 |
Snježana Kordić: “Znajući situaciju u Hrvatskoj i
višedesetljetno ispiranje mozgova ljudima kroz
škole i brojne medije, burnost reakcija na moju
knjigu uopće me nije iznenadila” |
Graja koju su ovdašnji deklarirani ustašofili, ali i dio tzv. umjerene kulturne javnosti podigli oko knjige naše sugovornice
Snježane Kordić, hrvatske jezikoslovke s njemačkom adresom, “Jezik i nacionalizam” ovih je dana uobličena u tužbu Hrvatskoga kulturnog vijeća predvođenog
Hrvojem Hitrecom, piscem, protiv
Bože Biškupića, ministra kulture. Njegovo ministarstvo sufinanciralo je Kordićkino djelo koje je, smatraju u HKV-u, “upravljeno protiv hrvatske kulture, hrvatskoga kulturnog identiteta i hrvatskog jezika”.
Jeste li očekivali da će nezadovoljstvo ovdašnjih nacionalista Vašim djelom eskalirati tužbom?
– Teško je predvidjeti sve moguće oblike reakcija koji se mogu pojaviti. Ali znajući situaciju u Hrvatskoj i višedesetljetno ispiranje mozgova ljudima kroz škole i brojne medije, burnost reakcija me uopće nije iznenadila.
12 tisuća ‘državnih’ kuna
Kako komentirate činjenicu da je HDZ-ovo Ministarstvo kulture financiralo Vaš rad?
– Objektivno gledano, to bi trebala biti najnormalnija stvar. Jer bili su ispunjeni svi formalni uvjeti koje Ministarstvo postavlja. A sadržajne uvjete i ne postavlja, niti bi smjelo postavljati. Mislim da je potrebno istaknuti da Ministarstvo uopće nije financiralo moj rad, ja sam besplatno uložila u knjigu deset godina intenzivna rada. Ministarstvo je samo izdavaču pokrilo dio troškova za tiskaru. U jednoj maloj zemlji izdavači ne mogu objavljivati knjige bez sufinanciranja od strane države jer tržište je maleno. Ministarstvo kulture je istodobno s mojom knjigom sufinanciralo i četiristo osamdeset drugih knjiga. Izdavač je za tiskanje moje knjige dobio dvanaest tisuća kuna potpore, a toliko su u prosjeku dobile i druge knjige. Ove podatke može vidjeti svatko na internetskoj stranici Ministarstva kulture već pola godine. A krugovi ogorčeni zbog sufinanciranja prave se da ne znaju o kojoj se svoti radi.
Što ste, zapravo, željeli s “Jezikom i nacionalizmom?”
– Pružiti mladima znanja koja im se uskraćuju kroz školovanje. Maknuti ideologiju iz kroatistike. Upoznati domaću sredinu sa znanošću u svijetu. S tim ciljem se u knjizi citira više od 400 različitih autora, većinom zapadnjačkih eksperata.
Čini se da je knjiga u srpskim profašističkim krugovima primljena jednako mrzovoljno kao i kod njihovih ideoloških kolega u Hrvatskoj?
– U Srbiji ima istih problema s nacionalizmom kao i u Hrvatskoj. Prošlog tjedna sam srbijanskoj publici u intervjuu za beogradski NIN objasnila da ni Srbi kao ni drugi narodi na našem kontinentu nisu povijesni narod, zatim da se ne mogu pozivati na nekakvo jezično prvenstvo, i da srpska varijanta nije nadređeni entitet naspram hrvatske i drugih standardnih varijanata istog jezika. Iznijela sam i činjenicu da je hrvatska varijanta danas u svijetu postala prestižnija od srpske, i to dobrim dijelom zbog turizma na Jadranu. Promjena u prestižu nije ništa neobično, i brazilska varijanta je postala prestižnija od portugalske, i američka varijanta je postala prestižnija od britanske.
Spomenuli ste da se Srbi ne mogu pozivati na nekakvo jezično prvenstvo. U Hrvatskoj se često čuje tvrdnja da Hrvatima povijesno pripada jezično prvenstvo.
