Slobodna Dalmacija

Bili ste brucoš Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je upisao poljski jezik i komparativnu književnost, onda ste se prebacili na filozofiju i komparativnu književnost, da biste na kraju diplomirali – režiju na Akademiji dramskih umjetnosti!?

- Ovako kako ste vi kazali moj studentski put izgleda dosta neuobičajeno. Međutim, ima u njemu puno logičnosti. Naime, ja sam odmah želio upisati režiju, ali su me bacili na prijemnom. Onda sam upisao poljski i komparativnu književnost želeći ipak diplomirati režiju...

... Jeste li čuli što ste rekli: da ste upisali poljski i komparativnu književnost želeći diplomirati režiju!?

- Da! Zato što sam, kad nisam uspio upisati režiju u Zagrebu, to želio upisati u poljskom Lodzu. Znači, trebalo je naučiti poljski jezik da bih mogao studirati u Poljskoj...

Zlote Ive Brešana

... Zar nije bilo nekog drugog grada u svijetu za studiranje režije osim poljskog Lodza!?

- I za to ću dati pravo pojašnjenje. Naime, moj otac Ivo Brešan zaradio je u to vrijeme ogromnu količinu poljskih zlota. Njegove predstave su se izvodile u cijeloj Poljskoj, bile su vrlo posjećene i vrlo popularne, ćaća je dobivao enormno velike tantijeme. Mogao je kupiti kuću, stan, vikendicu, automobil... E, ali tu je bio jedan problem: sve što je zaradio u Poljskoj nije mogao promijeniti u dinare, dolare ili marke i iznijeti vani! Nego trošiti u Poljskoj. Računao sam: ćaća ima brdo zlota, idem ja studirati u Lodz!

Na kraju ste ipak studirali i diplomirali režiju u Zagrebu!

- Da! Nakon prve godine na Filozofskom fakultetu, opet sam polagao prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti. I opet pao! Ali, bio sam u najužem izboru. Rekao sam sebi: pokušaj još jednom, pa ako ne uspiješ, više nikad nemoj ni pokušati! I meni je ispalo ono – treća sreća! Upisao sam režiju, diplomirao...

A što se dogodilo sa zlotama vašeg oca Ive Brešana?

- Propao komunizam, propao socijalizam, propale i ćaćine zlote u Poljskoj...

Gledajući “Ribarske svađe” u vašoj režiji, pomislio sam: kako se Vinku Brešanu kao redatelju prešaltati s filma na teatar?

- Ja ta dva posla shvaćam posve različito. Za mene je film, ajde da tako kažem – redateljska umjetnost! Ja kao redatelj na filmu kontroliram apsolutno sve. Od prvog kadra do montaže. I moja je zadnja reći u montaži: ovaj kadar ide, e a ovaj ni slučajno ne ide! A u kazališnoj predstavi redatelj je visokoumjetničko pomoćno osoblje...

.. Molim!? Visokoumjetničko pomoćno osoblje!? Je li to vaša definicija?

- Da! I ona je apsolutno na mjestu. Ja se u teatru kao redatelj mogu okrenuti na glavu, raditi kao sumanut svaki dan po cijeli dan dok probe traju, ali na predstavi je to – isključivo glumačka umjetnost! U glavnoj ulozi su glumci, a ja kao redatelj predstave dok ona traje mogu slobodno otići u birtiju i piti. Ma, čak i nogometni trener ima više utjecaja u igri svoje momčadi za vrijeme utakmice nego redatelj dok teatarska predstava traje. Zato što nogometni trener može promijeniti jednog, dva, čak i tri igrača, a ja ka kazališni redatelj – imam vezane ruke! Ponavljam: u teatru sam visokoumjetničko pomoćno osoblje čiji je zadatak pomoći glumcima da daju maksimum emocija, organizirati predstavu tako da sve bude u pravom ritmu, a sve dalje je na glumcima, jer teatar je njihova umjetnost.

