Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Što će u Haagu reći na to da su Šešelji Srbi i Šešelji Hrvati - rod rođeni? A, ko vas, bre, zavadi?!TUPAMAROS, METKOVIĆ

Detalji o usluzi >

Spektar

Objavljeno 19.01.2013. u 11:48

Slobodni stil

Ivan Glibota Crni: Ne bih uspio da nisam ušao u politiku

‘Imamo u školi i one koji idu dalje, na akademije, vrhunske talente za koje se već čuje u glazbenom svijetu’

Imoćani koje zanima kultura drže da Ivan Glibota Crni (57) zaslužuje spomenik za života. Glibotu takva priča ne zanima. A i zašto bi, akademskom glazbeniku, osnivaču Glazbene škole, osnovne i srednje, u kojoj je prve note naučilo više od tisuću djece, utemeljitelju nevjerojatno uspješne Gradske glazbe, skladatelju, aranžeru, pedagogu i animatoru, spomenik su izgradile nagrade i priznanja imotske omladine kojoj je posvetio zadnjih tridesetak godina rada.

I kad ga čovjek promatra dok dirigira na hrvatskim i europskim trgovima i pozornicama, leti, maše, smije se i zafrkaje, ne bi ni pomislio kako se zapravo radi o vrlo ozbiljnom zanesenjaku, od malo riječi, koji se stigao baviti i politikom. - A šta možeš, politika je neizbježna. Da nisam ušao u politiku i tamo s istomišljenicima izborio neke važne stvari, možda ničega ne bi ni bilo ili bi procesi trajali unedogled.

Kako narod kaže: ‘ko bliže vatri, bolje se grije. Ušao sam u HDZ 1996. godine, bio sam u prošlim sazivima gradski vijećnik i član Poglavarstva. Ništa visoko, a opet mogao sam se boriti za bolje uvjete života naših ljudi, prvenstveno školstva i kulture. To je neko moje viđenje politike, da njezin rezultat bude, kao u ovom slučaju; dvije obrazovne zgrade, 34 školska djelatnika, stotine djece poučene glazbenoj umjetnosti. Možda netko može više, bolje, ja sam radio ono što sam najbolje znao.

» Imotskom ne ide dobro?

- Dijeli sudbinu Hrvatske. Iseljavanje je strašno, od 50, 60 tisuća stanovnika koliko je imao imotski kraj, sada ih je polovina. I ne zadržavaju se više u Zagrebu, idu dalje. Razloga za teško stanje u Imotskom je puno, tradicionalno trgovačko središte je nestalo s velikim prodajnim centrima i jeftinijom robom u susjednoj Hercegovini. Industrija je kao i svagdje klekla. Očito je sada da su godine zapuštanja od strane institucija, kako lokalnih tako i državnih, kroz dugo vremena, dale i katastrofalan plod. Ali ne mislim da se treba predati, nada mora preživjeti, stoga pokušavam biti suprotnost i organizirati nešto što će nas podignuti, ako ne u ekonomskom, a svakako u duhovnom smislu.

» Kako ste se vi u ono vrijeme odlučili za život od glazbe?

- Nije bilo lako objasniti, našim starima je posao glazbenika bio vezan uz predodžbu zadimljenih kavana, plesanja po stolovima, alkohola... A pomalo je zaslužan i moj stariji brat Tino. Poželio je upisati Pomorsku školu u Splitu, a 1966. to je u Imotskom bilo čudo. Roditelji ga nisu pustili, što je bila uobičajena stvar, i upisao je ovdašnju gimnaziju. Došao sam na red i ja, meni su namijenili Tehničku školu jer sam po kući uvik nešto popravljao. A već sam svirao u Gradskoj glazbi i muzika me okupirala. Nisam ni znao da u Splitu ima glazbena škola, ali čim sam čuo, zapeo sam. U prvom naletu nisu me tili pustit, a onda su popustili. Split je tada bio puno dalje. Tri, četiri sata vožnje, a pola puta je bio makadam...

» Što se u to vrijeme slušalo među imotskim omladincima?