– Da, uočljivo je pravo takmičenje između četiri nacije u tome tko je bio jezično prvi. Već je i u inozemstvu s podsmijehom Bernhard Gröschel zapazio kako se natječu i sukobljavaju oko prvenstva. Kao primjer on navodi kod hrvatskih nacionalnih filologa prigovor da je Vuk Karadžić za svoj rječnik iskoristio starije hrvatske rječnike, kod Bošnjaka tezu da je Karadžić u stvari normirao bosanski, kod srpskih jezičnih nacionalista optužbu da su Hrvati srpski standardni jezik ukrali, a s crnogorske strane okrivljavanje Srba da su uzurpirali Vukov crnogorski materinski jezik. Gröschel to komentira da “nije ni čudo što pri tako izraženom uzajamnom sumnjičenju za kleptomaniju između govornika štokavskoga neki inozemni lingvisti gube uvid”. A domaći filolozi kao da ne vide da je posve nebitno tko je “prvi” govorio štokavski, ili tko je prvi kodificirao štokavski, ili tko je od koga “preuzeo” štokavski, nego je presudno to što danas sve četiri nacije imaju štokavski za standardni jezik, pa se zbog toga radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku.
Prije mjesec dana je srpski lingvist Miloš Kovačević pokrenuo u novinama kampanju protiv svoje kolegice na fakultetu jer je upotrijebila izraz “srpskohrvatski jezik”. Proglasio je to najgrubljim kršenjem Ustava Republike Srbije.
– Izgleda kao da se Hitrec ugledao u taj srpski slučaj. Jer i Hitrec u optužnici kaže da je knjiga “Jezik i nacionalizam” protuustavna i da osporava “Ustav RH u dijelu koji govori o hrvatskome jeziku u službenoj uporabi”. Zanimljivo je kako Hitrec gleda na Ustav. Za usporedbu, u njemačkom ustavu ne postoji odredba o njemačkom kao službenom jeziku. Kad je prije nekoliko godina jedan desničarski političar predložio da se takva odredba uvede, bio je jednoglasno odbijen, ali nije bio kriminaliziran. Što je i normalno, jer o mogućoj promjeni ustava se smije razgovarati. Ja sam u knjizi pokazala da je odredba o službenom jeziku u ustavu neke zemlje suvišna, da je brojne države nemaju, i da devedeset osam posto jezika u svijetu nije proglašeno službenima.
U obrazloženju tužbe stoji i da u knjizi negirate hrvatsku kulturu i hrvatski kulturni identitet.
– U knjizi se pokazuje da kultura prelazi nacionalne granice, a i da unutar iste nacije ima nekoliko različitih kulturnih zona. Također se pokazuje da to vrijedi i za druge nacije u svijetu, a ne samo za hrvatsku. Isto tako, u knjizi se na više mjesta obračunava s romantičarskim mitom iz 19. stoljeća o podudaranju jezika i nacije. Taj mit do danas u Hrvatskoj i u susjednim državama presudno obilježava shvaćanje jezika i nacije.
‘Umjereni’ jezikoslovci
Kako komentirate činjenicu da su protiv Vaše knjige u Hrvatskoj i tzv. umjereniji jezikoslovci?
– U Hrvatskoj je, izgleda, dovoljno da se netko u pojedinom detalju ne slaže sa Stjepanom Babićem pa da ga proglase umjerenim. Ali ti takozvani umjereni paze da razmak između njih i Babića ne bude veći od jednog koraka. Godinama to pokazujem u brojnim kritičkim analizama njihovih najnovijih knjiga. I takozvani umjereni jezikoslovac u svojoj knjizi hvali jezičnu politiku Pavelićeva režima. I nikom ništa. To se smatra neophodnim ritualnom onoga tko želi popraviti svoj rejting.
S obzirom na ovo što ste rekli, ima li hrvatskih lingvista u novijoj povijesti čije stavove dijelite?
– Pa hrvatski lingvisti koji se danas proglašavaju ikonama suvremene kroatistike zastupali su desetljećima i branili iste pozicije koje zastupam i ja u knjizi. To su Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Radoslav Katičić, Stjepan Babić, August Kovačec. Svi oni su citirani u knjizi, i upravo zato je žele baciti na lomaču.
piše vladimir matijanić
|
| Snježana Kordić: “Znajući situaciju u Hrvatskoj i višedesetljetno ispiranje mozgova ljudima kroz škole i brojne medije, burnost reakcija na moju knjigu uopće me nije iznenadila” |