Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Još malo pa će nam Ustav bit išaran promjenama ka vrata na zahodu autobusnih kolodvora. Acilino

Detalji o usluzi >

Spektar

Objavljeno 16.05.2009. u 11:51

VODITELJ CENTRA ZA FORENZIČNU PSIHIJATRIJU U BOLNICI VRAPČE

Miroslav Goreta: Odštete zbog duševne boli plod su političkog pritiska

Vještačenja na suđenjima novinarima pod utjecajem su politike. Najproblematičnija su kad je u pitanju etičko postupanje vještaka. Trpljenje najtežih boli obično se priznavalo političarima, vojnim dužnosnicima i tajkunima s aktualnim političkim backgroundo
Vještačenja na suđenjima novinarima pod utjecajem su politike. Najproblematičnija su kad je u pitanju etičko postupanje vještaka. Trpljenje najtežih boli obično se priznavalo političarima, vojnim dužnosnicima i tajkunima s aktualnim političkim backgroundom

Naš vodeći forenzični psihijatar prof. dr. Miroslav Goreta u svojoj knjizi “Psihijatrijska vještačenja povrede duševnog integriteta kao oblika neimovinske štete” javno je objelodanio kako ne postoje kvantitativni kriteriji psihijatrijskog vrednovanja neimovinske štete u RH te prvi put, temeljem iskustava drugih zemalja, iznio prijedloge za njihovo utvrđivanje.

Pojednostavnjeno, na sudovima se vode postupci za naknadu neimovinske štete, a da nije precizno utvrđen stupanj povrede duševnog integriteta u tim slučajevima, a iznos odštete određuje se upravo prema stupnju povrede. O rupama u zakonu te o mogućim zloporabama dr. Goreta govorio je za Spektar.

Prije tri godine kod nas je donesena prva presuda za mobbing po Zakonu o obveznim odnosima, a na našim sudovima sve je veći broj takvih tužbi. Na koji se način, po Vašem mišljenju, provode psihijatrijska vještačenja, budući da, kako ste ustvrdili u svojoj knjizi, ta «dijagnoza» ne postoji ni u jednoj službenoj klasifikaciji mentalnih poremećaja?

- Opći principi vještačenja u postupcima za nadoknadu neimovinske štete vrijede za sva vještačenja neovisno o uzroku štete i o dijagnozi na kojoj se temelje duševne boli prema starom, tj. povreda duševnog integriteta prema novom Zakonu o obveznim odnosima.

Za postavljanje objektivne dijagnoze najvažnije je uzimanje iscrpnih anamnestičkih podataka koji se odnose na cjelokupnu biografiju oštećenika i posebno na onaj njezin dio u kojem se navode podaci o psihičkim smetnjama i poremećajima koji su postojali već prije traumatskog doživljaja, te podaci o svim novonastalim smetnjama i poremećajima koji su se javili nakon tog doživljaja.

Osim od samog oštećenika, takvi se podaci mogu dobiti i od drugih bliskih osoba. Jasno je - s obzirom na utilitarnu dimenziju takvih postupaka - da se ti podaci uvijek moraju kritički evaluirati prema općeprihvaćenim psihopatologijskim standardima i dijagnostičkim kriterijima sadržanim u aktualno važećim međunarodnim klasfikacijama psihičkih poremećaja. Njihova se dodatna objektivizacija postiže uvidom u medicinsku dokumentaciju o provođenom psihijatrijskom tretmanu prije traume, kao i onom koji je provođen nakon traumatskog doživljaja.

Tijekom samog vještačenja obično se obavi i psihološko testiranje u kojem se ciljano primjenjuju testovi za dijagnosticiranje posttraumatskih smetnja, ali također i upitnici za dijagnosticiranje manipulativnih tendencija kao što je to npr. agravacija, simulacija i sl. Iako u “dijagnozu” mobbinga ne ulaze psihičke smetnje koje bi bile uvjetovane organskim traumama, ovdje ipak moram napomenuti da se u vještačenjima koja uključuju i takvu traumu najčešće koriste dodatne “organske” pretrage kao što je elektroencefalografija, kompjutorska tomografija mozga, magnetska rezonancija i dr..

Budući da ne postoji “službena” dijagnoza mobbinga, smetnje koje se najčešće registriraju kao posljedica tog tipa zlostavljanja najčešće se dijagnosticiraju kao stresne reakcije, posttraumatski stresni poremećaj, depesivni poremećaj, poremećaj prilagodbe, psihosomatski poremećaj i dr.

