(60) napravio je gotovo pa nemoguće – uredio javni prostor na koji Splićani ne grintaju! Prevrnuo je, pretresao i ušminkao Matejušku, prema arheolozima mjesto na kojem je nastalo prvo ribarsko naselje, maleni grčki Aspalathos, a dokaz da je uspio je svaku večer tamo. Od popodne do prvog mraka mame, kolica i penšjunati, iza deset pa do jutra mladi svit, limenke i žamor. S druge strane mula ribari – ujutro, popodne i navečer. A još nije službeno otvorena.
U međuvremenu – izvedba projekta čekala se devet godina – Šegvić je objavio knjigu “Naš dil Mediterana”, na sva usta hvaljenu kao promišljanja arhitekta o svom gradu, građenju, tradiciji i trendovima.
I je li se promijenilo što u zadnje dvije godine na našem dijelu?
Zbog knjige, ne znam. Ponekad prepoznam neku svoju ideju u tuđim izvedbama, ali tko će znati je li to zbog knjige. Povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet mi je kazao da je drži na kantunalu, pa svako malo zaviri u nju. To mi je bilo strašno drago čut, tim prije što se nismo ranije poznavali, osim što sam ja njegove knjige držao na kantunalu… Razlika s obzirom na vrijeme u kojem sam je pisao jest da su ljudi shvatili kako imaju pravo reagirati na promjene u svom prostoru ako smatraju da će naštetiti njihovoj životnoj sredini. Apatija i nezainteresiranost su najgore. Zanimanje za projekte znači da građani brinu o gradu. Ali ne prihvaćam kritizerstvo tipa: “Ovo ništa ne vaja!” Nego argumentiranu raspravu, koja je osobito potrebna ako mnogo ljudi negoduje zbog nekog projekta.
Mislite na Rivu i sve nevere oko nje?
Riva je bila okidač, događanja oko nje ćemo dugo pamtiti, a neke su sugestije i uvažene u izvedbi. Čini mi se da su organizirane gradnje sve maje problem, jer prođu neke natječaje, komisije. Strašno je ono što ljudi rade samoinicijativno.
Mislite na zidić vamo, krović tamo, balkonić…
Mislim na Varoš i Lučac, na primjer, povijesne ambijente u kojima je svaka kuća iznakažena. Cijeli sklopovi postaju neprepoznatljivi.
Tko je zakazao? Ne može se od običnog čovjeka očekivati da se razumije u nadogradnje i obnove povijesnih zgrada?
Sustav, očito. Ali čovik gleda oko sebe, pa mi kaže: “Slušaj, ja bi ovde nadogradija.” Ja mu kažem: “Ne može!”, a on odgovori: “A kako onaj tamo može!?” I šta ćeš onda.
A konzervatori? Svrate li kad u Varoš?
Čini mi se da su previše opterećeni i da nose preveliku odgovornost. Dogodi se da jedan odredi da nešto može, a drugi procijeni da ne može. Puno bolje bi bilo da Grad načini planove u kojima će unaprijed označiti koje se kuće mogu širiti i nadograđivati, a koje ne mogu. To bi olakšalo posao i investitorima i projektantima i konzervatorima. To je sustavna zaštita povijesnih četvrti. Ovako ih se gricka, uništava, neće ostati ništa od njih. A šta ćemo onda imat?!
Matejušku. I to novu, ili staru… Što ste tamo napravili?
Neobično je kad crtaš projekt, dok je na stolu, tvoj je. A kad je doli, gotovo je. Svatko ga tumači na svoj način, na milijun načina. Netko će vidit kamene klupe, kandelabre koji podsjećaju na ribarske sviće, žalo kao uspomenu na prvu splitsku plažu koja je tamo bila, ali vjerujem da će svatko “okinit” na pogled.
Moment “Riva – Porat”?
E, ali iz perspektive koju su dosad vidjeli samo na kartolinama. Sada se nađete točno pred fasadom Dioklecijanove palače i ostalih kuća, s jedne strane, a prema jugu je luka puna trajekata, jedrilica, brodova, pa su preko Šolta i Brač… Meni je, recimo, za oko zapela jedna fotografija iz “Slobodne”: s jedne strane prepoznao sam ribara Sizgorea koji pribire mrižu, jedan drugi stivaje alat u škaf, a desno mladi side, nose kesice s pićem i ćakulaju. Zanima me taj suživot. Pijančine i ludonje uvik ga mogu ugrozit. Nadam se da će oni koji zavole to mjesto izbjegavat loše situacije.
