Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bivši premijer u zatvoru, dva predsjednička kandidata završila u pritvoru, ministri, saborski zastupnici... O, jadna državo! S. P.

Detalji o usluzi >

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bivši premijer u zatvoru, dva predsjednička kandidata završila u pritvoru, ministri, saborski zastupnici... O, jadna državo! S. P.

Detalji o usluzi >

Spektar

Objavljeno 26.09.2009. u 12:23

OKO DESET TISUĆA SRBA BORILO SE U HRVATSKOJ VOJSCI

NAŠA DOMOVINA I Jovan je branio Hrvatsku

Nesporno je kako su se u Domovinskom ratu tisuće hrvatskih Srba othrvale zovu nacije, a odazvale se zovu napadnute domovine Hrvatske. Kronološki gledano, prva žrtva Domovinskog rata bio bi Goran Alavanja, kojega su teroristi ubili kod Obrovca, no njegovo
Nesporno je kako su se u Domovinskom ratu tisuće hrvatskih Srba othrvale zovu nacije, a odazvale se zovu napadnute domovine Hrvatske. Kronološki gledano, prva žrtva Domovinskog rata bio bi Goran Alavanja, kojega su teroristi ubili kod Obrovca, no njegovo se ime prešućuje zbog srpske nacionalnosti

Te studene noći sa 22. na 23. studenoga 1990. godine hrvatski policajac Goran Alavanja sjedio je u policijskom automobilu MUP-a Republike Hrvatske, parkiranom na cesti iznad Obrovca, u srcu pobunjene Krajine, skupa s policijskim inspektorom Stevanom Bukaricom i policajcem Jovom Graovcem.

Vani je bilo nevrijeme i snažno jugo, što je trojici mupovaca vjerojatno smanjilo vidljivost pa nisu na vrijeme uočili skupinu maskiranih terorista koji su se oko dva ujutro prišuljali s prednje strane automobila i zapucali po njima iz strojnica. Goran Alavanja je pogođen sedam puta i, za razliku od Bukarice i Graovca, nije preživio. Prva žrtva Domovinskog rata?

U kronološkom smislu, da. Službeno se, međutim, prvim poginulim hrvatskim braniteljem smatra redarstvenik Josip Jović, koji je stradao na Plitvicama, na “krvavi Uskrs”, 1. travnja 1991. Iako je matematički sasvim jasno koja se tragedija dogodila ranije, Goran Alavanja je nekako izmaknut iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda. Nažalost, sva je prilika da razlog tome leži u činjenici što je tada 27-godišnji Alavanja po nacionalnosti bio - Srbin.

Naime, u ona je vremena, a ta vremena očito vladaju još uvijek, barem sudeći po izjavama gradonačelnika Splita, bilo “nezgodno” da prva žrtva velikosrpske agresije na Hrvatsku bude baš Srbin, kao da bi ta činjenica Alavanjina podrijetla umanjila velikosrpski zločin ili kao da će se priznavanjem Gorana Alavanje za prvoga poginulog hrvatskog branitelja - barem organiziranim sjećanjem na njegovu pogibiju u odori hrvatske policije - umanjiti veličina žrtve Josipa Jovića.

Dakako, Goran Alavanja nije jedini Srbin koji je u Domovinskom ratu bio na hrvatskoj strani. Što god splitski gradonačelnik danas lupetao, nepobitna je činjenica da su stotine, pa i tisuće Alavanjinih sunarodnjaka stale u tim trenucima uz Hrvatsku, iako su s druge strane nišana bili “njihovi”.

Sveto Dalmatinski

 Majka Gorana Alavanje na sinovom grobu
U Splitu je tako poznat slučaj hrvatskog branitelja srpske nacionalnosti Svetozara Jovanovića, poznatijeg kao Sveto Panker, kojemu su - dok je sa suborcima iz Četvrte gardijske brigade bio na terenu - naoružani pripadnici HV-a upali u stan na Mertojaku i bespravno ga prisvojili: punih 13 godina Jovanović je strpljivo čekao da mu se stan isprazni, spavajući po podrumima i “kaićima”, odbijajući sve nagovore i savjete suboraca da mu oni oružjem vrate stan.

U Šibeniku je, pak, poznat primjer starijeg vodnika JNA Željka Baltića, zapovjednika topničke baterije na šibenskom otoku Žirje, koji je u kritičnim trenucima prešao na hrvatsku stranu, skupa s topovima - koje je odmah okrenuo protiv brodova YU mornarice - te se mnogi šibenski branitelji danas slažu da su upravo Baltićevi topovi sa Žirja odigrali veliku ulogu u obrani Šibenika. Umirovljeni šibenski profesor Ivo Livaković u knjizi “Oba su pala” donosi i Baltićevu izjavu iz tih vremena:

- Ja jesam vojnik i položio sam vojničku zakletvu, ali nikad ne bih upotrijebio oružje protiv ovog naroda na Žirju, a niti bih ikada dozvolio da drugi to oružje dobiju i tuku hrvatski narod. Znamenit je i primjer braće Predraga i Nenada Gagića, vukovarskih Srba koji su se odmah uključili u obranu Vukovara. Prethodno su otišli svom ocu Vukašinu da mu kažu kako su naumili boriti se za Hrvatsku, na što im je starac odvratio: “A djeco, za koga ste drugog mislili? Domovina vam je napadnuta, izvolite je braniti.”

