Slobodna Dalmacija

Splitski festival onda se čekao cijelu godinu, hit sa Splita trajao je sve do idućeg Splitskog festivala. Pobjedničke pjesme s Prokurativa bile su najslušanije. Split je bio festival broj jedan

piše piše milorad bibić

Vladimir Savčić Čobi je, uz pratnju našeg novinara, nakon tridesetak godina na splitskim Prokurativama opet zapjevao nekadašnji megahit Pro Arta sa Splitskog festivala - “Vratija se barba iz Amerike”!  / Feđa Klarić / Cropix

Znam da ste prije šest godina imali velikih zdravstvenih teškoća. Pročitao sam da ste imali rak debelog crijeva, onda se govorilo i pisalo da ste u teškom stanju i da su vam šanse za ozdravljenje jako male...
- Bilo je gadno. Ugledni liječnik specijalist dr. Dino Tarabar, poznati gastroenterolog i onkolog, kazao mi je: “Čobi, nije dobro!” Pitao sam ga što to znači, koliko ću još živjeti, odgovorio je: “Stanje je takvo da ti je ostalo oko godinu dana!” I dodao: “Ali...” E, ja sam se uhvatio toga “ali”, rekao sam mu: “Slušaj doktore, ne pada mi na pamet umrijeti! Oću da znaš da neću umrijeti, pa što god ti govorio da medicina kaže!” Dobar čovjek i veliki stručnjak mi je tad kazao: “Moraš se operirati, a onda, ako imaš novaca, pokušati s lijekovima koji su jako skupi. A ako nemaš...” Znam da me dobri doktor Dino tim šalama pokušao okuražiti. Otišao sam na operaciju, odstranjeno mi je to zlo iz tijela, kad sam prvi put došao do zahoda, pogledao sam se u ogledalo, išao zapjevati, kad sam čuo svoj glas, to je bio najtanji sopran na svijetu. Pitao sam doktora: “A da mi možda niste otkinuli jaja umjesto komada crijeva kad mi se glas ovako utanjio!?” Doktor se nasmijao, krenuli smo s terapijom, u ovih šest godina potrošio sam na lijekove oko 50.000 eura. Sad sam dobro, čak sam opet i propjevao s mojim Pro Artama. Nakon tri desetljeća pauze... Ajmo sad o nekim ljepšim stvarima...

Sjećanje na “Delilah”

Ajmo. Je li istina da ste nadimak Čobi dobili jer su vas, nakon jednog od vaših prvih nastupa. prozvali – Čoban!?
- Bilo je to kad sam zapjevao na jednoj Gitarijadi u Sarajevu, bio sam zaista odjeven kao čoban. Ali, nadimak Čobi nosim još iz osnovne škole. Bio sam bucmast, napisali su mi da se bucmast na engleskome piše chubby, ja sam to čitao čobi i – ostao Čobi! Poslije, kad sam došao u Pro Arte, Đorđe Novković mi je rekao da ostavim taj nadimak, i ja sam puno poznatiji kao Čobi nego kao Vladimir Savčić.

U Sarajevu sam davno, davno čuo da ste svirali violinu, klavir i trombon...
- Istina. Violinu sam svirao onako, prosječno, klavir sam svirao gledajući u predivnu profesoricu Višnju Zekić, okretao bih glavu za njom, a ona bi mi rekla: “Savčiću, gledaj tipke, a ne mene!” A ja sam gledao samo nju... A trombon? Profesor mi je bio jedan niži oficir, kad ga je moj otac, koji je bio pukovnik, jednom upitao: “Kakav je moj mali na trombonu?”, on je salutirao mom ocu i kazao: “Druže pukovniče, on je odličan, on je najbolji!” A ja o sviranju trombona pojma nisam imao, imam toliko kratke ruke da nisam uspijevao dohvatiti “sedmu poziciju” na trombonu. Ali, gdje će oficir kazati nešto višem oficirskom činu što ovaj ne želi čuti!? Da ga je moj otac pitao jesam li najbolji rukometaš, fizičar, zavodnik ili akcijaš, on bi ocu odgovorio jednako: “On je odličan, on je najbolji!”