Na što ste mislili kad ste napisali da u tim postupcima terapeuti i vještaci s prevelikom lakoćom ulogu liječnika proširuju i na uloge tužitelja i sudaca, čime nerijetko nanose štetu pacijentima, čiji pak liječnici «točno označavaju sve osobe koje su ih mobingirale i načine na koje su to učinile»?

- Budući da se u našem Centru za forenzičnu psihijatriju najčešće obavljaju ponovna vještačenja u slučajevima koji su već više puta vještačeni na nekom drugom mjestu, u tim prethodno napisanim ekspertizama nerijetko nalazimo vrlo angažirano postavljanje vještaka koji najizravnije opisuju i komentiraju navodno mobingirajuće postupanje optuženika, što je apsolutno nedopustivo neovisno o vještakovim dobrim namjerama, jer dokazivanje optuženikove krivnje ili njezino negiranje spada u isključivu kompetenciju suda.

Vještak uvijek treba ostati u okvirima svoje profesionalne uloge, što znači da treba postaviti što pouzdaniju dijagnozu i što preciznije nevesti njezinu potencijalnu etiologiju koja se nerijetko ne može svesti samo na jednu dimenziju, a kada se ta etiologija označi kao dominantno traumatska, utvrđivanje njezine konkretne povezanosti s konkretnim osobama treba se prepustiti dokaznom postupku kojim upravlja sud.

Spomenuta pretjerana identifikacija vještaka s oštećenikom ponekad uvjetuje dijagnosticiranje težih smetnja od onih koje realno postoje, što kod oštećenika pobuđuje nerealna očekivanja, pa kada ona pri donošenju konačne presude ne budu ispunjena, njegovo se psihičko stanje može dodatno pogoršati iz razloga koji tada više nemaju veze s primarnom traumom.

S druge strane, moguće je i potpuno suprotno postavljanje vještaka koji zbog različitih razloga “ne vidi” stvarno postojeće smetnje i time, naravno, također može nanijeti sekundarnu štetu osobi koju vještači. Radi preveniranja takvih pogrešaka nužno je da svi vještaci koji se bave tim posebno složenim i osjetljivim područjem vještačenja budu što kvalitetnije educirani, što kod nemalog broja naših vještaka - posebno onih koji su školovani u nekim “starim školama” - nažalost nije slučaj.

Devedesetih godina na našim su sudovima posebno bila popularna suđenja novinarima i medijskim kućama zbog duševnih boli uzrokovanih objavom «klevetničkih» tekstova, a tužbe su mahom podnosili visokopozicionirani političari. Je li vam poznato po kojim su se kriterijima radila ta vještačenja (presude protiv određenih medijskih kuća bile su redovito osuđujuće) i jesu li ta vještačenja bila pod utjecajem politike?

- Jasno je da su ta vještačenja bila pod utjecajem politike, zbog čega smo ih već u našoj prvoj knjizi o vještačenjima na području građanskog prava (2004.) označili kao vještačenja s najproblematičnijih etičkim postupanjem vještaka - kao i naručitelja njihovih vještačenja - što je bilo vidljivo već iz notorne činjenice da se trpljenje najtežih boli obično priznavalo najprivilegiranijim članovima “novog” hrvatskog društva (političarima, visokim vojnim dužnosnicima, “tajkunima”, medijskim zvijezdama i dr.), i to obično u razdobljima kad je njihova privilegiranost bila maksimalno osigurana aktualnim političkim backgroundom.

Analiza sadržaja ekspertiza koje su korištene kao dokazi težine te boli nerijetko bi upozoravala na apsolutno neprihvatljivo kombiniranje medicinskih argumenata s građanskomoralističkim argumentima ili na “čudnu” disproporciju između teških medicinskih dijagnoza i gotovo netaknute sposobnosti “oštećenika” za iznimno aktivno javno i profesionalno djelovanje. Razlozi zbog kojih je broj takvih vještačenja posljednjih godina puno manji, po svemu sudeći, opet su- politički.

Postoji li cehovska udruga koja nadzire rad forenzičnih psihijatara, odnosno bilo kakav oblik kontrolnog mehanizma da bi se spriječile eventualne zloporabe?

- Prema pravilniku o radu stalnih sudskih vještaka glavni kontrolori stručnosti, etičnosti i zakonitosti njihova rada trebali bi biti predsjednici županijskih sudova kod kojih su ti vještaci registrirani.

