Slobodna Dalmacija

Propovijedi, osvrti i izlaganja don Ivana Grubišića na javnim tribinama, neposrednost, toplina i način na koji pristupa sugovorniku, s početnom postavkom o “čovjeku iznad svega”, splitskog svećenika, bez ikakve sumnje, čine jednim od najvećih intelektualaca hrvatske današnjice. S don Ivanom smo razgovarali o aktualnim temama.

Za početak jedno praktično pitanje: zbog čega djeca, da bi mogla pristupiti prvoj pričesti, moraju pohađati satove vjeronauka i u školi i u crkvi?

- Odgovor je jednostavan: to je naredba Crkve, odnosno mjesnog nadbiskupa, i amen. Tu nema više mjesta za razgovor ni za brojne probleme koji postoje na tom području. Neka djeca prvi put dođu u crkvu u trećem razredu, kada je prva sv. pričest. Inače u crkvu ne idu! Isto tako, većina prvopričesnika, poslije prve pričesti više ne ide na misu u daljnjem školovanju. Tu vidim velike probleme, ali to kao da nikoga ne zanima.

Koji su društveni učinci školskog vjeronauka? Ponovno se nameće pitanje - producira li školski vjeronauk određeni broj lažnih vjernika, kao što je svojedobno marksizam u školama utjecao na dobar broj lažnih marksista?

- Školski vjeronauk obuhvaća veliki postotak učenika: skoro 95 posto. Djeca tu stječu određena vjerska znanja, vjersku kulturu. Koliko taj vjeronauk pomaže profiliranju osobne vjere i svijesti o pripadnosti crkvenoj i euharistijskoj zajednici, sasvim je drugo pitanje. Iz iskustva mogu reći da ne doprinosi ništa pozitivno. Na satu vjeronauka u školi djecu se ne smije ni pitati jesu li u nedjelju bila na misi?! Biti odgajan u vjeri, a bez aktivnoga molitvenog sudjelovanja u euharistiji, jest raskorak sa kršćanstvom. Previše je tu formalizma, obavljanje sakramentalnog obreda prve pričesti, kasnije krizme, a bez uključivanja u zajedništvo vjere, molitve, bez euharistije. Ispraznili smo crkve od prisutnosti djece i mladih kao i župske dvorane, a prebacili sve na školu, što odgovara i roditeljima i djeci, ali rezultati su porazni kad se radi o vezanosti djece i mladih uz crkveno življenje kršćanstva i vjerničko zajedništvo.

Govorili ste o potrebi revizije ugovora s Vatikanom. Možete li nam reći u kakvoj su poziciji u odnosu na Svetu Stolicu neke druge tranzicijske države u Europi?

- Četiri ugovora koja ima Republika Hrvatska s Vatikanom - koliko ja znam - takvih ugovora nema ni jedna država u Europi. Pokušalo se taj model ugovora, recimo, nametnuti Poljskoj, Slovačkoj i Irskoj, ali vlade tih zemalja to nisu prihvatile. Ako Hrvatska želi ući u Europsku uniju, valjda bi trebala i svoje ugovore uskladiti s Vatikanom na način kao što su to učinile druge države. U tom vidu ja smatram, u načelu, da bi bila potrebna revizija tih ugovora, ali prvenstveno diplomatskim kanalima, a onda, naravno, i preko medija, da narod zna o čemu se radi. Crkva mora sačuvati svoju autonomnost u djelovanju bez ustupaka bilo koje vlasti. Ne moramo strogo uzeti odgovore na pitanja na internetu: “Da li biste plaćali ‘crkveni porez’ kad bi bio uveden?” Na tako postavljeno pitanje 49,19 posto čitatelja odgovorilo bi da taj porez ne bi plaćali. Donose i svoje razloge zašto taj porez ne bi plaćali. Trideset posto čitatelja izjavljuje da ne pripada ni jednoj vjerskoj zajednici. Taj je odgovor zanimljiv i ukazuje na značajne promjene u narodu, posebno među mlađom populacijom koja se služi internetom, s obzirom na rezultate prethodnog popisa stanovništva Hrvatske, po kojemu se skoro 90 posto građana priznaje katolicima. Samo 20 posto ispitanika izjavljuje da bi taj porez plaćalo. Tu očito postoje određeni problemi i trebalo bi, ako ozbiljno prihvaćamo demokraciju i slobodu svjetonazora, nešto učiniti, a ne prepustiti da to rješavaju interesne grupe s jedne ili druge strane, politikanti.

Zbog čega, po Vašemu mišljenju, ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije pokrenula pitanje revizije tih ugovora?

- Sve su političke stranke u Hrvatskoj po nekim pitanjima iste, evo kad se radi i o ovom, očito postojećem problemu. One igraju na kartu nezamjeranja Crkvi radi samih birača i izbora. To je njihova zajednička strategija.

Je li Hrvatska akademska udruga ikad dobila odgovor od Antuna Palarića na upit o legitimnosti posljednjih parlamentarnih izbora, budući da je prema nekim podacima bilo više od sto tisuća birača nego što je punoljetnih osoba u Hrvatskoj? Hoćete li prije predsjedničkih izbora ponovno postaviti to pitanje?

