kako se pljačka država, zapravo kako pojedinci zavlače ruku u džep nas poreznih obveznika, poznati su svima koji to žele znati osim, naravno, policiji i državnom odvjetništvu koji pljačkaše očito ne žele uznemiravati, a kamoli kazniti. Najeklatantniji primjer zloupotrebe poticaja je slučaj zakupca 13,5 hektara državnog zemljišta u Sinjskom polju Frane Čačije iz Bajagića.

Ministarstvo poljoprivrede suglasilo se s programom raspolaganja državnim zemljištem u Sinjskom polju koji je usvojilo Gradsko vijeće Sinja. Čačija se javio na javni natječaj raspisan temeljem toga programa i dobio u jednogodišnji zakup zemljište da bi na njemu proizvodio krmne smjese. Umjesto onoga za što je dobio zemljište, Čačija se odlučio na sadnju oraha, odnosno podizanje trajnog nasada.

Kvaka je bila u tomu da je Ministarstvo poljoprivrede poticalo podizanje trajnih nasada sa 22.700 kuna po jednom hektaru. Zasaditi 13,5 hektara orasima značilo je dobiti poticaje od preko 300 tisuća kuna. Trebalo je, dakako, ponešto i uložiti. Orasi nisu odabrani slučajno. Oni se sade u najrjeđem sklopu, tek 100 sadnica na hektar. Od onih 300 tisuća u džepu je ostalo najmanje pola. Idućih godina Čačija je računao na poticaje za održavanje podignutog trajnog nasada...

Na brojne upite o ovom slučaju, koji je samo kap u moru sličnih i dječja igra u odnosu na velike mahere, iz Ministarstva poljoprivrede uzvraćali su šutnjom. Kako bi mogli i odgovoriti da su zakupcu državnog poljoprivrednog zemljišta na jednu godinu, koji su ugovor imali na stolu, dali poticaj za podizanje trajnih nasada!? Ali je zato isto ministarstvo istom pojedincu dalo na korištenje još tridesetak hektara šumskog zemljišta, navodno javnim natječajem, mada je ugovor potpisan prije isteka javnog natječaja.

PRIČA DRUGA Stočarski rat

Država i županija poticale su podizanje trajnih nasada i kupnju stoke bespovratnim i izuzetno povoljnim kreditima. Tako su, uz druge, u priliku da se na papiru predstave vlasnicima plantaža voća došli i neki zaposlenici sinjske gradske uprave i njihovi bračni drugovi. Na prijavljenim poljoprivrednim parcelama nisu, istina, izrasli voćnjaci, ali jesu zato kupljeni novi automobili, stanovi i druga imovina.

Upućeni tvrde da je najuspješniji među tim muljatorima dobivenim bespovratnim novcem i povoljnim kreditom financirao izgradnju kuće, pa čak i liječničke ordinacije. S golemim novcima poreznih obveznika država potiče stočare. Na potporu države pravo ima svaki vlasnik krava, konja, magaraca, najmanje po deset ovaca ili koza, rasplodnih krmača, pčelinjih košnica...

Praksa je i u ovom segmentu dokazala da država nije uvela poticaje kako bi omogućila hrvatskim seljacima da se pripreme i prilagode za EU, već se radi(lo) o socijalnom programu smišljenom da se aktualnoj vlasti osigura naklonost toga dijela biračkog tijela, nešto slično svojevremenom bujanju branitelja. U stočarstvu su najviši poticaji za seljake koji su se opredijelili za govedarstvo kroz sustav krava-tele. Uvjet je da se ima najmanje 20 krava s teladi. Do prošle godine uzgoj krava-tele država je poticala sa 3000 kuna, a danas je to 2400 kuna.

Hoće li traktoristi krenuti protiv mangupa u svojim redovima? / Feđa KLARIĆ / CROPIX

Tko, dakle, ispunjava propisani minimum, godišnje od države dobije 48.000 kuna. Na području Cetinske krajine ima desetak takvih stočara. Njima je važno samo dostići što veći broj grla za poticaje, a u samom držanju stoke ne pridržavaju se baš ničega što im ne ide u korist. Vlasnici takve stoke međusobno vode prave ratne okršaje, njihova stoka bez nadzora uništava tuđu imovinu, a nije rijedak slučaj da stoka neometano iziđe na dionicu državne ceste D-1 Sinj – Vrlika i prijeti izazivanjem prometnih nesreća.

