| Bozanićeva tužba protiv Ivana Fumića je inkvizitorska tužba. Zahtijeva da se drugačije mišljenje progoni kao za vrijeme inkvizicije. Kao onda kad su se zbog drugačijeg mišljenja spaljivale vještice... |
| piše milorad bibić |
Je li normalno da čovjek koji je ušao u devedesetu godinu života kopa u vrtu? Ili ste me namjerno dočekali radeći u vrtu da bi mi odmah pokazali da ste još uvijek u snazi...
- Svakodnevno radim fizički i umno. I to je recept zašto sam u 90. godini života u snazi. Nisam odglumio ovo kopanje u vrtu kraj kuće, okopavao sam zemlju, sad će i u vrtu u Zagrebu, kao i u Malinskoj na Krku, gdje imam vikendicu, rasti lavanda.
Rekli ste da svakog dana radite fizički i umno...
- ... Da! Ako me netko želi osuditi na smrt, ne treba me ni strijeljati ni vješati, dovoljno je da me zatvori u prostoriju gdje nemam što raditi i – gotov sam! Zanima li vas taj moj umni rad...
... Priznat ću: čovjek u devedestoj godini života i umni rad... To, na prvi pogled, ne ide zajedno...
- Rekao sam vam već: u snazi sam! I fizičkoj i umnoj. Baš ovih dana čitam i analiziram sve ovo što se piše o Stepincu, Bozaniću, Fumiću...
Evo, ovim što ste kazali, ponukali ste me na pitanje: vaš sud o cijelom ovom, ajmo ga tako nazvati, „slučaju Jasenovac“!
- S pravom mogu utvrditi da znam o Jasenovcu kao malo tko u Hrvatskoj. Ali, neću na dugo i široko govoriti o tom zloglasnom logoru koji je najveća hrvatska sramota u povijesti Hrvata. Želim odmah kazati ono najvažnije: ponašanje Crkve, vezano za ovogodišnju manifestaciju u Jasenovcu, nema ama baš nikakve veze s kršćanstvom. Ono je jedno veliko ljudsko nepoštenje. Tu prvenstveno mislim na kardinala Josipa Bozanića...
 |
| Svaka riječ što sam je kazao je istina, sve mogu dokazati! - kazao je Zvonko Ivanković Vonta našem začuđenom novinaru / Bruno KONJEVIĆ/ CROPIX |
... Zbog toga što je reagirao na istup Ivana Fumića!?
- Kad ste već spomenuli Ivana Fumića, ja ne znam koga je on u Jasenovcu predstavljao i zašto je on govorio. On nije logoraš Jasenovca, a sad se pravda zbog gluposti koje je tamo izgovorio. Čim se nešto generalizira, to je falsifikat. A on je generalizirao i napravio veliku glupost. Nisu svi svećenici u Drugom svjetskom ratu bili na strani kvislinškog ustaškog pokreta, nije pošteno generalno udarati po svećenstvu. Ja pouzdano znam da je u Drugom svjetskom ratu 118 hrvatskih svećenika djelovalo na strani Narodnoslobodilačkog pokreta. Okupatori i njihovi pomagači ubili su 43 svećenika, njih 75 je ostalo na životu. Od toga 52 Hrvata, 21 Slovenac i dva svećenika Poljaka. Među ubijenima je bio i Dragutin Jesih, župnik iz Ščitarjeva, nosilac izraelskog priznanja “Pravednik medu narodima”! U Jasenovcu je ubijeno osam katoličkih svećenika, sedam Slovenaca i jedan Poljak, i to 17. listopada 1942. godine. Aktualna crkvena vlast nikada se nije ni osvrnula na navedene žrtve, a kamoli da bi im odala počast.
Stepinac i Jasenovac
Zar nadbiskup Alojzije Stepinac zločin u Jasenovcu nije nazvao sramotnom ljagom i zločinom?