- Četiri puta smo pisali gospodinu Palariću da se o tom problemu izjasni i nismo dobili nikakav odgovor. On je promoviran na višu razinu dužnosti - očito, po mišljenju nadređenih, dobro je “odradio” svoj posao. Birača je bilo više, i to preko 130 tisuća. Zanimljivo da ni oporba nije na to reagirala. Opravdano se postavlja pitanje - zašto?

Vaša udruga i bivšeg je premijera Ivu Sanadera u otvorenim pismima pozivala da zaustavi korupciju te zapošljavanje po rođačkim linijama u državnoj upravi, no bez učinka. Mislite li da bi se, u slučaju eventualnih prijevremenih izbora, nova vlast uhvatila u koštac s nagomilanim problemima, posebno korupcijom?

- Postoji privid obračuna s korupcijom i privid legitimnog zapošljavanja natječajem. Najnoviji događaji u HEP-u kao i u slučaju Buljubašića pokazuju da se kadrove postavlja i zapošljava po vezama i političkoj podobnosti, kao i kad su u pitanju upisi na neke fakultete ili srednje škole, ili dobivanje smještaja u studentske domove, pa se ta mjesta onda prodaju. Određene kategorije visokih dužnosnika, kad im prestanu određene dužnosti, imaju privilegije još godinu dana primati visoke plaće, otpremnine. Ako su k tome i krivično gonjeni i osuđeni, primaju saborske plaće i ostale privilegije. Postavlja se pitanje tko im je dao takve ovlasti da čerupaju novac poreznih obveznika na sve moguće načine?! Ta je pravila uspostavila “mafijaška bratija” u interesnim grupama, odnosno političkim strankama. Bivši premijer je na naš prvi dopis odgovorio da je sve pod kontrolom i da u Hrvatskoj nema krize. Na drugi dopis, ne vjerujući da iza tog potpisa stoji on osobno, odgovorio je isto, a onda je dao ostavku, bez valjanog obrazloženja i smjestio se na predviđene privilegije premijerske plaće, policijske zaštite i druge povlastice kroz pola godine.

Iz HHO-a ste istupili nakon prijedloga o dodjeli nagrade za ljudska prava glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, uz obrazloženje da nitko ne bi trebao biti nagrađen zbog ispunjavanja svoje dužnosti. Držite li da je Državno odvjetništvo, skupa s MUP-om, ozbiljno krenulo u borbu protiv kriminala?

- Dodjeljivanje nagrade Mladenu Bajiću više je bio povod, a razloga za napuštanje HHO-a bilo je nekoliko. Što se tiče drugog pitanja, mislim da se još uvijek ne može govoriti da su interesne grupe spremne na odlučan zaokret u borbi protiv korupcije i kriminala. Previše je događaja koji na to ukazuju, a da bi to bio pojedinačan slučaj ili iznimka. Mnogi su umreženi u korupciju i kriminal, a mi malo znamo što se sve događa izvan očiju javnosti, medija i državne kontrole. Možda je to bolje za naše mentalno zdravlje, ali gore za same činjenice i nedjela koja se konstantno događaju. Obasiplju nas svaki dan novim aferama, ali i novim promocijama podobnih i moćnicima odanih poslušnika.

- Smatrao sam da treba na negativnosti upozoravati, pisati, slati otvorena pisma, ali sve to završi u nečijem “košu”. Nema političke volje, a ta “bratija” drži sve pod kontrolom tako da se ništa značajnije ne može promijeniti ako politikanti to ne žele. Drago mi je da se sedam ljudi vranjičkog “Salonita”, uz spremnost na žrtvu vlastita života, izborilo za svoja sasvim legitimna prava. Zaista im upućujem iskrenu čestitku i moralnu podršku.

Postoji li uopće recept za izlazak iz krize morala?

- Moram reći: ako i postoji recept za izlazak iz krize u Hrvatskoj, taj ne bi vrijedio jer, premda, navodno, živimo u demokraciji, uspostavili smo klasu “moćnika” - novo plemstvo koje o svemu odlučuje. Drugo, svijest samih birača je na dosta niskom društvenome nivou. Kod nas ponajprije treba uspostaviti pravnu državu, smijeniti “štetočine” koje godinama upropaštavaju Hrvatsku, njezino bogatstvo i ponos, a to ne možeš promijeniti osim izborima ili javnim neposluhom. Na taj način oni su uspostavili pravila “igre” gdje svaku utakmicu nepogrešivo dobivaju. Oni uvijek nađu načina da pobijede jedni ili drugi, lijevi ili desni, a da narod ostane praznih ruku, ponižen, osramoćen, nezaštićen. Da, moram se složiti da je ta manjina moćnika dobro umrežena, da vlada našim sudbinama. Ako me pitate za moralni recept, onda bih ponovio zlatno pravilo: “Ne čini drugom što ne želiš da tebi drugi učini”, ili kršćanski: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. No lakše je učiniti hodočašće, izmoliti pokoji Očenaš, a ne mijenjati sebe i odreći se privilegija. Svakako, teško ćemo iz naših brojnih bespuća.