 |
| PIŠE ZLATKO GALL |
Dragi prijatelji iz Hrvatskog PEN-a, obavještavam vas da sam pravosnažno osuđen, ja i moj izdavač
Miodrag Perović, da redatelju
Emiru Kusturici isplatimo 12.000 eura na ime duševnih boli koje smo mu, navodno, nanijeli mojim tekstom ‘Dželatov šegrt’, objavljenim u podgoričkom tjedniku ‘Monitor’. Ranije, povodom istog teksta, osuđen sam za klevetu. Za to trebam državi Crnoj Gori platiti 5000 eura. Ta presuda još nije pravomoćna, ali će vjerojatno uskoro postati.”
Citirani navodi dio su pisma hrvatskim kolegama po “penovskom” peru pisca i novinara Andreja Nikolaidisa; Sarajalije, autora romana “Mimesis” i “Sin”, koji od 1992. i danas bez “papira” i državljanstva kao izbjeglica živi u Ulcinju. Priča iz bliskog susjedstva naizgled – osim kao pikanterija o trajnom sukobu režimskih svetih krava i neuštekanih kritičara – nema nikakve veze s Hrvatskom. No, samo naizgled...
Miloševićevi šegrti
Podgorička osuda svakako govori o restlovima miloševićevske maligne politike devedesetih te propagandnoj mašineriji u kojoj je upravo Kusturica imao i te kako važnu ulogu. Najprije kao “integralistički Jugoslaven”, a potom kao “integralistički Srbin”, bio je oličenje državnog umjetnika i režimskog manekena velikosrpstva. Uzgred rečeno, žilavost miloševićevskih i velikosrpskih propagandnih teorija kojima je trajno sklon Kusturica pokazale su i friške vijesti iz Haaga sa suđenja trojici hrvatskih generala.
Najprije znakovitim iskazom zaštićenog svjedoka koji je osnivanje Republike Srpske Krajine “opravdao” strahom da se ne ponove godine kad su “ustaše s Nijemcima i Talijanima pobili milijun Srba”, a potom i podvalom s prikazivanjem propagandnog filma iz produkcije JNA o razaranju Knina kao “neutralne” i “objektivne” dokumentarne snimke. Podgorička presuda ipak najprije podsjeća na sve one silne i astronomske odštetne zahtjeve koji su u Hrvatskoj tijekom devedesetih dosuđeni režimskim perjanicima, ali i sitnim stranačkim aparatčicima te HDZ-u bliskim osobama iz javnog života.
Bili su to i ostali pouzdani pokazatelji tadašnjeg šugavog stanja i hrvatske demokracije i sudstva, koje se – budimo realni – nije posve oporavilo do danas. Stoga je i način na koji je sud u Podgorici nedavno preinačio prethodnu oslobađajuću presudu Nikolaidisu nešto što je u Hrvatskoj već mnogo puta viđeno. Dapače, bila je to jedna od provjerenih metoda kojima se u obračunu s nepodobnim kritičarima posezalo za falsifikatima i, kolokvijalno splitski rečeno, “pilom naopako”. Primjerice, Andrej Nikolaidis je u svom tekstu odgovoru na Kusturičin intervju u Le Figarou - u kojemu je, pored ostalog, ustvrdio da u bosanskohercegovačkom ratnom klanju nije bilo ni žrtava ni agresora - napisao da je “propaganda Miloševićeve države proizvodila glupe, ružne i pokvarene”.
Naime, veli, samo su takvi mogli podržati ratove i zločine koje je vodila Miloševićeva Srbija, a Emir Kusturica je – zaključuje dalje Nikolaidis – kao jedna od najvećih zvijezda ratne propagandne mašinerije, u tome izravno sudjelovao. Suci podgoričkog suda su pak ove navode pretvorili u krivotvoreni dokaz i optužbu, proglasivši pisca krivim jer je (pazi sad!) “Kusturicu nazvao glupim, ružnim i pokvarenim”. Nikolaidis je, uz to, kažnjen i zbog ocjene Kusturičina rada jer se – piše u presudi - s “podsmijehom izražava o Kusturičinim umjetničkim dostignućima”. Spomenuta presuda zavrjeđuje ulazak među Ripleyeve “vjerovali ili ne” bisere, i to kao eklatantan primjer nasrtaja na slobodu mišljenja, govora i prava na umjetničku kritiku.
Pravo na kritiku
Svi koji se zgroze čitajući o skandaloznoj podgoričkoj sudskoj presudi Nikolaidisu, duboko uvjereni da se slični slučajevi kod nas ne mogu dogoditi, morali bi se ipak prisjetiti ne samo nebrojenih odšteta za “duševne boli” već i aktualnih sporenja još uvijek “štovanih” hrvatskih kulturnjačkih svetih krava s novinarima i kritičarima. Uostalom, upravo traje sudski postupak protiv Jurice Pavičića. Neprijeporno jednog od naših najuglednijih filmskih kritičara, kolumnista i novinara, zbog “delikta mišljenja”, tužio je (i na “prvom stupnju” dobio!) Antun Vrdoljak i danas, očito, uvjeren u nedodirljivost te da se samo s njime, kao sveprisutnim bronhijem, ”lakše diše”.
Istina, slučajevi poput podgoričke presude Andreju Nikolaidisu u Hrvatskoj se možda više ne bi mogli dogoditi. No, s druge strane, ako su suci i odustali od negdašnjih brzopoteznih osuda nepoćudnih klevetnika i golemih odštetnih zahtjeva koji su u devedesetima umalo ukinuli svaku medijsku oporbu u Hrvatskoj, i dalje je na snazi uvjerenje da su mišljenje kritičara, njihova negativna estetska prosudba i ozbiljan kritički sud ravni uvredi. Baš zato, na presudu podgoričkog suda morale bi reagirati cehovske udruge hrvatskih pisaca – PEN, Društvo hrvatskih pisaca, Hrvatsko društvo književnika... te novinarska krovna udruga i sindikati. Jer, znano je, kad zvono državne represije zazvoni slobodi mišljenja i govora, ono ne zvoni samo žiteljima župe već – svima nama.