Zašto onda činite redateljske izlete u teatar? Nisu “Ribarske svađe” jedina kazališna predstava koju ste režirali...

- Ja u sebi nemam žicu kazališnog redatelja koji sjedi kući, čita tekstove, razmišlja što bi sljedeće radio. Nikad ni sekunde nisam razmišljao što bih sljedeće radio u teatru, iako mi ćaća zna reći: “Vrijeme je da počneš razmišljati i o kazalištu!? ‘Ribarske svađe’ su ti peta predstava koju si u kazalištu režirao...” Ali, mašta mi ne putuje u pravcu teatra, nego samo prema filmu. A kad me nazovu kazališni intendatni, kao u slučaju “Ribarskih svađa” Milan Štrljić, ponude mi da nešto režiram, ja to i uradim! I gotova priča...

Odlazak Jugovojske uživo

Odakle velika količina humora u vašim filmovima, dakako osim u “Svjedocima”? Jesu li to geni vašeg oca, izvrsnog humorista i satiričara Ive Brešana, koji se desetljećima ruga svijetu oko sebe, ili je to rezultat one poznate šibenske funcutarije? Vi ste rođeni Zagrepčanin, ali odrastali se u Šibeniku...

- Odgovor je jednostavan: moj smisao za humor odredili su moj ćaća i moj Šibenik! Brešanova loza je uistinu neizmjerno duhovita. Sjećam se ćaćine matere, svoje babe Vice koja je bila nevjerojatno duhovita. Čak i u trenucima kad je bila stara i teško bolesna. Upravo nevjerojatno duhoviti bili su njeni komentari na svakodnevicu. Ćaća Ivo je, to je opće poznato, beskrajno duhovit čovjek. Kao dijete slušao sam sve očeve tekstove koji su bili vrlo duhoviti...

... Kako to: slušao sam očeve tekstove!?

- Zato što mi je ćaća imao običaj, kad napiše dramu, pozvati svoje prijatelje k nama kući. On bi im pročitao što je napisao, svako lice čitao je na svoj način, tako da sam, zajedno s njegovim prijateljima i svojom majkom Jelom, praktički slušao – radiodramu! I to bez radija... Nema dvojbe da je Ivo Brešan svojim humorom utjecao na mene. Jednako kao i funcutska šibenska sredina koju obožavam.

Spomenuli ste majku Jelu. Ona je posve drukčija književnica od vašeg oca Ive? 

- Moja mater je pisac posve drukčije vrste. Ona piše o emocijama, njena proza je visokoemocionalna proza. I zapravo, u tome ima onoga što je krucijalno i za film i za tetaar: koliko smo emocija pokazali? Zato uvijek kažem glumcima, bez obzira radi li se o filmu ili teatru: “Ljudi, mi smo tu da prodajemo emocije!” Da, ja prodajem emocije i na filmu i na teatru. A publika je ta koja će kupiti te emocije ili neće gledati film ili predstavu...

Vrlo često citirate Jean-Luca Godarda. Zašto?

- ... A koga ću citirati ako ne toga genijalca filmske umjetnosti!? Da, često spominjem ono njegovo: “Svaki igrani film teži biti dokumentarac, a svaki dokumentarac teži biti igrani film!” To je lako i pojasniti... Kad radim dokumentarni film, želim da on ima napetost, da ima tenziju igranoga filma. A radeći svaki igrani film, mislim na to da da publika u to što radim vjeruje kao da gleda dokumentarac.

Jeste li vi koristili dokumentarne materijale o odlasku Jugovojske iz Šibenika kao štof za scenarij vašeg nagrađivanog i izuzetno gledanog filma “Kako je počeo rat na mom otoku”?

