Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar

Povaćali trošarine, ustvari, povećali KLOŠARINE. Buco

Kako poslati komentar

Spektar

Objavljeno 24.11.2012. u 19:29

‘uznička povijest u Hrvata’

Svi su bili u zatvorima, osim Josipovića i Milanovića

Od Zrinskih i Frankopana do Gotovine i Markača, od Oca domovine Ante Starčevića do Oca korupcije Ive Sanadera, Hrvati žive turobnu uzničku historiju. Praktično nema važnijeg hrvatskog političkog muža koji u biografiji nema robijašku recku
Proteklih nekoliko  dana prosječni je građanin Hrvatske pratio više suđenja nego u cijelom prethodnom desetljeću. Od Županijskog suda u mađarskom Kapošvaru, preko Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu, do Županijskog suda u Zagrebu, ovih su se dana krojile sudbine najistaknutijih hrvatskih političara i generala, s oprečnim pravosudnim i emocionalnim ishodima.

Tako je ex premijer Ivo Sanader zbog ratnog profiterstva, tj. uzimanja mita od stranih tvrtki - austrijske banke Hypo Alpe Adria i mađarske naftne kompanije MOL - osuđen u Zagrebu na deset godina zatvora, dok je prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnim posljedicama, osuđen u Mađarskoj na 22 mjeseca zatvora, od čega 11 mjeseci bezuvjetno, zbog čega je podnio ostavku na sve funkcije u Vladi.

Između tih dviju osuđujućih presuda desile su se i dvije oslobađajuće: nakon što je generale Antu Gotovinu i Mladena Markača zbog sudjelovanja u “udruženom zločinačkom pothvatu“ i etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske Raspravno vijeće Haaškog suda u travnju prošle godine osudilo na 24 (Gotovina) i 18 (Markač) godina zatvora, sada ih je Žalbeno vijeće istog Suda oslobodilo svih optužbi, čime su postali slobodni građani.

Dva generala na slobodi, dva političara u zatvoru - to je bilanca ovog uzbudljivog pravosudnog tjedna, a ujedno i povod da se prisjetimo kako kroz cijelu tegobnu povijest praktično nije bilo istaknutijeg Hrvata koji dio svoje biografije nije ispisao u kakvom kazamatu, što tuđinskom, što domaćem.

Prgavi Stjepan Radić

Ovu “zatvorsku povijest Hrvata“ počinjemo s dičnim plemićima iz 17. stoljeća, Petrom Zrinskim i Franom Krstom Frankopanom, čija je neuspješna urota protiv centralizma i apsolutizma bečkog dvora dovela do toga da ih tadašnji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj Leopold I. u travnju 1670. uhiti u Beču te strpa u zatvor u Bečkom Novom Mjestu. Suđenje zbog uvrede veličanstva i veleizdaje zemlje počelo im je u lipnju iste godine, da bi u travnju 1671. bili osuđeni na smrt odsijecanjem glava. Kazna je izvršena istog mjeseca.

Idući povijesno važni zatočeni Hrvat je sâm “Otac domovine“, glavom, bradom i pravoslavnom majkom - Ante Starčević. On je zbog protivljenja habsburškoj dinastiji i zalaganja za hrvatsku neovisnost bio utamničen u dva navrata, oba puta kao zastupnik tadašnjeg Hrvatskog sabora: prvi put 1863., a drugi put 1871., nakon Kvaternikova ustanka u Rakovici.

Sudeći po zatvorskim dijelovima biografije, reklo bi se da je seljački vođa Stjepan Radić bio neobično prgav tip: u zatvoru je završio čak devet puta. Prvi put mu se to dogodilo već kao 18-godišnjaku, 1889. godine, kada je na izvedbi opere “Nikola Šubić Zrinski“ uzvikivao protumađarske parole te bio kažnjen s tri dana zatvora. Već iduće godine zbog sitnijeg incidenta s policijom, kako bi se to danas reklo, kažnjen je s novih osam dana zatvora.