- Ne želim vas uvrijediti, ali o Stepincu znam neusporedivo više od vas. Najprije moram kazati da Alojzije Stepinac krivično pravno nije bio kriv. On je morao poštivati zakone NDH do 8. svibnja 1945., a onda naše zakone. On je s te strane čist i sudilo mu se iako je gledajući tu stranu bio nevin. Ali, gledajući s moralne strane, on je bio daleko ispod najniže dopuštene moralne granice koju jedan svećenik mora imati. Stepinac nije vodio računa ni o kome tko je imao veze s antifašizmom, čak je ignorirao i svećenike antifašiste. Citirat ću Aleksu Benigara, hrvatskog franjevca, poznatog duhovnog i teološkog pisca, koji je bio misionar u Kini i profesor na Papinskom sveučilištu Antonianum, autora čuvenoga i najopsežnijeg Stepinčeva životopisa „Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal“. On tvrdi da je Stepinac nakon ubojstva osam katoličkih svećenika u Jasenovcu napisao ogorčeno pismo Anti Paveliću - da je taj slučaj “sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku! Ali, čitava javnost, napose rodbina ubijenih svećenika, traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud! Oni su najveća nesreća Hrvatske...” Čudno je da je Jasenovac za Stepinca „sramotna ljaga i zločin“ tek nakon likvidacije ovih svećenika, a ne odmah kad je ustrojen. Još je čudnije da to nije spominjao nakon partizanske pobjede, da nije tražio ništa od onoga što je naveo – ni zadovoljštinu ni sud! Nije učinio čak ni elementarnu dužnost da se tamo, u Jasenovcu, pokloni ovim i ostalim žrtvama fašizma!
Sad se „pritišće“ nadbiskup Bozanić da ode u Jasenovac...
- A što će on tamo!? Kad se nije sjetio sam tamo otići, nema potrebe ni da ga se poziva da ode. Ovim istupom, u kojemu on poziva državnog odvjetnika da ispita sve što se govorilo u Jasenovcu, on zapravo pokazuje da je – inkvizitor!
Dva Ciceronova zakona
Jeste li svjesni što ste sad kazali!?
- Da. I iza toga stojim! I dokazat ću da je tako. Odmah, sad! Bozanićeva tužba protiv Ivana Fumića je inkvizitorska tužba. Zahtijeva da se drugačije mišljenje progoni kao za vrijeme inkvizicije. Kao onda kad su se zbog drugačijeg mišljenja spaljivale vještice, ubijali visokoumni ljudi i znanstvenici koje je Crkva ubijala zbog toga što su drugačije mislili i govorili, a bili su apsolutno u pravu. Crkva je progonila i likvidirala i hrvatske kmetove, služila je veleposjednicima i carskoj Austriji. Bozanić je pokazao svoje pravo lice izjavivši da je hrvatski narod pao u ropstvo 1945. godine. To govori on, stanovnik Krka, kojeg je anektirala Italija, a partizani su ga oslobodili i vratili matici Hrvatskoj. Što više reći o tom čovjeku... To što on govori je tužno i žalosno i kompromitira Katoličku crkvu.
Mnogi će ovo što govorite komentirari ovako: sisački partizanski prvoborac, partizan, atifašist, zakleti je protivnik Crkve i svega šta ima veze s njom!
- Ja u životu nisam mrzio nikoga. Zašto bih ja mrzio Crkvu!? Otkad znam za sebe, živim po dva zakona Marka Tulija Cicerona od prije Krista. Broj jedan: ne reci ništa lažno! Broj dva: imaj hrabrosti reći istinu! To je moj moto života. Zato sam u svim sistemima progonjen. Progonila me NDH, Jugoslavija i Tuđmanova Hrvatska! Ali, nikad se nisam nikome osvećivao.
Još 1969. godine izašli ste iz Komunističke partije Jugoslavije, poslije iz Saveza boraca...