- Ha, u to vrijeme imao sam prijatelja Ivicu Penovića, zvanog Vepar, koji je sve moguće antene spojio da možemo hvatati evropska radija. Slušali smo Radio Luxembourg i drugi program Radio Austrije, koji su puštali tada najsuvremeniju glazbu. Bilo je nešto ploča, donosili su ih iz Njemačke, instrumenata. Kasnije bismo išli bi u Trst kupit robu, ali kad bi uša u tadašnji čuveni glazbeni dućan “Ricordi”, ne bi više izlazija ni kupova okolo. Slušali smo Raya Charlesa, Otisa Reddinga, Louisa Armstronga, ‘Blood, Sweat & Tears’, ‘Colosseum’, ‘Beatles’, obožavao sam orkestre ‘Mantovani’ i Raya Coniffa, ‘Electric Light Orchestra’, ‘Commodores’, ‘Crusaders’. U srednjoj muzičkoj ‘Josip Hatze’ učio sam trombon, a za sebe svirao klavijature i bas gitaru. Onda bih po notama iz trombona svirao gitaru...

» Je li to oznaka kreativca?

- Iz dugogodišnje pedagoške prakse naučio sam ovo: ako je učenik talenat, ponekad je najveći problem usmjeriti ga na ono što program zahtijeva od njega. Najboljim učenicima smatraju se oni koji na satu prime informaciju i plasiraju je, to je čista petica. Ali to nije jedino mjerilo, iznimno su kvalitetni i oni koji informaciju prime i plasiraju nekad kasnije, u pravom trenutku.

» Kako ste se snašli u Splitu?

- Odlično, sa mnom su bile neke od poznatih osoba iz svijeta glazbe, poput Helene Papić, Joška Banova, Jasmina Stavrosa. S Helenom i njezinin ocem Tončem Papićem, pijanistom čiji je klavir uvijek posebnije zvučao od ostalih, svirao sam u bendu ‘Helton’, naziv je spojen od početnih slova njihovih imena, a svirali smo tada popularne pjesme, kako bismo ušli uopće u glazbenu praksu i ponešto zaradili. Bili su tu još i današnji kompozitor Jure Stanić i klavijaturist Duško Krnjajić. Dakle, svirali smo za vježbu, a bili očarani rock-jazzom.

» Zadnju godinu ste proveli u Beogradu?

- Išao sam u potrazi za znanjem, na tamošnjoj Akademiji predavao je profesor trombona Vinko Valečić, htio sam doći k njemu da me prosvira. Potaknuo me Goran Odović, veliki trombonist, svirao je u Beogradskoj filharmoniji, a inače naš Imoćanin, koji je svirao i u Bregovićevu ‘Orkestru za vjenčanja i sporovode’. Ali kako sam stigao u Beograd... Na splitskoj plaži Žnjan smo se kupali i ja sam pričao kako bih se želio prebaciti. Kad jedan čovjek blizu nas pita: ‘Spomenuli ste beogradsku akademiju, svirate trombon?’ Bio je to profesor Ulaga koji je predavao na Glazbenoj školi ‘Mokranjac’ i sve smo dogovorili. Tako sam na plaži sredio upis u beogradsku školu. Pouka je da koji put treba i naglas pričati o svojim planovima...

» Vratili ste se brzo?

- Bilo je vrlo intenzivno, pokupio sam znanje koje mi je trebalo i nakon prvog polugodišta došao u Split. Tamo sam upoznao neke Mađare i Makedonce, koji su me upoznali s posebnom tehnikom disanja toliko važnom za puhače, a tako su vježbali njihovi zurlaši. Zanimljivo, nikad nisam došao do onog profesora zbog kojeg sam želio otići u Beograd.

» Pa u Zagreb? Ni tamo se niste zadržali?

- Diplomirao sam u rekordnom roku, u tri i po godine. Svirao sam s puno sastava i orkestara, jer sam tako zarađivao za život. No, posebno je bilo zanimljivo kad me s Akademije pozvao maestro Miljenko Prohaska, dirigent Revijskog orkestra RTZ-a, da im se pridružim. To je bilo kao san jer sam te glazbenike dotad viđao samo na televiziji, nisam spavao par noći od uzbuđenja. No, nakon mjesec dana sam se zahvalio i otišao.

» Zašto?

