Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

EU raspisuje natječaje za slanje ribarica u rezalište, a interesa ne manjka. A da i tvornice pošaljemo u istom smjeru? Mate, Kaštela

Detalji o usluzi >

Spektar

Objavljeno 05.01.2013. u 13:00

Desna koža

Piši Tuđman, pamti Boljkovac i Manolić

Tomislav  Karamarko i Milijan Brkić pišu u tajnosti, kako i odgovara njihovu policijskom habitusu, novi program HDZ-a koji će se predstaviti na stranačkoj klauzuri 19. i 20. siječnja u Opatiji s naglaskom na vraćanje tuđmanizma - koji bi stranci trebao dati novi identitet!? Još se ne zna hoće li se credo tuđmanizma koristiti kao ideologija, politička strategija, sigurnosna ili gospodarska opcija, ali se već doznalo da će se iz baštine ukloniti eklektičke natruhe: starčevićanstvo, radićevština i antifašizam što ih je sam Franjo smislio kao tri izvora političkog hrvatstva.

Tako se zapravo revizijom Tuđmanovih pogleda želi njegovom ikonom napraviti program koji bi, da je živ, u današnje vrijeme napravio i on sam. Boga mi ne bi. Tuđman je na povijest, sadašnjost i budućnost gledao uvijek jednim te istim devetnaestostoljetnim očima i ne bi ni pod koju cijenu prihvaćao ta i takva modernizacijski izvitoperena uskostranačka gledanja. Je li HDZ-ovo vraćanje na tuđmanizam “Flogging the dead horse” (potkivanje lipsalog konja)

Narod je imao povjerenja u Tuđmana, ali Tuđman nije imao povjerenja u narod, pogotovo kada je ratna politika završavala, a njegova bolest napredovala. Bio bi najsretniji da je mogao imenovati cijeli Sabor, po uzoru na nekoliko imenovanja u Županijski dom, pa ga i nije razumio drukčije nego kao svoju glasačku mašinu, koja se morala povinovati povijesnoj nužnosti njegove samovolje. Nije imao povjerenja ni u svoga nasljednika kojega za života nije mogao ni zamisliti, a kamoli imenovati, niti bi prihvatio da njega kao doktora znanosti, pače akademika i povjesničara koji je našao izlaz iz bespuća povijesne zbiljnosti zamijeni jedan srednjoškolski profesor povijesti. S nekakvom ishitrenom revalorizacijom iz koje se izbacuje najveći zagorski sin Josip Broz Tito, čiji je hrvatskiji nastavljač bio upravo on Franjo Tuđman.

Interesna pomirba

Jedna od psiholoških karakteristika tuđmanizma bila je stalna želja Franje Tuđmana da ne bude Franjo Tuđman, nego netko bolji od njega. Iako je karijeru započeo kao vojno lice i dogurao do generala, želio je biti intelektualac i slobodan duh, što mu je bilo priznato zatvorskom kaznom u dva mandata. Nije slučajno 1989. pokretao HDZ u Društvu književnika Hrvatske, makar je još bilo u tom prokletom genitivu. Nastojao je biti dijelom hrvatske kognitivne elite, godinama uživajući u druženju s Krležom koji je također imao soldatske početke.

Tuđmanu je bilo stalo da bude prvi među umnicima, pa je oko sebe okupio pisce: Milivoja Slavičeka, Nevena Juricu, Hrvoja Hitreca, kasnije i Ivana Aralicu koji mu je znao polaskati na nezabludiv način kao što je to Krleža radio Titu, ali je na vrijeme spoznao da samim intelektualiziranjem hrvatstva, a bez masovnosti hrvatstva neće postići onu kritičnu masu potrebnu za strmoglavljenje kunktatorske politike Šuvara i Račana. Lidera bez retoričke snage nacionalnog suprotstavljanja Slobodanu Miloševiću i njegovu programiranom fanatizmu koji ga je trebao lansirati kao isključivo srpskog Tita.

Išao je tragovima Maksa Luburića, koji je uvidio da bez pomirenja s komunistima neće doći do pomirenja svih Hrvata, što je preuzeo Bruno Bušić, Tuđmanov istomišljenik s Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, ubijen od strane emigrantsko-udbaških snaga koje su nadzirale tokove pomirenja. Zbog toga se povezao s Norvalskom skupinom i hercegovačkim franjevcima koji su mu ponudili idejnu i materijalnu potporu, ako pristane biti njihov Tuđman. To im ranije nije uspjelo s Ivanom Supekom koji je odbio biti njihov Supek, budući da je to značilo pristati na rehabilitaciju NDH i pripajanje BiH.

Ta potpora je mogla igrati ulogu u Kanadi, gdje su se isticali Ante Beljo i Gojko Šušak, ali ne i u Hrvatskoj. Tu se morala naći poveznica s onima koji su držali stvarnu, a ne političku vlast: tajnim službama: šefom Službe državne sigurnosti Jugoslavije Zdravkom Mustačem i šefom za Hrvatsku Josipom Perkovićem. Bila je podignuta bivša i sadašnja mreža obavještajaca, suradnika i šefova pa su u prvi plan izbili “krajačićevci” Josip Manolić, Tuđmanov susjed iz Nazorove, i Josip Boljkovac iz Karlovca, koji je Tuđmana spašavao iz zatvora.