U trećem navratu, 1893. godine, zbog javnoga govora protiv bana Khuena osuđen je na Sudbenom stolu u Petrinji na četiri mjeseca zatvora. Četvrti put, 1895. godine, zbog spaljivanja mađarske zastave na Trgu bana Jelačića prilikom posjeta cara Franje Josipa I. Zagrebu, “fasuje“ šest mjeseci zatvora. Do kraja austrijske vladavine još će dva puta završiti u zatvoru, 1908. i 1912. godine, i to zbog političkog djelovanja u okviru Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS), koju je osnovao 1904. godine.

Svoje zatvorsko iskustvo Radić produbljuje i u novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja ga prvi put uhićuje 1919. godine i zatvara na godinu dana. Nakon izlaska iz zatvora 1920. mijenja ime stranke u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) i iste godine biva ponovo uhićen i pred Sudbenim stolom u Zagrebu optužen “radi zločinstva protivu otečestva“, što rezultira kaznom od dvije i pol godine zatvora, ali je nakon četiri mjeseca amnestiran.

Novi zatvor, deveti u karijeri, sljeduje mu 1923. godine, kad u Moskvi učlanjuje svoj HRSS u Seljačku internacionalu, što kralju Aleksandru opasno miriše na komunizam: tad Radić u tamnici ostaje više od dvije godine, a pušten je nakon što njegova stranka javno priznaje monarhiju te iz imena izbacuje odrednicu “republikanska“, ostajući samo Hrvatska seljačka stranka (HSS). Za tu je kooperativnost Radić nagrađen i mjestom ministra prosvjete u vladi Nikole Pašića.

Tito izlazi, Pavelić ulazi

Ni njegov nasljednik na mjestu hrvatskog seljačkog tribuna, Vladko Maček, nije bio imun na višekratna pržunska iskustva. Za potpredsjednika HSS-a izabran je baš tijekom izdržavanja prve zatvorske kazne (1919.-1920), dok se stranka još zvala “pučka“. U zatvoru je bio i 1925., kad je kao zastupnik iste stranke, sad već “republikanske“, na izborima izabran u Državnu skupštinu: nakon Radićeva odricanja od republikanizma i Maček biva pušten iz zatvora. Treći ga put žandari kralja Aleksandra hapse 1933. te je na Sudu za zaštitu države osuđen na tri godine zatvora, što izdržava u Srijemskoj Mitrovici, da bi bio pušten krajem 1934., nakon izdržane polovine kazne.

Četvrtu zatvorsku kaznu dočekao je za vrijeme NDH, čije ga vlasti 1941. zatvaraju u logor Jasenovac, da bi do kraja rata lavirao između kućnog pritvora na svom imanju u Kupincu i pritvora u stanu ustaškog dužnosnika Vjekoslava Luburića. Luburićev šef, ustaški poglavnik Ante Pavelić dvije je godine, između 1934. i 1936., odležao u zatvoru u talijanskom Torinu zbog organizacije atentata kojim je u Marseilleu ubijen kralj Aleksandar: kako bi egzekutor iz VMRO-a (makedonske nacionalističke organizacije s kojom su ustaše tijesno surađivali) mogao nesmetano ubiti kralja, Pavelić je podmitio visoke dužnosnike u kraljevu francuskom osiguranju.

Francuski sud ga je u odsutnosti osudio na smrt (kao što ga je 1929. u odsutnosti na smrt osudio i Sud za zaštitu države u Beogradu), ali je Mussolini blagonaklon prema svom štićeniku, pa se poglavnik izvukao s dvije godine robije.

Vođa komunističkog i partizanskog pokreta te višedesetljetni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito prvu je zatvorsku kaznu dobio 1927. od suda u Ogulinu, gdje je zbog komunističke propagande i djelovanja osuđen na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca. Već iduće godine u tzv. Bombaškom procesu osuđen je na pet godina robije, koju izdržava u kaznionicama Lepoglava, Maribor i Ogulin.

