Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

Spektar

Objavljeno 07.02.2009. u 11:45

U očekivanju konačnog rješenja slovensko-hrvatskih spornih pitanja

Hoće li Hrvatska popustiti?

Pojedini novinari bliski vlastima već sada, pišući kako nisu važne granice, nego EU u kojemu će ionako sve biti zajedničko, kao da pripremaju javnost na kapitulaciju
Pojedini novinari bliski vlastima već sada, pišući kako nisu važne granice, nego EU u kojemu će ionako sve biti zajedničko, kao da pripremaju javnost na kapitulaciju

Nemirno more u Savudrijskoj uvali / BOJAN BONIFAČIĆ
Umjesto međusobnog dogovora o granici na kopnu i moru, slovenski i hrvatski političari dali su se u lobiranje i traženje potpore u zemljama Europske unije. Tako su se ovoga tjedna u Strasbourgu, Bruxellesu, Parizu i Londonu našli premijeri dviju zemalja - Borut Pahor i Ivo Sanader.

Slovenija računa kako je ona članicom Europske unije i da su joj već zbog toga pozicije bolje. Pahor se posebno uzda u britanskog premijera, naturaliziranog Škota Gordona Browna, s obzirom na njegov animozitet prema hrvatskim navijačima. Mesić je pokušao na našu stranu pridobiti princezu Anne, koja je pohodila Zagreb, ali bi bilo puno bolje nešto pokušati s Carlom Bruni.

Krivudava putanja

Hrvatsko-slovenski su odnosi posljednjih dvadesetak godina imali krivudavu putanju. Bili su bliski u vrijeme zaoštravanja jugoslavenske krize. Slovenci su nadomještali hrvatsku šutnju, govorili su ono što su Hrvati samo mislili. Dvije su zemlje i dva naroda, koje povezuje i od ostalog dijela balkanskog prostora dijeli zajednički kulturno-povijesni krug, koordinirano odlučili napustiti bivšu državu i krenuti putovima osamostaljenja.

Nakon osamostaljenja pojavljuju se brojni i teški problemi: štednja hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci, održavanje i korištenje zajedničke nuklearne elektrane i na posljetku ovo najteže pitanje međusobnog razgraničenja, poglavito u Savudrijskoj uvali.

Iako izložena ucjenama, uključujući izbjegavanje gradnje autoceste od Maribora prema hrvatskoj granici, neisporuku struje iz Krškog, odbijanje plaćanja štednih uloga, provokacije s brodovima u našim vodama, pa čak potezanje pitanja odštete na ime zločina NDH, Hrvatska cijelo to vrijeme nije postavljala nikakve trgovačke barijere niti je ikada dolazio u pitanje slobodan pristup slovenskih brodova otvorenome moru kroz hrvatske teritorijalne vode.

Slovenci nedvojbeno žele cijeli Piranski zaljev, i to ne samo radi domaće javnosti, koja većinom traži oštriji odnos prema Hrvatskoj, i zbog stranačkog populizma, kako mi obično tumačimo sve ono što nam se u drugim zemljama ne sviđa. I kad bi to i bilo tako, prije je otežavajuća nego olakšavajuća okolnost ako jedna politička ideja ima masovnu potporu.

Slovenci vrlo dobro znaju kako njihovi zahtjevi i želja nemaju temelja u međunarodnom pravu. Zbog toga oni i inzistiraju na promjeni načela pravičnosti, kao da pravo ne uzima u obzir i pravičnost, odnosno kao da su ta dva pojma u suprotnosti. Inzistirajući na pravičnosti, oni zapravo misle na proizvoljnost, na dogovor i političku snagu nezavisno od prava ili, pak, na dobru volju i solidarnost.

Kao, njima taj zaljev treba više nego nama, koji ionako imamo preveliko more. Izbjegavajući međunarodne sudove (onaj pravde u Haagu i onaj za pravo mora u Hamburgu), oni zapravo priznaju kako nemaju nikakvih pravnih argumenata s kojima bi se pred tim sudovima pojavili.

Velika zamka

Kako Hrvatska ne može pristati na sporazum koji bi bio u korist vlastite štete, jer je ipak teško naći političara koji bi bona fide protuustavno potpisao odustajanje od nacionalnog teritorija, čitav je problem internacionaliziran. Međunarodna dimenzija jednog, kako se to stalno tvrdilo, bilateralnog spora postala je očita slovenskom blokadom procesa pristupanja naše zemlje Europskoj uniji.