Aco Vukovarski

Priča postaje to zanimljivija ako se zna da je stari Vukašin Gagić bio - pravoslavni pop, što je samo ilustracija nepobitne istine da ne samo što nisu svi hrvatski Srbi sanjali o velikoj Srbiji i ustali protiv Hrvatske, nego da ni svi pravoslavni svećenici nisu huškali svoju pastvu protiv katoličke braće/susjeda.

Ipak, vjerojatno najpoznatiji slučaj jest onaj vukovarskog Srbina Aleksandra Jevtića koji se nakon pada Vukovara i sam našao zarobljen u srpskom logoru Stajićevo, gdje ga je prepoznao njegov nekadašnji oficir iz JNA i začudio se što on tu radi, kao Srbin, među zarobljenicima, ponudivši mu da njega i druge zarobljene Srbe prebaci u drugi dio logora, gdje je prema zarobljenicima vladao blaži tretman.

Jevtić mu je na to pokazao nekoliko desetaka Hrvata, rekavši za njih da su također Srbi, čime im je umnogome olakšao uvjete boravka u logoru, a neke sigurno i spasio od smrti: o tome su, kao i o braći Gagić, lani u “Latinici” svjedočili neki od preživjelih vukovarskih branitelja: Zoran Šangut, Stanko Zadro (brat pokojnog Blage), Predrag Matić Fred i drugi, na čiju je inicijativu Jevtić za svoj podvig nedavno i odlikovan od predsjednika Mesića.

 Golubice mira u Vukovaru
U istoj “Latinici” prikazan je i razgovor sa građevinskim radnikom Boškom Kršićem, bosanskim Srbinom koji je dio radnog vijeka proveo u Hrvatskoj, ali je već 1979. otišao kao gastarbajter u zapadnu Europu, gdje ga je i zatekla velikosrpska agresija na Hrvatsku: čovjek se nije ni trenutka dvoumio, nego se odmah vratio u Hrvatsku i stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci.

Upravo Kršićeve riječi vjerojatno najzornije oslikavaju dominantni doživljaj velikog broja Srba u Hrvatskoj koji su 1991. stali uz svoje hrvatske prijatelje, a protiv tenkova i aviona svojih sunarodnjaka: - Ja sam se vratio ovdje, jer u Hrvatskoj sam ostavio svoju mladost. Ja ovu državu volim. Ja sam tu došao kao dijete u opancima, tu sam sve stekao u životu, prijatelje, tu sam boravio, tu sam radio, tu sam ostario, tu ću i umrijeti.

Koliko god to danas nekome smetalo, nesporno je kako su se u Domovinskom ratu tisuće hrvatskih Srba othrvale zovu svoje nacije (odnosno njezine ekstremne i fašistoidne političke elite), a odazvale se zovu svoje napadnute domovine Hrvatske. Ako se zbog ičega moramo sramiti izjava našega gradonačelnika, onda je to zbog ovih ljudi.

Živko Juzbašić, član ratne vlade Republike Hrvatske

Tuđman odbio srpsku brigadu

Ministar u Vladi nacionalnog jedinstva u razdoblju 1991.-1992. Živko Juzbašić ove je godine objavio knjigu “Srpsko pitanje i hrvatska politika”, u kojoj je, među ostalim, opisao kako je tadašnjem predsjedniku Tuđmanu predlagao osnivanje srpske brigade “Nikola Tesla”, vojne jedinice u sklopu Hrvatske vojske, u kojoj bi se borili pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj.

- Tuđman je to najprije prihvatio, a onda je odbio. Bilo je puno srpskih boraca u Hrvatskoj vojsci, a da je bila drukčija i pametnija Tuđmanova politika, bilo bi ih i puno više, jer je to bila zajednička borba - rekao je za “Slobodnu” bivši ministar.

Zoran Šangut, branitelj Vukovara

Hrvatsku je branilo i 10.000 Srba

Imate li brojčane podatke o sudjelovanju Srba u Hrvatskoj vojsci za vrijeme Domovinskog rata?

- U cjelokupnom Domovinskom ratu, na prvoj crti obrane Hrvatske, deset posto branitelja bili su pripadnici nacionalnih manjina. Kroz cijeli Domovinski rat u obrani Hrvatske sudjelovalo je oko 10.000 Srba.

Koliko ih je bilo u Vukovaru?