Znači, sviđa vam se đir?
Totalno, to je jedan urbani đir, jel’ tako? Ako mladi oće pit u miru, zašto bi plaćali skuplje po kafićima. Da se razumimo, i na Matejuški je mogao bit štekat, ali to bi sve promijenilo. Sad je to javni prostor, 1200 kvadrata na koje svi imaju pravo. I neka uživaju.
I tako nemamo javnog prostora.
Ne, jer je svaka pjaca i širina prekrivena štekatima. Neka je, nek ljudi rade i zarađuju. Ali i ostali imaju pravo na malo besplatnog mista i zraka! Uostalom, na Mediteranu smo, jedna od njegovih karakteristika je da se vrime provodi vanka. Al’ smo to zaboravili? Ljudi s Mediterana stoje doma samo kad su bolesni.
A di će zimi?
Imamo savršenu klimu, bar se mi nemamo šta žalit. Kad nema kiše i jakoga vitra, mogu i zimi bit na Matejuški i na Rivi. Di ko voli.
Dokad će Matejuška ostat i ribarska?
Nadam se zauvik. Matejuška je jedna od rijetkih ribarskih lučica koja je preživjela u gradu koji je nekoliko puta narastao. Opstala je dvi iljade godina, i još od tamo kreću pente, nadiju se parangali, suše mriže. A zašto bismo to uništili?
Je li ona onda kontra novoj Rivi na kojoj su poništeni svi povijesni slojevi?
Sad bi splitski dišpet reka – je! Ali projekt Matejuške je stariji nekoliko godina od Rive, i da je opet radin, opet bi isto nacrta. Ako je Riva splitski tinel, jedan salon, onda je Matejuška – kužina. U nju se može doć u greziju robu, pit iz boce…
Zašto svi arhitekti ne promišljaju gradnju u povijesnoj jezgri kroz prizmu čuvanja onoga što su zatekli; Split je zadnjih godina “prebrisao” povijesne slojeve u Marmontovoj, Đardinu, na Rivi…
Postoje dva tumačenja interpolacija, gradnje u povijesnom ambijentu, i potpuno su suprotna. Prvo je da se gradi skoro faksimilno i ne narušava duh mjesta, a drugo je da svaka gradnja mora disati duhom svog, ovog vremena, koristeći sve materijale najnovijeg doba. Po meni je sreća kad se pomire te dvije teorije, da se prožme staro i novo. Pa ni ribari s Matejuške više nisu bosi i nemaju iskidane gaće, izgledaju baš poput nas.
Može li se spasiti novo, poput uništene arhitekture i urbanizma na Žnjanu?
Teško, teško… propuštena šansa. Kažem to za dio uz more, tzv. žnjanski plato. Inače su tamošnji urbanizam sedamdesetih godina radili slovenski urbanisti, od te velike ideje imamo Split 3, koji je samo dio projekta. Osamdesetih je još jedan komad isplaniran, ali od 20 blokova, tek su dva, tri sagrađena. Obje su ideje bile prožete antičkom centurijacijom i Dioklecijanovom palačom. No, devedesetih je nastupio vlasnički urbanizam i svatko je gradio za sebe… I tko to više može spasit?!
Vjerovali smo u Studentski kampus, ali i tamo se namnožilo zgrada, zovu ga betonski Get?
Najprije, nije beton sam po sebi loš. On je uostalom kamen: tupina i tucanik. Samo ga treba znati upotrebljavati. Sad Kampus: svaki od tih objekata je arhitektonski vrijedan, prošao je valjanu proceduru, ima marku. Je li sve skupa moglo izgledati drugačije, barem s više zelenila, prozračnije… Možda.
Split je osamdesetih odrezao sebi mogućnost širenja, pa se pretvara u masovne spavaonice. Gdje će?
Do koju godinu bit će neprekinuta cjelina od Omiša do Trogira, niz spojenih naselja. Iako ima svako svoju upravu, to nije razlog da ne surađuju, pa da svi imaju koristi. Vidite kako su se na ideji Kuzmanićeva mosta preko Kaštelanskog zaljeva odmah našli i Kaštela, i Solin, i Split…