U istom su pravilniku navedene i sankcije koje se predviđaju za kršenja navedenih norma - od najblažih kao što su opomene za manje propuste do definitivnog skidanja s popisa vještaka za najteža nepoštovanja profesionalnih standarda rada na tom području. S medicinske strane također postoje povjerenstva sa sličnim ovlastima koja djeluju u okviru Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore.

Na koji se način uopće danas provode psihijatrijska vještačenja u postupcima naknade neimovinske štete?

- Danas bi se ta vještačenja trebala provoditi prema odredbama novog Zakona o obveznim odnosima koji je na snazi od 1. siječnja 2006. god. u kojem su prava osobnosti - među kojima je i pravo na duševno zdravlje - regulirana na potpuno nov način.

Psihijatrijski vještaci više nisu ograničeni na procjenu duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i na procjenu straha. Njihova je zadaća puno šira i složenija, a odnosi se na sve oblike povrede duševnog integriteta. Pritom se uvijek očekuje što preciznije dijagnosticiranje prirode i intenziteta određenih psihičkih smetnja, njihova dosadašnjeg i očekivanog budućeg trajanja i, naravno, što pouzdanije dokazivanje njihove uzročne povezanosti s pretrpljenom traumom.

Zbog čega ne postoje kriteriji kvantitativnog vrednovanja za psihijatrijska vještačenja u tim slučajevima i utječe li to na mogućnost manipulacije?

- Teško je reći zbog čega donedavno nije bilo nikakvih psihijatrijskih kriterija za kvantifikaciju “psihijatrijskih šteta” dok su takvi kriteriji postojali za sva druga područja medicine. Vjerojatno su tome glavni razlog bila shvaćanja prema kojima se duševni život, i zdravi, i poremećeni, zbog svoje iznimne složenosti uopće ne može kvantificirati, a koja nisu sasvim neutemeljena ako očekujemo da ta kvantifikacija bude jednako precizna kao što je precizna ocjena o stupnju oštećenja nekog ekstremiteta ili nekog organa.

Ona se unatoč tome može dovoljno pouzdano (i za sudske svrhe) kvantificirati barem u 10 - 20 postotnim rasponima prema općeprihvaćenim kriterijima koji se danas široko primjenjuju u drugim državama i koji su uključeni i u moj prijedlog tablica za procjenjivanje povrede duševnog integriteta (koji se najviše oslanja na švicarski model)

Takve su tablice u svakom slučaju znatno puuzdaniji kriterij od ranije korištenih “kriterija” kao što su “općepoznate norme vještačenja”, “vlastito iskustvo vještaka”, “podaci iz relevantne literature” i sl. Osobno sam uvjeren da će takav pristup znatno unaprijediti praksu suđenja i vještačenja u parnicama za naknadu neimovinske šete, no kako je za rad na tom području nužno dobro poznavanje novih zakonskih propisa i novih psihijatrijskih kriterija, svi bi stručnjaci koji se bave tim poslom, i na pravosudnoj, i na psihijatrijskoj strani obvezno trebali proći dodatnu edukaciju u kojoj bi detaljno bila obrađena upravo ta materija.

PTSP popularan i kod prometnih nesreća

Posebnu kategoriju kod nas posljednjih godina predstavlja PTSP. S kojim se problemima psihijatri susreću u dijagnosticiranju tog tipa poremećaja?

- O problematici “hrvatskog” PTSP-a napisane su već tisuće članaka i nekoliko knjiga u kojima su obrađene sve moguće dimenzije tog iznimno kompleksnog medicinskog, socijalnog, pravnog, ekonomskog, moralnog i političkog problema.

U našem svakodnevnom forenzično-psihijatrijskom radu najveći su nam problem nedovoljno argumentirane dijagnoze PTSP-a postavljene u nekom drugom kontekstu (ocjena invalidnosti, postupci za umirovljenje i dr) koje - kada se “premjeste” u kazneni spis s naglašenim očekivanjem obrane da budu prihvaćene kao relevantni kriterij i za ocjenu ubrojivosti - jednostavno nismo u mogućnosti potvrditi s razinom pouzdanosti kakva se traži u sudskim predmetima.

Novi ozbiljni problem s PTSP-om je i već jasno uočljiva tendencija progresivnog porasta te dijagnoze u zahtjevima za naknadu neimovinske štete nakon prometnih nesreća koja će se, naravno, u najvećoj mjeri definirati kao povreda duševnog integriteta.