- Ako govorimo o obrani Vukovara, od nas 1800 branitelja, Srba je bilo oko stotinu, odnosno šest posto. Dakle, to su oni hrvatski građani srpske nacionalnosti koji su još 1991. javno iskazali da nisu ugroženi oni, nego domovina Hrvatska, i koji su se s puškom na ramenu borili uz nas. Mi kao udruga radimo na knjizi “Nacionalne manjine u Domovinskom ratu” i nadamo se da će izaći dogodine.

Je li za vrijeme opsade Vukovara bilo kakve sumnjičavosti prema braniteljima srpske nacionalnosti?

- Nismo sumnjali u njih, oni su branili Vukovar rame uz rame s nama. A oni Srbi koji su sa mnom završili u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica dobili su strahovite batine, jer su ih čuvari smatrali izdajicama srpstva.

N.N., Umirovljeni pripadnik četvrte gardijske brigade, po nacionalnosti Srbin

Da komentiran Keruma, ovo šta je reka za Srbe? Ne znan šta bi reka, možda ga je najbolje opisat ka apsurd. Ne znan jesan ti kad priča, ali ja ti njega znan od prije rata. Keruma, e. Znaš oni njegov prvi dućan na Brdima, eno ga još tamo? E, ja san osoba koja mu je prije rata svako jutro dovozila smrznutu robu, tad san radija za “Frikom PKB”. Šta je PKB? Prehrambeni kombinat Beograd. I moran reć, tad smo imali korektan odnos: on je bija mali Mujo šta ima dućan, a ja san bija mali Mujo šta mu je vozija sladoled. Sad mene zanima, kako mu onda nije smeta srpski sladoled?

Otkad san bija u Četvrtoj brigadi? Od početka do kraja, boga ti, samo san s Maslenice izosta. Treća bojna, je. Stavi mi to, da san bija Treća bojna. Jesi stavija? Zašto san iša u Gardu? Love do blata, ko ne bi iša. Ma dobro, sad sam ciničan, ali stvarno mi smeta šta danas ispada da smo u rat išli radi para. U ton momentu, u startu, išli smo ne znajući ni oćemo li doć kući, a kamoli za plaću. Kad san iša u rat, nisan ni zna da će bit plaća. A da ima smeća šta se prošvercalo u branitelje - ima. Ja san prvi da se objavi Registar...

Kako je bilo bit Srbin deves prve u Splitu? Znaš šta ću ti reć: ja ne znam jesan li ja priglup, ili šta, ali stvarno nikad nisan ima problema šta san Srbin, ni u ratu. Pogotovo u Gardi, nikad nisan osjetija nikakvo sumnjičenje. Mislin, bilo je likova kojima si lega i kojima nisi lega, ali to nije imalo veze s tin. Momci su bili korektni, fer. Eto, sićan se jedino kad se moj prijatelj N. naša s nekim susidima iz mog kvarta, pa su u priči došli i do mene, pa je N. reka da smo u istoj satniji, a oni su onda pitali je li ga straj od mene, a on je popizdija na njih, reka in je da se osjeća sigurniji sa mnom nego sa njima...

Zašto san iša u Gardu? Ti znaš da je moj odgovor uvik isti: je li bolje potirat smeće od kuće ili čekat da ti dođe? Ja san u Splitu rođen, tu san odrasta, moj je mentalitet iz ovog neba, moje navike... Misliš to šta su s druge strani bili Srbi? Meni je bilo irelevantno ko je s druge strane, bilo mi je važno šta je s ove strane...

Je l’ se sićan kad je Tuđman reka da fala Bogu šta mu žena nije Židovka ni Srpkinja? Kako ne. Pa ja mislin da je to sve i počelo od Tuđmana, i ne samo to, nego i lopovluk, kriminal, privatizacija...

Je l’ me ova Kerumova izjava podsjetila na tu Tuđmanovu? Znaš šta ću ti reć: ja iman isto viđenje njih dvojice, majke mi. Za njih se oba može reć: “Moralno načelo ti je nemoralno!” Ja ne mogu svatit kad neko kaže da su svi Srbi ovakvi ili svi Hrvati onakvi. Pa mi smo kod Trebinja slušali priko motorole, a to je bija četvrti ili peti misec 1992., razgovore radioamatera iz Crne Gore, di su masu njih u međusobnon razgovoru osuđivali napad na Dubrovnik. Sićan se kad je jedan Crnogorac reka drugome da je grehota bacit i kamen na Dubrovnik, a kamoli bombe...

Ali nisu Kerum i Tuđman jedini. A di je biskup Štambuk i ona njegova izjava da predsjednik Hrvatske mora bit katolik?! Pa on da je imalo intelektualac, to nikad ne bi javno reka, ako i misli tako...Opet ti o Kerumu. A šta ću ti više reć? On je degradacija svega mog truda, muke, želje i nadanja u životu da će Hrvatska bit ono za šta san se ja borija. Iman li poruku za njega? Ja sam svoje u tebe kupija...