Je li istina da ste postali pjevač za kojim su se, krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, otimali tadašnji sarajevski vokalno-instrumentalni sastavi jer ste briljantno otpjevali veliki hit Tima Jonesa “Delilah”?
- Tad me u čuvenom sarajevskom FIS-u zapazio Đorđe Novković, ali prije se čulo za mene kad sam pjevao pjesmu “Keep on Running” koju je izvodio popularan bend Spencer Davis Group. A Jonesovu “Delilah”, tako se onda govorilo, u Sarajevu su tad najbolje pjevali Hamdija Čustović i ja...

Bend za superhitove

... Koliko se sjećam, Dikan Radeljak želio vas je dovesti u Split, u svoje Batale...
- Već me doveo! Koji bi to transfer bio!? Kao kad je čuveni sarajevski nogometni reprezentativac Džemaludin Mušović došao iz Sarajeva u Hajduk! Došao sam u Split, a onda mi je Đorđe Novković poslao telegram: “Vraćaj se u Sarajevo, postaješ pjevač Pro Arta!” I vratio sam se. A da bi se Dikan, kako tako, udobrovoljio, ja sam cijelo desetljeće, nakon koncerata i festivala u Splitu, redovito kasno uvečer odlazio u njegov kafić Semafor, gdje je splitski novinar Ivica Flesch redovito sjedio, i tamo sam trošio i trošio. I uživao!

S Proa Artama ste pjevali i snimili “mali milijun” pjesama. Sad mi napamet padaju neke: “Lola”, “Plačem”, “Elena”, “Pruži meni ruku ljubavi”, “Dolina našeg djetinjstva”, “Nemoj draga plakati”, “Ćokolino”, “Takav je život”, “Sam na svijetu”, “Tike-tike tačke”, “Tužna su zelena polja”, “Život je hrpa meda i žita”, “Jedna mala plava”... I onu čuvenu: “Tko te ljubi dok sam ja na straži!” Bio je tu ondašnjih velikih megahitova. Znate li barem otprilike koliko ste prodali ploča?
- Koliko ja znam, između osam i deset milijuna ploča! I, opet koliko ja znam, jedino je u bivšoj Jugoslaviji veliki, legendarni, najveći i neponovljivi Mišo Kovač prodao više ploča.

Je li istina da ste najviše prodali “Lolu”, u oko pola milijuna primjeraka?
- Znam da smo je prodali u više od 400.000 primjeraka. Po tome ispada da je “Lola” naš najveći hit, a ona je, to se baš i ne zna, bila na B strani singlice u kojoj je pjesma broj jedan bila “Plačem”. Naša verzija “Mame Juanite”. Ali, “Lola” je ušla u mnoge domove, postala superhit...

Set brzih, set sentiša

Bili ste redoviti gosti Splitskog festivala. Čini mi se, cijelo desetljeće zaredom...
- Split je bio – Sanremo! Veliki europski festival na kojem su nastupali velikani europske muzike. Spomenut ću samo neke: Shadowsi, Claudio Villa, Sergio Endrigo, Gino Paoli, Iva Zanichi, Antoine... Ma, tko bi ih sve nabrojio!? Nastupati na Prokurativama bila je stvar prestiža, biti uspješan kao što su to cijelo desetljeće bile Pro Arte, bila je čast i dokaz kvalitete. I danas pjevušim neke naše hitove sa Splita: “Ukrast ću te Mare”, “Priča mi je šjor Bepo kapitan”, “Vratija se barba iz Amerike”... Splitski festival onda se čekao cijelu godinu, hit sa Splita trajao je sve do idućeg Splitskog festivala. Pobjedničke pjesme s Prokurativa bile su najslušanije... Split je bio festival broj jedan!

Vi i Miki Jevremović nikad niste mogli do prvog mjesta?
- Bili smo stalno drugi, treći... A, tko je mogao pobijediti u onako strašnoj konkurenciji pored jednog Vice Vukova, Arsena Dedića, Miše Kovača, Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića... Ali, naše pjesme su se slušale, prodavale. Sjećam se, Zdravko Čolić nas je jednom za sedam glasova pobijedio na Beogradskom proljeću s pjesmom “April u Beogradu”, ali naša pjesma s tog festivala “Jedna mala plava” prodavana je puno više, vrtjela se neusporedivo više...