- Nisam ja kao Franjo Tuđman plakao i govorio kako nisam ništa kriv. A on je to činio kad su ga najurili iz Partije. Ja sam otišao zbog erozije socijalnog programa i erozije AVNOJ-a i ZAVNOH-a, to jest nacionalnog pitanja...
... Bilo je onih koji su govorili da ste tad postali veliki hrvatski nacionalist! Zbog toga i članstva u Matici hrvatskoj ste bili i u pritvoru...
- Duga je to priča. Osnovno je da sam uvijek bio i ostao svoj. Nisam se dao nikome sedlati. I neću. Biti uspravan i živjeti po ona dva Ciceronova zakona, to me vodilo i još uvijek vodi kroz život. S toga puta ne skrećem. Istina i samo istina. Ništa drugo.
Opasni Tuđman
Je li istina da ste posebno žestoki na Franju Tuđmana?
- Nisam ja žestok na njega, nego ga znam još iz partizana 1943. godine. Znam ga od glave do pete. On je uvijek bio – samo za sebe! Otkad ga znam. On je za mnoge bio smiješan, a za mene opasan čovjek. I falš čovjek. On, on, on i samo on! Mogao bih o njemu napisati doktorsku disertaciju. Ništa lijepo u njoj ne bi bilo. Francek je bio veliki lažov. Što je njemu značilo falsificirati čak i obiteljsku povijest, a ovoj drugoj da i ne govorim...
... Rekli ste – obiteljsku povijest!?
- On je dobro znao da je njegov otac Stjepan, vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, ubio Francekovu pomajku i sebe. Bilo je to 1946. godine. A onda, kad je došao na vlast, počeo je lagati da su mu oca ubili komunisti, pa partizani, pa Udba... Pa je našao svjedoka koji se zvao Stjepan Krkač. Podmetnuo je njegovo ime i prezime kao krunskog svjedoka koji je navodno vidio kako se Francekov otac nije ubio... Kad je to Stjepan Krkač pročitao, bio je izvan sebe. To je demantirao kazavši kako nikome nikad nije dao podatke o smrti Francekova oca. Onda su tom poštenom čovjeku načinili premetačinu, maltretirali ga, to je Francek učinio preko Josipa Boljkovca i njegovih policajaca. Zamislite kakav je to teror bio nad nedužnim čovjekom!? Strašno!
Sigurno će biti puno reagiranja na ove vaše tvrdnje...
- Svaka riječ što sam je kazao je istina! Sve mogu dokazati. I to da je Francek bio falš, samoljubljiv, da je okrenuo glavu od drugova i prijatelja. Ponavljam: znam sve o Franceku! Ali, nemam prostora kazati ili napisati punu istinu o njemu. Kao čovjeku, povjesničaru i političaru! Sve skupa – ništa lijepo ni dobro!
O čemu razmišlja stari antifašist, u 90. godini života, prvih svibanjskih dana 2008. godine. Između Prvog maja i Dana pobjede!
- Tvrdim i sad ono što sam i prije govorio: antifašizam je civilizacijska i kulturna stečevina Hrvatske! I ponos Hrvatske! Hrvatska je bila daleko najrazvijeniji antifašistički, partizanski dio Jugoslavije. Zahvaljujući tome ona je postigla dotad nepojmljiv stupanj državne autonomije kroz osnivanje Federalne države Hrvatske 9. svibnja 1944. godine u Topuskom na Trećem ZAVNOH-u. Do kraja 1941. Hrvatska je imala imala 7000 partizana, koncem 1942. imala je 25.0000 partizana u operativnim jedinicama, a na početku 1945. godine više od 150.000, od toga u operativnim jedinicama 100.740. Od toga Hrvata 60.703, Srba 24.528, Slovenaca 5113, Bošnjaka 3593, Talijana 2733, Čeha i Slovaka 1535... Svatko pošten mora priznati: da nije bilo NOB-a, ne bi bilo ni Hrvatske!