- Remetilo mi je tempo studiranja, važnije mi je bilo otići na turneju s ‘Delfinima’ i zaraditi nešto novca da mogu preživjeti fakultet.

» Ne smijemo preskočiti ‘delfinsku’ fazu!

- Lude lijepe godine, svirao sam sa splitskim ‘Delfinima’ od 1975. do 1984. godine, bio je to profi bend, vrlo ozbiljan s nekoliko akademskih glazbenika u postavi. Šef je bio Saša Lukić, a puno je muzičara prošlo kroz grupu, poput Tonča Puharića, Nenada Keka Vesanovića... Svirali smo po cijeloj državi, imali turneje vani, najviše po SSSR-u. Kad ne bismo bili na gažama i turnejama, strogo smo držali do proba, dva puta dnevno po tri sata smo znali vježbati. Pratili smo i sve zvijezde ondašnje estrade: Olivera, Arsena, Zdravka Čolića u doba najvećih uspjeha, Terezu, Mišu, Đorđija Peruzovića, a meni je posebno bilo drago svirati s Tomom Bebićem. Čudesan, neviđen čovjek. Bilo je tu ludih situacija.

» Bar dvije...

Imotski glazbeni guru u društvu sa zapisničarom ‘Slobodne’
- Ajde dvije iz iste večeri. Svirali smo u zagrebačkom “Intercontiju”, ne znam više koja prigoda, al elita onih, komunističkih vremena, krajem sedamdesetih. Smokinzi i toalete, diplomati, politički vrh, osiguranje, svira se fina muzika... Najprije nekako provučem prijatelja Branka Sučića jer je došao bez sakoa. A mi studenti, nešto bismo i prigrizli na feštama. Sviram ja gore bečki valcer i vidim njega doli pleše s najmlađom i najdebljom curom, a imala je brat-bratu stopedeset kila. Zavrti on nju, ona padne, svi se ukipe, a on se izvali po njoj, smije se ko lud i gleda mene. Uletila služba bezbednosti, odvela ga... Ajde smirilo se, kad nakon nekog vrimena legendarni basista Nenad Bego, već malo ‘vesel’ baci se po stolu, popadaju čaše i zaviče: ‘Ma neću više svirat ove pizdarije, rađe ću radit u tvornici keksa!’ Opet isto - uletila bezbednost, ma bjež, smijali smo se tome ‘finome’ nastupu danima. Da, u Zagrebu sam svirao i u bendu ‘Toran 77’ čiji je saksofonist bio i Dragi Jakovčević, današnji poznati ekonomist.

» Onda ste osnovali Glazbenu školu?

- Ne, prije toga sam 1983. osnovao limenu glazbu na Lastovu di sam bio u JNA, na dan prvog nastupa, plakali su od sriće kad su čuli koračnice, izlazili iz kuća i darivali nas. Onda sam radio godinu dana u splitskoj Glazbenoj školi ‘Josip Hatze’ kao učitelj trombona. Zatim kao nastavnik glazbe u osnovnoj školi u Runoviću, a mogao sam u HNK, u zagrebačke orkestre, svugdi triba školovanih trombonista... A ja san čvrsto namjeravao u Njemačku. Međutim, dogodilo se da sam novinaru ‘Slobodne’ Lahoru Raki za jedan intervju spomenuo kako bi bilo dobro u Imotskom organizirati glazbenu školu. To se svidilo vlastima, i ostade ja u Imotskome!

» Koliko je bilo predavača tada?

- Sam ja u jednoj maloj prostoriji, kao tečaj pri Narodnom sveučilištu, a iskoristili smo caku da su učenici mogli dobit svjedodžbu od ‘Hatzea’. Do 1991. godine bila su već tri predavača, klavir, solfeggio u staroj Domljanovoj kući. Nakon dvadeset godina seljakanja prišli smo u ovu zgradu pored starog kolodvora i sredili je 2008. godine, natječući se na projekt Vlade i Svjetske banke, a moram priznat i doprinos gradonačelnika Đuzela. Osnovali smo i Srednju glazbenu, jer nam gravitiraju i osnovne glazbene u Posušju, Grudama i Tomislavgradu, nabavili instrumentarij, izgradili koncertnu dvoranu. Imamo 186 učenika i 30 profesora, pored domaćih, dolaze iz Splita, Omiša, Sinja...