Veselici nije bilo veselo

Robijaško iskustvo u kazamatima Kraljevine Jugoslavije ima i drugi, iza Tita, vodeći komunistički rukovoditelj Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata - Vladimir Bakarić, koji je od 1948. do 1969. bio predsjednik Saveza komunista Hrvatske. Bakarić je 1935. uhapšen kao sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) Zagrebačkog sveučilišta, te je na sudu u Beogradu osuđen na šest mjeseci zatvora.

Slomom NDH i uspostavom komunističke Jugoslavije mijenja se i ideološki profil političkih zatvorenika. Tako je zbog kontroverznog držanja u Drugom svjetskom ratu - s jedne je strane pozdravio ustašku državu i surađivao s Pavelićem, a s druge strane postoje podaci i svjedočanstva da je pomagao progonjenim Srbima i Židovima te protestirao zbog rasnih zakona - zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac osuđen 1946. pred komunističkim sudom u Zagrebu na 16 godina robije. Prvih je pet proveo u zatvoru u Lepoglavi, da bi do smrti 1960. boravio u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću.

Prvi predsjednik (1990.-1999.) samostalne Hrvatske Franjo Tuđman također bješe uznik. U sklopu sankcioniranja hrvatskih “proljećara“ Tuđman je 1972. zbog hrvatskog nacionalizma osuđen na dvije godine zatvora, ali je pušten nakon devet mjeseci. Godine 1981. je zbog intervjua švedskoj televiziji ponovo osuđen, ovaj put na tri godine zatvora, ali je 1983. pušten iz Lepoglave iz zdravstvenih razloga, da bi 1984. bio vraćen u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, te zbog novog pogoršanja zdravlja iste godine bio uvjetno pušten.

Početkom 70-ih godina s Tuđmanom je u Lepoglavi i Staroj Gradiški zatvoren i niz hrvatskih političara i humanista koji su sudjelovali u “masovnom pokretu“ (Maspok), poslije preimenovanom u “hrvatsko proljeće“: od studentskih vođa Dražena Budiše (1971. osuđen na četiri godine) i Ivana Zvonimira Čička (1971. osuđen na tri godine), do pjesnika Vlade Gotovca (1972. osuđen na četiri godine, a 1977., nakon što je dao intervju švedskoj televiziji, na dodatne dvije godine) i ekonomista Šime Đodana (1974. osuđen na šest godina). Najveću zatvorsku kaznu, punih 11 godina Lepoglave, dobio je ekonomist Marko Veselica.

S njima je robijao i Stipe Mesić, kasniji drugi predsjednik (2000.-2010.) samostalne Hrvatske. Kao tadašnji gradonačelnik Orahovice i član Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, Mesić 1967. pokreće gradnju prve privatne tvornice u Jugoslaviji, pa ga Tito optužuje da uvodi kapitalizam u zemlju, tj. da krši ustavni poredak. Tada se izvukao, ali je zbog podržavanja “masovnog pokreta“ 1975. osuđen na godinu dana zatvora, koje izdržava u zatvoru u Staroj Gradiški.

Stvar je očita: od hrvatskih ratnika Zrinskih i Frankopana do Gotovine i Markača, od Oca domovine dr. Ante Starčevića do Oca korupcije dr. Ive Sanadera, Hrvati žive turobnu uzničku historiju. Praktično nema važnijeg hrvatskog političkog muža koji u biografiji nema robijašku recku.

To je naša zemlja, tu gule Hrvati

Iznimka je tek aktualni vladajući socijaldemokratski dvojac, predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović, koji jedini nemaju iskustvo apsane. Neki kažu da je to zato što su obojica pravnici (mada su pravnici bili i Radić, i Maček, i Pavelić i Mesić, dok je i Starčević, premda doktor filozofije, veći dio života radio po odvjetničkim uredima).