Domovinski antifašizam
U Jugoslaviji se govorilo da je Dan ustanka u Hrvatskoj 27. srpnja, otkad je Hrvatske, datum koji se slavi je 22. lipnja!
- Tuđmanovim manipulacijama pokušalo se formalnim isticanjem prvog partizanskog odreda od 22. lipnja 1941. godine poništiti ulogu i značenje za Hrvatsku ustanka u Lici 27. srpnja iste godine, iako su obje akcije djelo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Tako je Francek iz Sisačkog odreda izbacio sve Srbe i Slovence i ostavio četrdesetak Hrvata, dok je iz ličkog ustanka izbacio sve Hrvate koji su mu bili na čelu. I to što se dogodilo u Sisku napuhao je u početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj...
... Zar vi to negirate!?
- Ne, ali je tu potrebno dodatno pojašnjenje. Sisački partizanski odred značio je početak oružane borbe hrvatskog naroda protiv fašista, ali to nije bio ustanak, dok su događaji u Lici 27. srpnja bili stvarni ustanak protiv ustaškog fašističkog genocida, u kojem je oslobođeno nekoliko općina i uspostavljena prva partizanska vlast. Mnogi “srpski Tuđmani” nisu priznavali prvu činjenicu, a promijenjeni Tuđman s HDZ-om drugu činjenicu! Strašna povijesna nepravda!
Pročitao sam da ste kazali kako je i Domovinski rat bio antifašistički!
- Da! Zato što su građani Hrvatske ustali protiv velikosrpskog fašizma. Bio je to pravedan antifašistički rat. Sramota je da nakon Domovinskog rata Hrvatska nema nijednog heroja. Znate li zašto? Zato što Francek nikako nije mogao biti heroj Domovinskog rata, a kad nije on – onda ne smije biti nitko drugi! Znam ja njega dobro...
Kakva je po vama Hrvatska danas?
- Kad smo uzeli šahovsku ploču kao grb, morali bismo imati šahovsko mišljenje, realno pogledati stanje figura. Pa kad si slabiji, onda igraš pozicijski i čekaš da onaj pogriješi, a kad si u nadmoćnoj poziciji, ideš u rizik. Fali nam pametnog šahovskog razmišljanja. I znanja. Vjerujem da će svima ove moje rečenice biti jasne...
Vicko i generali
Na stadionu JNA igrali su Partizan i Hajduk. Svi generali, među njima i Francek Tuđman, navijali su za Partizan. Vicko Krstulović je sjedio dalje od njih. Zadirkivali su ga u toku utakmice: „Druže Vicko, mi navijamo za Partizan, a ti?“ Vicko se okrenuo i odbrusio im: „Ja navijam za partizane, ali ne za Partizan. Moj klub je bio i ostao Hajduk!“
|
Sin Nenad
Znam, govorilo se i pisalo kako sam se javno odrekao sina Nenada. To nije istina. Službeno ga se nisam odrekao, ali on za mene ne postoji. Blizak sam samo s karakternim ljudima. A on to nije. Nekad je pretjerivao pišući protiv popova, pa sam ga ja spašavao. Tad je molio da mu pomognem i pomogao sam mu. Kao svom sinu. Devedesetih godina se skroz okrenuo. Zaprepastilo me kad me je tužio popovima, i oni su to objavili, da sam učinio kulturocid nad njim jer ga nisam krstio.
Perverzni Tuđman vrbovao je sračunato moga sina, Šiblova sina i Hebrangova sina. Tuđman je imao troje djece, a nijedno nije krstio. Kao ni Bobetko. I njihova djeca nisu ustala protiv svojih očeva. Jedino moj sin!? Krstio se pod stare dane i u popovskom listu je pisalo da je u toku krštenja govorio: dajte mi još svete vode, još, još! S njim nemam ništa. Ali mu ne želim zlo. To ne želim nikome, pa ni svome sinu. On je pogazio sve svoje pretke antifašiste. Eto mu Tuđman... Od izvrsnog novinara postao je propali političar! Jadno!
|