Sjećam se vaših svirki na teraci Turističke palače na splitskoj Rivi. Ono nezaboravno: red brzih pjesama, red stiskavaca i obavezan najsentiš za kraj!
- Na tim kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća mladost se još uvijek napaja. I u muzici i u modi! To vrijeme dalo je pečat mnogim generacijama. Bilo je to vrijeme poštenja. Plesnjaci na terasama su, nažalost, nestali. Ali, opet se vraćaju, pogotovo ljeti. Pamtim te godine kad smo svirali na terasi na Rivi. Bilo je situacija kad bi koji zaljubljeni mladić dolazio do bine, sklapao ruke, molio da prekinemo set brzih pjesama, da zapjevamo jednu laganu pjesmu koju ta djevojka, kojoj se on nabacivao, voli. Učinili smo to, vidjeli smo ga da je s njom zaplesao, poslije nekog vremena je došao i rekao da su, zahvaljujući nama – krenuli!

Sarajevo, ljubavi moja

Čuo sam da briljantno imitirate Josipa Broza Tita!
- Ne samo njega. Ali njega posebno. Đorđe Novković i ja imamo, vezano uz to moje imitiranje Tita, jednu divnu anegdotu. Kazao mi je ime i prezime i broj telefona nekoga oficira koji je radio u stroju Titova broda “Galeb”. Nazvao sam ga, priča ide ovako... Dobar dan, druže Mujo, spojit ću vas s Maršalatom, treba vas maršal Tito. Ti nesretni Mujo je, poslije su nam pričali njegovi kolege, ustao sa stolice, u stavu mirno čekao glas maršala. A kad sam se ja javio, imitirajući Tita, on je salutirao, oslovio me s druže maršale... Kazao sam mu, Titovim glasom, da smo Jovanka i ja zapazili njegovo zalaganje i uspješan rad na “Galebu”, da će on biti zamjenik komandanta “Galeba”. Nesretnik je skakao od sreće, zahvaljivao meni, “drugu maršalu”, hvalio se okolo kako ga je zvao maršal Tito, da će dobiti promaknuće na poslu... A kad mu je Đorđe Novković kazao da je to bila njegova i moja zajebancija, nazvao me i rekao: “Pička ti materina, skoro me zbog tebe strefio infarkt!”

Spomenuli ste Đorđa Novkovića...
- Velikan glazbe bivše Jugoslavije. Velemajstor svog posla i veliki hitmaker. Godinama sam bio blizu njega, najveće hitove napisao bi učas. Uzeo bi, recimo na putu, usnu harmoniku, nešto zasvirao, to zapisao, odmah napisao i tekst i – rodio bi se megahit!

Želim završiti ovaj razgovor s meni najdražim “Indexima”...
- Davorin Popović Pimpek kao pjevač i Slobodan Bodo Kovačević kao, za mene, najbolji ondašnji YU gitarist, davali su, uvažavajući sve ostale indeksovce, pečat tom sjajnom bendu. Jedno vrijeme smo svirali zajedno u bendu koji se zvao Indexi – Pro Arte. Davorin Popović je bio zaštitni znak Sarajeva. On i njegov najveći prijatelj Mirza Delibašić bili su duša Sarajeva. Onog Sarajeva kojeg više nema. Koje je zauvijek nestalo, koje živi samo u našim uspomenama. Najljepšim uspomenama na grad koji je, po svemu, bio svjetski grad ljubavi, tolerancije, zajedništva. Dok sam živ, pamtit ću to moje najdraže Sarajevo!

Mišo i himna Mišo Kovač je bio jedini kralj zabavne muzike. Sjedimo za šankom hotela Marjan, pitam ga uoči Splitskog festivala kakva mu je pjesma ‘Proplakat će zora’, a on mi odgovori: ‘Slušaj šta će ti Mišo reć: imam tako dobru pismu da me more pobijedit jedino neko ako bude piva – himnu!’

Virtuoz Peco Jednog Splićanina Sarajevo i ja posebno volimo. To je poznati bubnjar Peco Petej. On i njegovi Delfini bili su prepoznatljivi bend YU rocka. Peco je bio i ostao pravi virtuoz na bubnjevima. Svirao je u Sarajevu, s nama i Indexima, Sarajevo ga pamti i voli i danas.