Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bataljun krava hara po Braču, na Visu ne mogu živit od divljih koza... Šta čekaju ovce!? Hvar još nije okupiran... PASTIR LODA

Detalji o usluzi >

Spektar

Objavljeno 26.05.2012. u 12:00

Bolje rat nego pakt?

‘Spasa nam nema, a propast ne možemo’

Ne znaju šta je.   Ali, izgleda da meni više nema leka”, jedna je od kultnih rečenica Bore Stepanovića iz filma “Ko to tamo peva” koja se može sasvim pristojno “transponirati” na moderni, takozvani financijski kapitalizam koji dominira u većini suvremenih društava. Političari, analitičari, ekonomisti, kapitalisti i mediji su dezorijentirani i uhvaćeni između Scile i Haribde proračunske štednje i rasta gospodarstva, a u “stranoj štampi” proteklih se dana mogu pronaći tekstovi u kojima se istodobno izriču pohvale dogovoru između njemačkih industrijskih sindikata i poslodavaca o rastu plaća od 4,3 posto i kritizira Brazil koji svojim radnicima velikodušno jamči minimalnu plaću tri puta veću od one u Vijetnamu ili Maleziji. Jer, bogamu, kako ćete biti konkurentni azijskim zemljama s tako velikim plaćama, vapi “The Economist” (i ostali anglosaksonski mediji), a to što će povećanjem plaća Nijemci biti manje konkurentni, to baš i nije tako bitno.

Kratkoročni interesi

Iza takvih konfuzija stoje samo kratkoročni interesi SAD-a i Velike Britanije, koji su svijetu, pogotovo njegovu razvijenom dijelu, “isporučili” famozni financijski kapitalizam koji je srušio proizvodnju, a sve jače ruši i samog sebe i politiku koja ga štiti. SAD-u i Velikoj Britaniji je, kao, stalo do toga da Nijemci većom potrošnjom kupuju proizvode manje konkurentnih zemalja Europe, ali im je u biti stalo samo do toga da Njemačka postane manje konkurentna, kako bi oni na globalnoj sceni postali gospodarski konkurentniji, a posljedično i politički jači. U Brazilu im, pak, smetaju “velike” minimalne plaće radnika, jer tamo još uvijek postoje znatne investicijske prilike za njihove firme, pa bi bilo dobro da troškovi proizvodnje budu što manji.

A to što je u toj sumanutoj pohlepi nejednakost u visini primanja radnika i direktora nadmašile razine iz 1929., kao što je imovina najbogatijih i “ostatka svijeta” (onih 1:99 posto) veća od ikad povijesno zabilježene, to, naravno, nije važno. Na pitanje ima li uopće šanse da bogatiji dio naših društava pristane na “redistribuciju nacionalnog dohotka” i najoptimističniji među nama odgovaraju negativno, svjesni kako je tu ekipu pohlepa tako “zela” da im nema spasa (a i nama s njima) i da će radije riskirati urušavanje društava, ratove i revolucije nego da pristanu na takve prijedloge. Zadnji podatak o rastu nejednakosti u modernim društvima došao je iz istraživanja američkog Instituta za ekonomske politike čiji su rezultati pokazali kako su u SAD-u od 1978. do 2011. plaće izvršnih direktora rasle 127 puta brže od radničkih, odnosno u tom razdoblju su menadžerske plaće porasle za 725 posto, dok su plaće radnika porasle samo 5,7 posto.

Pri tome “ne pije vodu” ni žalopojka tamošnjih kapitalista kako plaće ne mogu rasti ako ne raste produktivnost, jer se produktivnost radnika povećala za 93 posto. Ali, naravno, tu je i jedna sasvim logična caka: kako to da ne mogu rasti plaće radnika ako ne raste produktivnost, a mogu rasti plaće menadžera pod istim uvjetima? Kao što može rasti prihod od kapitala vlasnika tih tvrtki. Prema istom istraživanju, prošle godine su izvršni direktori zaradili oko 209 puta više nego njihovi radnici, dok je 1978. godine ta razlika bila samo 26,5 posto. Očekivano, istraživanje je pokazalo da razliku posljednjih desetljeća rade posebno direktori iz financijskog sektora kojima je plaća ogromno narasla.

Kvalitetna Bakićeva analiza

U tom kontekstu se nameće i pitanje kako je financijski kapitalizam saživio u Hrvatskoj, a odgovor na to pitanje je najbolje dati kroz prizmu analize poslovanja hrvatskih firmi u 2011., kroz račun dobiti i gubitka. Kako je vrlo kvalitetnu “grubu” analizu tih podataka napravio investitor Nenad Bakić i objavio je na svom blogu Eclectica (doduše, s djelomično drugačijim motivima), bezobrazno ćemo se poslužiti njegovom računicom. Prema podacima Financijske agencije, domaći poduzetnici su u 2011. ostvarili “neto” dobit (kada se ukupna dobit odbije od ukupnog gubitka svih firmi) od 7,2 milijarde kuna, što je više od dva puta dobiti u 2010. Međutim, kada se ti podaci počnu raščlanjivati, onda se shvati da 4,2 milijarde otpada na “fiktivnu dobit” brodogradilišta zbog državnog otkupa pomorskog dobra, što znači da je zapravo dobit iznosila tri milijarde kuna. No, tužna računica tu tek počinje.