U selu Otišiću krda goveda, evidentirana u poticajnom sustavu krava-tele, imaju Nedjeljko Blažević i Ika Stojsavljević. I premda i Nedjeljkova i Ikina krda pasu po tuđim njivama, oni se međusobno optužuju, jedno drugome podmeće i ne podnose se. S druge strane jezera Peruča najbrojnije krdo ima Ivan Đapić zvani Poljar iz Bitelića. Prije nekoliko godina između Đapića i Vlade Perkovića iz Koljana dolazilo je do učestalih sukoba pa je posla imala i policija.

Borili su se za pašnjake. Đapić je svoju stoku smjestio u napuštene kuće odbjeglih Srba u Laktacu, što nikako nisu mogli prihvatiti Vlado Perković i njegova supruga Koviljka koji imaju veliko stado ovaca. Đapićeva goveda bez nadzora dolazila su i do Koljana, uništavajući i povrće Perkovićevih u ograđenim vrtovima. Kako je Đapić negirao da su štetu napravila njegova goveda, Perkovići su ih jednom prilikom zarobili pa je umalo došlo do pucnjave vatrenim oružjem.

Posebna je priča s govedima Janka Bulovića na Vrdovu. Tvrdi se da vlasnik stada, kojemu je oko 80 godina, i ne zna koliko goveda ima. Njemu je važno, kao i drugim sličnim vlasnicima stoke, poludivlja goveda sakupiti samo jednom godišnje, kada se broje za poticaje i kada se stasalim junicama stavlja ušna markica. Ostala 364 dana godišnje stoka luta prostranstvima Vrdova bez nadzora čineći goleme štete na povrtlarskim kulturama, najviše krumpirištima.

Obitelj Petra i Dragice Bulović s Jankom se godinama parniči radi naknade štete. Uzalud im i pravomoćne sudske presude. Janko im ne plaća, ali zato za pedesetak grla krava-tele od države godišnje potegne i više od 120 tisuća kuna.

PRIČA TREĆA “Zamračio” 1500 litara dizela

Plavi dizel priča je za sebe. Država potiče seljake pogonskim gorivom koje je za oko tri kune jeftinije od dizelskog goriva u slobodnoj prodaji. Iako je točno propisano na koliko se litara nafte ima pravo po svakom grlu stoke ili hektaru površina, u praksi je zloupotreba kao u priči. Seljaci u dogovoru s prodavačima na benzinskim crpkama gdje se plavi dizel može kupiti pronalaze načine za prijevaru. Tako smo saznali da je jedan od najgrlatijih među prosvjednicima na Kukuzovcu samo za prošlu godinu “zamračio” više od 1500 litara plavog dizela.

Mali ne kradu, ali većima nikada dosta. Na kraju evo još jedne priče koja nije vezana uz poticaje, ali jest za kriminal stočara. Slavko Đapić iz Bitelića najveći je stočar u cetinskome kraju među ovčarima. Njegova obitelj ima više od 600 ovaca. Nije Slavko želio toliko stado. Bio je jednostavno prisiljen bujati. Na to su ga prisilili vlasnici malih stada uz granicu kojima su vlastita stada samo pokriće za razmahani prekogranični šverc. Slavko živi sa svojim stadom i od stada.

Glavni prihod ostvaruje prodajom janjaca. Za svoju vrlo kvalitetnu robu želi postići odgovarajuću cijenu. Ne boji se Slavko konkurencije iz okruženja. Sa švercerima se, međutim, ne može nositi. S druge strane granice cijena janjaca puno je manja. Kada na tržište navale takvi janjci, Slavko svoje ne može prodati. Stoga se nastoji pošto-poto riješiti muških janjaca, a žensku ostavlja za napredak i tako mu stado sve više raste.

toni paštar / EPEHA