Oni su donijeli potrebnu kadrovsku čvrstinu u HDZ, pa je romantičarska budnička faza DKH ove stranke završila. Dok su braća Veselica čekala na osnivanje HDZ-a u Panorami, Manolić je svog Tuđmana već postavio na Jarunu. No, jedno je prevariti stranačku konkurenciju, što je postajalo redovna metodologija pri izboru čelnika HDZ-a, a drugo birače. Samo zagriženi antikomunisti ne mogu ili mrze razumjeti da su u SFRJ nacionalisti mogli legalno biti jedino komunisti. I Manolić i Boljkovac su radi hrvatskog proljeća, ustvari Titove zime, otišli u čistilište komunističke prošlosti.

Hrvatski komunisti robijali su između dva svjetska rata s ustašama, tada još frankovcima, u Lepoglavi i prigodom nove povijesne runde raspada SFRJ prihvatili ruku strogo kontrolirane nacionalističke emigracije. Autentični ustaše poput Pavelićeva zeta Srećka Pšeničnika, reformirani kao što je bio Ivo Korsky ili neprilagodljivi teroristi poput likvidiranog Mire Barešića nisu bili pozivani na tu deklarativnu pomirbu. Prizor te selektivne interesne pomirbe bio je tandem Šušak-Perković koji je na Plesu dopuštao da bez viza u Hrvatsku uđu samo ovako dvostruko provjereni Hrvati. Zagrebački sveučilišni profesor Ivan Padjen definira tuđmanizam kao “udbaško-klerikalno narodnjaštvo”.

Gospodarski feudi

Došao je Lisinski gdje je pronađena formula barjaktarskog hrvatstva i vođe kojemu je dozvoljeno govoriti ultraški i HDZ će početi dobivati seriju izbora. Narod je u Tuđmanu prepoznao istinskog branitelja od Miloševićeva velikosrbijanstva, što je njegovoj egomaniji širilo i geografske granice prema BiH, na što su ga podsjetili Manolić i Mesić. I kao što se Tito prvom prilikom riješio svog izumitelja Staljina, tako se 1994. Tuđman riješio Manolića. Ni on poput Tita dugoročno ne bi uspio u tome da iza sebe nije imao Zapad u vidu Gojka Šuška.

Tuđmanu nije smetalo što je ovaj put postao Šuškov Tuđman jer hercegovačkim političkim vidjelicama nije bilo teško uvidjeti korist od kulta profanog Franje, vrhovnika jednog. Masa je mobilizirana državnim, politički nesputavanim antisrpstvom i Franjo je mogao vladati do smrti, koja je prvo uzela Šuška, pa je Franjo na kraju skončao kao Pašalićev Tuđman. Hercegovci su znali i materijalno i narativno razrađivati njegovu grandomaniju.

To je prolazilo dok je Tuđman bio platežno sredstvo svih interesnih skupina. Nakon njegova preseljenja na onaj (konvertitski) svijet 1999., otvoren je sukob na nekoliko razina. Po regionalnom ključu počela je borba za prevlast između slavonskih, hercegovačkih i dalmatinskih frakcija, pa su se slavonske i dalmatinske dogovorile na račun hercegovačke koja se najviše okoristila privatizacijom, a liderski u konkurenciji Ivića Pašalića, Vladimira Šeksa i Luke Bebića. Hipoteka tuđmanizma - kao prihvaćanja pravila igre dok to Tuđmanu i HDZ-u donosi korist - postala je preveliko breme za uglednije članove stranke sa skrupulom za demokratsku formu koji su je počeli napuštati ili poput Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt osnivati Demokratski centar, kako bi se već i nominalno istakla razlika u odnosu na onu kleptokratsku Tuđmanovu stranku na što je samoubilački upozoravala i zviždačica Ankica Lepej.

Što je napokon bio tuđmanizam? Hadezeizacija i politizacija vojske, policije, sudstva, sporta pretvorenog u šport, Dinama u Građanski, hrvatskog jezika u novohrvatski, kulture i ustvari čitavog društva, što je omogućavala grupaška i voluntaristička etatizacija nekadašnjeg društvenog vlasništva. Autokratizmom je Tuđman dobio emocionalnu poslušnost presudnu za odlazak u obranu domovine i žrtvovanje u ratu, ali njim nije mogao stvoriti pravedno socijalno nenacionalističko društvo.

Tuđman je bio HDZ, a HDZ Hrvatska i kada je umro Tuđman, propao je i HDZ. Tuđmanizam, koji su građani čitavo desetljeće osjećali ili na svojoj koži ili na svojoj duši, 2000. godine je izgubio izbore. Zbog čega je, ako je tuđmanizam postao općenacionalna vrijednost, Tuđman bio toliko zaslužan za nastanak i opstanak države, a narod predan njegovim nacionalističkim idealima? Tuđman bi rekao - zato što su Hrvati stoka sitnog zuba, pa je i to bio razlog da se odaberu 200 vira croaticusa koji će socijalističku imovinu pretvoriti u svoje gospodarske feude.