Drugi vele da su obojica još mladi i da za njih ima vremena. A treći tvrde da će njih dvojica prvi u apsanu kad dođe revolucija, i da će - kao socijaldemokrati koji su pristali služiti neoliberalnom kapitalizmu - biti optuženi za kontrarevoluciju i veleizdaju. I da će im kazne biti strože upravo zato što su se lažno predstavljali kao ljevičari.
Kao što vidite, sve opcije su otvorene. Tko na zatvorskoj stini svoju povist piše, tom ne može niko robiju da izbriše. To je naša zemlja, tu gule Hrvati.

DAMIR PILIĆ

Robijao i Meštrović

Robijaškog iskustva nije bio pošteđen ni najslavniji hrvatski umjetnik u svijetu - kipar Ivan Meštrović. Njega su u listopadu 1941. ustaške vlasti zatvorile u zloglasni zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu, gdje je proveo četiri mjeseca, sve do kraja siječnja 1942. godine, kada se uz pomoć Vatikana prebacuje u Veneciju. Upravo u ustaškom zatvoru Meštrović piše knjigu dramskih tekstova “Razgovori s Michelangelom“ te radi prve skice za čuvenu skulpturu Joba.

Top 10 hrvatskih zatvorenika

1. PETAR ZRINSKI (1621.-1671.) i FRAN KRSTO FRANKOPAN (1643.-1671.): Hrvatski velikaši. Nakon što su se pobunili protiv apsolutizma bečkog dvora, kralj Leopold I. ih 1670. utamničio u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu, gdje su 1671. i pogubljeni.

2. ANTE STARČEVIĆ (1823.-1896.): Publicist i političar, smatraju ga “Ocem domovine“. Zbog protivljenja habsburškoj dinastiji dvaput zaglavio u zatvoru, 1863. i 1871. godine.

3. STJEPAN RADIĆ (1871.-1928.): Publicist, pravnik i političar, mitski vođa HSS-a. Rekorder po broju boravaka u zatvoru: šest puta u austrijskoj i triput u jugoslavenskoj monarhiji.

4. ANTE PAVELIĆ (1889.-1959.): Pravnik i političar, vođa ustaškog pokreta. Zbog organizacije atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu, talijanski ga sud osudio na dvije godine, koje je od 1934. do 1936. odležao u zatvoru u Torinu.

5. JOSIP BROZ TITO (1892.-1980.): Bravar, vođa partizanskog pokreta. Zbog komunističkog rada odležao pet godina (1929.-1934.) u starojugoslavenskim zatvorima Lepoglavi, Mariboru i Ogulinu.

6. ALOJZIJE STEPINAC (1898.-1960.): Nadbiskup zagrebački i kardinal. Zbog kontroverznog držanja u Drugom svjetskom ratu osuđen 1946. u Zagrebu na 16 godina zatvora; pet ih je proveo u Lepoglavi, a ostatak u kućnom pritvoru u Krašiću.

7. FRANJO TUĐMAN (1922.-1999.): Povjesničar i političar, prvi predsjednik samostalne Hrvatske. Zbog hrvatskog nacionalizma dvaput zatvaran u Lepoglavi, početkom 70-ih i početkom 80-ih.

8. STJEPAN MESIĆ (1934.): Pravnik i političar, drugi predsjednik samostalne Hrvatske. Zbog podrške “hrvatskom proljeću“ osuđen 1975. na godinu dana zatvora, koje je odležao u Lepoglavi.

9. IVO SANADER (1953.): Teatrolog i političar, dvomandatni premijer Republike Hrvatske i vođa korupcijske hobotnice. Zbog ratnog profiterstva i uzimanja mita od stranih kompanija upravo osuđen na deset godina zatvora.

10. ANTE GOTOVINA (1955.) i MLADEN MARKAČ (1955.): Hrvatski generali. Pred Haaškim sudom optuženi za etničko čišćenje Srba iz Hrvatske: prvostupanjski osuđeni na 24 i 18 godina zatvora, u drugostupanjskom su postupku oslobođeni.