EU se našao izazvan takvim razvojem situacije koji remeti njegove strateške planove proširenja na Balkan, što je u krajnjoj liniji prvenstveni interes i Slovenije, s obzirom na to da joj je jako zanimljivo tržište istočnih zemalja, te se jednoga jutra u Ljubljani pojavio euro-povjerenik za proširenje Olli Rehn s prijedlogom da se u rješavanje spora uključi posebno povjerenstvo, koje bi sačinjavali Martti Ahtisaari, Robert Badinter i jedna još uvijek tajanstvena žena.

Ljubljana nije krila svoje oduševljenje takvim prijedlogom, spremno obećavši kako će povući svoju blokadu ako prijedlog prihvati i Hrvatska. Razumno je stoga pretpostaviti kako Rehnov prijedlog sadrži nešto više od imena pregovarača, možda čak i kovertirano rješenje, s kojim je već upoznata Ljubljana, koju je Rehn posjetio, što nije nimalo nevažno, prije Zagreba. Inicijativom su bili zatečeni hrvatski prvaci, u toj mjeri da je predsjednik Stjepan Mesić u svojoj prvoj izjavi negirao da se spominjalo bilo kakvo povjerenstvo.

Kasnije su inicijativu kao dobrodošlu pomoć pozdravili, ah što se može, i Mesić i Sanader, pokazujući stanovitu dozu možda i glumljene naivnosti. Jer, to povjerenstvo, po svemu sudeći, neće biti samo pomoć ili neka vrsta posredničke misije, nego će donijeti rješenje pod uvjetom da se obje strane prethodno slože s tim da će to rješenje, kakvo god ono bude, i prihvatiti. I tu se krije velika zamka i razlozi za sumnju kako će Hrvatska na kraju ipak popustiti.

Stavovi i tonovi

Iako za sada hrvatski politički vrh, podržan mišljenjima naših i međunarodno renomiranih stručnjaka za pravo mora (Ibler, Vukas, Vidas, Kačić, Rudolf), pa čak i zaključcima Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta, ustraje u stavu “ni pedlja teritorija”, polazeći od toga da kopnena granica određuje i morsku i u skladu s tim računajući na crtu sredine u Savudrijskom zaljevu i iako se i dalje inzistira na tome kako je jedino pravo mjesto rješenja spora međunarodno sudište, nije teško posljednjih dana primijetiti ne, dakle, toliko promjenu stava, koliko promjenu tona izjava.

Sada se sve češće čuje kako se mora naći kompromis, ma što to značilo, namjerno se ili iz neznanja brka pojam suda i arbitraža. I ovo zadnje europsko putovanje neće ohrabriti Sanadera. Na put je krenuo sa stavom o pravnom rješenju, ali je od Josea Manuela Barrosa, predsjednika Europske komisije, i Hansa Gerta Poetteringa, predsjednika Europskog parlamenta, čuo kako treba tražiti dogovorno političko rješenje koje će biti prihvatljivo za obje strane!?

Nije teško pretpostaviti kako će hrvatski premijer i predsjednik, kojima se baš i ne može vjerovati na riječ, odlučiti postavi li se pred njih nova alternativa ili-ili, odnosno postavi li se, što je vrlo realno očekivati, alternativa ili uzmite prijedlog Europske komisije, koji nije baš u skladu s međunarodnim pravom i nije ono što vi želite, ili nema ništa od EU-a, budući da je ovo posljednje postavljeno kao cilj svih ciljeva.

Uostalom, što Hrvatska bira u takvim situacijama, pokazao je primjer odustajanja od ZERP-a, iako je time prekršen Ustav RH, koji, naime, jasno kaže kako “RH ostvaruje u skladu s međunarodnim pravom suverena prava i jurisdikciju na moru i u podmorju Jadranskog mora izvan državnog područja do granice sa susjednim državama”.

I pojedini novinari bliski vlastima već sada, pišući kako nisu važne granice, kako nije važan zaljev, kako je važan EU u kojemu će ionako sve biti zajedničko, kao da pripremaju javnost na konačnu kapitulaciju. Utezi na slovenskoj vagi mogli bi biti sporazum Račan-Drnovšek te privremeno i na štetu Hrvatske neprincipijelno razgraničenje u Boki kotorskoj.