» Nevjerojatno za grad koji jedva opstaje!

- Nisam sve rekao. ‘Fra Ivan Glibotić’ je jedna od najnagrađivanijih glazbenih škola u Hrvatskoj, imamo nagrade s natjecanja u tubi, rogu, trubi, klaviru, klarinetu, oboi, saksofonu, zboru, orkestru... Najviše me veseli što će mali Imoćani dobiti glazbenu naobrazbu i tako formirati puno stvari u svom životu, a imamo i one koji idu dalje, na Akademije, vrhunske talente za koje se već čuje u glazbenom svijetu.

» Ajde koju tajnu otkrijte?

- Najveća je tajna i najjednostavnija - mlade potičemo da se uključe u skupine u kojima će što više muzicirati, praksa je najbitnija. I to uživo.

» Ali glazba ih i društveno formira?

- Posebno u srednjoj školi kad to postaje bitno, s njom liježu i dižu se. Zato u glazbenim školama treba izoštriti njihovu percepciju, razviti im kriterije. Možda se neće svi baviti glazbom, ali jamčim da će biti glazbeno educirana publika.

» Tu dolazimo do vaše velike i uspješne ljubavi - Gradske glazbe Imotski?

- Maestro Mladen Tarbuk nazvao ju je ‘Prvim amaterskim simfonijskim puhačkim orkestrom u Hrvata’. Naša glazba nasljednica je limene glazbe osnovane 1870. godine, a preuzeo sam je 1995. od tadašnjeg voditelja Đonija Nuića. To vam je onaj što u ‘Malo misto’ trubi: ‘Vodu daaaaj!’

» I sve ste izokrenuli?

- Ma vidio sam taj ansambl duge tradicije kao mjesto gdje bi mladi prakticirali sviranje često i uživo. Polako, polako smo uz klasični repertoar, marševe i koračnice uvodili modernije stvari, posebno rock standarde od ‘Deep Purplea’, ‘Queena’, Claptona... Snimili smo i s Marijanom Banom pjesmu ‘Luce’. Dica koja sviraju u glazbi odma su veće face kad kažu da znaju ‘Smoke on the water’. Snimili smo dva CD-a i nastupali posvuda na 550 koncerata, četiri puta proglašeni najboljim orkestrom u Hrvatskoj i dobili evropske nagrade u Sloveniji, Italiji, Poljskoj... Najmlađi su čini mi se šesti razred, a sve donedavna je s nama svirao i veteran od 80 godina. U prvom orkestru nas je 60, a u ekipi stotinu.

» Srećom ste ostali onomad?

- Ima san uvik te dvi opcije: otić vani, i onda svoje odrađivat iz dana u dan ili vratit se doma i pokušat uložit svoj život u bolje uvjete života našim ljudima. Nakon trideset godina truda, mogu reć da sam radija samo ono što sam zna. Volio bih ako je to barem malo nabolje promijenilo Imotski.

damir šarac
snimio branimir boban/Cropix

Skladbe za učenike

» Kako nema puno djela hrvatskih autora za puhače koja bi se mogla praizvesti na natjecanjima, onda sam skladao za svoje učenike nekoliko stvari. I uvijek ih nazivam po imenima učenika za koje su pisani. Naprimjer, za Marijana je Marijanski concertino, za sina trubača Ljubomira Dobroslava napisao sam Dobroslavka, za Domagoja Domino, a za trombonista Matu - Mattinu.

Kako smo dimili

» Poznat je prof. Glibota i iz rock benda ‘Express’ koji je osnovao ranih devedesetih, on je svirao klavijature, pjevao je Đoni Nuić, a kasnije Marijan Župić Vukas. - Bili smo u standardnoj formaciji benda s malo tvrđom gitarom, objavili dva CD-a, imali hitove ‘Dimilo je, dimilo’ za koji smo nagrađeni na Splitskom festivalu, te ‘Tebi srca pjevaju’. Kroz taj bend bih ispuhivao sve što bi se naslagalo u meni, a i kao sjećanje na sve prošle bendove...