Definicija sreće

Većini rukovodstva i članova HDZ-a bilo je nakon Tuđmanove smrti jasno da moraju pronaći novog Tuđmana koji neće snositi odgovornost za minuse tuđmanizma. Vladimir Šeks i Luka Bebić pronašli su ga u Ivi Sanaderu. On je pristao na civiliziranje HDZ-a po europskim kriterijima, što je uključivalo izbacivanje iz upotrebe Tuđmanove definicije sreće što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja i neprihvaćanje rezultata demokratskih izbora.

Sanaderizam je, a ne tuđmanizam pobijedio na izborima 2003. i 2007.! Njegovo pomirenje sa Srbima, čestitkom “Hristos se rodi”, što nisu, dok su bili na vlasti, mogli izgovoriti ni Tuđman ni Račan, donio je europski ugled HDZ-u, tako da ga se više nije morala stidjeti Europska pučka stranka. Ivo Sanader se koristio racionalnim i liberalnim diskursom, kojega je preuzela i njegova nasljedovateljica Jadranka Kosor, čime je plijenio naklonost i nehadezovaca. Kosorovoj novo hadezeovsko vodstvo, koje se poklonilo sultaniji Ankici Tuđman i tako otpililo prethodnog liblinga Milana Kujundžića, ne može oprostiti što je ovoj stranci poremetila dotok iz crnih fondova, čime je ostala bez novca, a Sanaderu jer je suzbio nekontroliranu javnu mržnju koja je bila HDZ-ov élan vital i time suzio antropološki primitivizam koji je funkcionirao kao društvena sila.

Karamarko i Brkić se ipak oglušuju o Tuđmanovo zvonimirovsko prokletstvo Hrvata, računajući i dalje na hadezeovske potencijale manipuliranja stokom sitnog zuba. Što može igrati ulogu jer se Hrvate nikad ne može dovoljno politički podcijeniti. Time se K & B u organiziranju stranke ne vraćaju Tuđmanu nego Manoliću i Boljkovcu, pa se moraju riješiti verbalnog nasljeđa Sanadera i reprogramirati parlamentarnu skupinu HDZ-a koja je ostavština Kosorove, svjesni da moraju pronaći svog Tuđmana. Ali za koje vrijeme i prilike? Desnije od Kaptola već sada ne mogu ići, na Sanaderov liberalni uljudbeni put se ne mogu vratiti, Drago Prgomet i Andrej Plenković su iznimke koje potvrđuju pravilo vulgarne hadezeovske većine.

Franjo se Tuđman nije morao oslanjati ni na kakvu ideologiju, čak ni na svoj zbrzano artikuliran nacionalizam, kao što je činio Josip Broz, koji se oslanjao na antifašizam, bratstvo i jedinstvo, samoupravljanje i nesvrstanost, budući da za razliku od titoizma tuđmanizam nije bio socijalni pokret. Prvi hrvatski ministar vanjskih poslova Zdravko Mršić misli da je Tuđman imao samo jednu ideju - obnovu hrvatske države i osim tog cilja nije imao nikakva mjerila za razvoj demokracije, društva i gospodarstva. Tuđmanizam je, za Mršića, bio “dnevna politička praksa, način upravljanja HDZ-om, preko kojega je upravljao državom. Stoga je “tuđmanovština” umrla s njim, a Broza je njegova Partija nadživjela čak 10 godina.”

Bet stida i skrupula

Kome će se onda novi HDZ obraćati Tuđmanovim relikvijama? Svojim bivšim, izbačenim članovima ili novim pristašama koji ga se nikada nisu imali priliku bojati ili obožavati u živo? Tuđmanizam - kao podređivanje članova vođi HDZ-a a desnih stranaka HDZ-u - ima svoj ograničeni interni domašaj u svrhu mentalne homogenizacije a vanjski prema desničarskim strankama političkih turista u obnovi tržišta historicističkih simbola. No njime se ne može poticati birače na ulasku Hrvatske u EU. Niti pobuđivati socijalna čežnja kada se za njega veže početak pljačke Hrvatske kakvu nisu uspjeli postići Mlečani, Turci, Mađari i Austrijanci.

Njegova ljekovitost može vrijediti jedino nadripovjesničarima koji se žele sjećati onih determinističkih tuđmanoidnih vremena kada se smjelo vrijeđati građane na osnovi nelustriranog revanšizma, otimati tuđu imovinu i društveni kapital koji se stvarao desetljećima, kivno sotonizirati Srbe, dotad konstitutivni narod. I sve to bez ikakvog stida i skrupula, ali s puno arbitrirajućeg hrvatstva na ustima, odavajući se banalnom trijumfalizmu koji je Hrvatsku odveo u izolaciju.

No nemali dio birača se još ponaša za HDZ prihvatljivo nerazumno, a pošto je bit tuđmanizma upravo podnošljiva lakoća frenetičnog iracionalizma, uvijek će naći adekvatne poklonike ili barem jačati unutarstranačku frontu neprestanog reverzibilnog diferenciranja i samozavaravanja.

danko plevnik