Ukupna konsolidirana dobit šest najvećih banaka je iznosila 3,9 milijardi kuna, što znači da je bez fiktivne dobiti brodogradilišta i realne dobiti banaka domaće poduzetništvo u 2011. ostvarilo gubitak od 900 milijuna kuna. Pritom je Hrvatski telekom ostvario dobit od 1,8 milijardi kuna, a Vipnet oko 400 milijuna kuna, što znači da je bez tih kompanija ukupni gubitak poslodavaca iznosio 3,3 milijarde kuna. Konačno, Ina je prošle godine zaradila 1,8 milijardi kuna, dakle domaće “realno” gospodarstvo je 2011. završilo s ukupnim minusom od 5,4 milijarde kuna (Zanimljivo je zbog čega Nenad Bakić, uvjetno rečeno, smatra da Ininu dobit ne treba “uključivati” u realno gospodarstvo: “Ina nije ostvarila dobit iz stvaranja vrijednosti, nego iz rentne pozicije - gubi na rafinerijama i maloprodaji, a zarađuje samo na crpljenju ugljikovodika: nafta u Siriji i plin u RH, koji skupo preprodaje opet u Hrvatskoj“).

Eto, tako funkcionira financijski kapitalizam: kada se uračuna dobit banaka tada je ukupno gospodarstvo u plusu, a kada se računa bez dobiti banaka tada je gospodarstvo u minusu. Račun bi bio još grđi, napominje Bakić, kada bi u igru ubacili i dobiti ostalih tvrtki iz financijskog sektora, poput leasing ili osiguravajućih kuća. Kažimo odmah kako tako loša krvna slika hrvatskoga gospodarstva nije posljedica samo zlog i pohlepnoga financijskog kapitalizma, već i 22-godišnje loše gospodarske i proračunske politike koje su vodile dosadašnje Vlade, državno-privatnog lopovluka i svih ostalih slabosti našeg društva. Kažimo uz to i kako nije problem to što banke imaju sasvim pristojnu dobit (iako je povrat na kapital jako pao u odnosu na 2008.), već je problem to što ostatak gospodarstva ne ostvaruje “neto” dobit.

A ne ostvaruje ga, ako “zanemarimo” navedene i prešućene “ostale slabosti društva”, i zbog toga što hrvatske banke, za razliku od njemačkih, nisu egzistencijalno vezane uz industriju i gospodarstvo i što ne slijede jednostavnu i logičnu pretpostavku da bez zdravoga gospodarstva nema ni zdravih banaka. Uzgred budi rečeno, njemačke “industrijske” banke nikada nisu ni imale povrat na kapital od 15, 20 ili čak 25 posto, kako je bilo uobičajeno u godinama prije 2008., već su se njihovi dioničari zadovoljavali prinosom od pet do šest posto. To je također posljedica logičnog razmišljanja da banke, o čijem poslovanju ovisi čitavo gospodarstvo, država i građani - a za čije depozite dijelom eksplicitno i implicitno jamče porezni obveznici - mora dijeliti sudbinu gospodarstva. Nije zdravo društvo u kojem dioničari i menadžeri banaka u odnosu na ostatak gospodarstva stalno ostvaruju ekstrazaradu.

Bauk nezaposlenosti

Čitava ova priča, ne samo kada je Hrvatska u pitanju, ima još jednu značajnu negativnu komponentu: najprofitabilnije tvrtke (banke, telekomunikacijske kompanije i naftna industrija u Hrvatskoj, a vani druge visokotehnološke, farmaceutske i “commodities” kompanije) ne samo da ne kreiraju novu izravnu zaposlenost, već konstantno rade na smanjivanju broja zaposlenih. Doduše, HT i Vipnet svojim investicijama posredno pomažu barem održavanju kooperantskih tvrtki, ali je i takva aktivnost smanjena, dijelom i zbog državnog nameta od šest posto na prihode. To samo govori da će bauk nezaposlenosti još dugo harati ovom zemljom, ali i čitavim Zapadnim svijetom.

Nažalost, u ovakvim globalnim okolnostima taktiku većeg oporezivanja bogatih nije moguće provoditi pojedinačno u nekim zemljama, jer će investitori i bogatiji građani bježati u porezne oaze i zemlje s manjim porezima. To bi trebala biti globalno kreirana politika ili bi je barem trebale provoditi najveće i najmoćnije države svijeta, a to se, znamo, neće dogoditi. Zato ćemo se u skoroj budućnosti gledati preko nišana, zastava i prijekih sudova, ratnih ili revolucionarnih. Eto, za razliku od Bore Stepanovića, mi makar dijelom znamo što nam je. Ali nam, svejedno “nema leka”. Doduše, valja se uvijek sjetiti one vječne parole Nikole Pašića: “Spasa nam nema, a propast ne možemo.”

frenki laušić