- Ma, ja sam bio na izlazu iz jedne šibenske kasarne i gledao odlazak Jugovojske uživo. Poslije sam, radeći dokumentarac na tu temu, naišao na puno zanimljivog materijala. Vrijedi izdvojiti dva detalja. Dva vojnika bježe iz kasarne, trče punim sprintom... I onda se dogodi nešto upravo nevjerojatno: paralelno s njima, u punom sprintu, počne trčati i desetak civila. I gledate sliku koja se uistinu dogodila: sprintajući vojnici bacaju sa sebe vojnu uniformu, a jednako tako sprintajući civili skidaju sa sebe košulje, džempere, jakete, daju ih vojnicima koji ih, opet u sprintu, oblače. Nevjerojatno ali istinito. I još jedan detalj... Veliki ratni brod napušta luku, odjednom se pojavi neki mali kaić na vesla, i s njega se počne pucati na brod. Kao sukob komarca i slona!

Odakle vam ona sjajna rečenica, zasigurno najcitiranija rečenica vašeg filma “Kako je počeo rat na mom otoku” – Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti paštašutu!?

- Meni su prepričali razgovor jedne Šibančanke i njezina muža oficira JNA na porti kasarne. Bio je to jedan suludi razgovor prepun krivih teza. U tom razgovoru nije bilo ove rečenice o paštašuti, meni je pala na pamet, ćaća se složio da je sjajna. Inače, svi ti dokumentarni materijali nisu nam bili bitni da bismo ih sistemom copy-paste ubacili u scenarij. Ne. Bila je bitna atmosfera, emocije koje sam doživio gledajući sve to...

Vaš film “Kako je počeo rat na mom otoku” je, nakon “Titanica”, nagledaniji film otkad je Hrvatske: gledalo ga je 350.000 ljudi!

- Samo nemojte tražiti od mene da se uspoređujem s nekim drugim redateljima, da taj svoj “Otok” uspoređujem s nekim drugim filmovima. Ne! Zato što priroda filma nije natjecateljska. Kao ni, recimo, slikarstva. To natjecanje, dodjele nagrada, filmska zlata, srebra i bronce, što ja znam koje sve nagrade i priznanja, izmislili su distributeri i producenti. I festivale su izmislili da privuku publiku, ma i nagradu “Oscar” su izmislili...

Duh maršala Tita

Spomenuli ste festivale, naši Motovun i Pula se gotovo podudaraju, Sarajevo nam nije daleko, a tamošnji festival se skoro tuče s Motovunom i Pulom...

- Čitao sam nekakve rasprave trebaju li nam ta dva naša festivala. Ma, i za njih i za Sarajevo vrijedi samo jedno: ako su gledališta puna, ti festivali imaju smisla! A Motovun i Pula su puni, jednako tako i Sarajevo. Dakle, sve to ima smisla... S tim da nagrade na filmskim festivalima ne znače da će ih publika poslije prihvatiti. Pa imamo slučaj da je pobjednika Pule gledalo 350.000 ljudi, ali isto tako i – dvije tisuće gledatelja!

Vaš “Maršal” je učinio čudo. Je li ideja za pisanje scenarija za “Maršala” pala na pamet vama ili vašem ocu Ivi?

- Zoran Mužić, izvrsni šibenski kazališni redatelj, kazao mi je kako je čuo da se priča u Novigradu kod Zadra kako su dva tamošnja ribara vidjela duh maršala Tita. Došao sam ćaći s tom idejom, sumnjičavo je vrtio glavom ponavljajući: “Vinko, ali to je vic, ne mogu tu napraviti više od desetak minuta pravoga scenarija!” I u “Maršalu” sam ja potegao više, za razliku od “Otoka” gdje je ćaća radio puno više od mene...

Raditi s ocem na scenariju nije baš uobičajeno...

- S mojim Ivom Brešanom nikad nisam imao problema. Mudar je on i iskusan vuk, zna on da je moja uvijek zadnja. Ne zato što sam mu sin, nego zato što sam redatelj. I kad se nikako ne možemo složiti, onda on popusti. S tim da takvih situacija nije bilo puno...

Otok” i “Maršal” su puni humora. Kako vam se bilo prešaltati na superozbiljne “Svjedoke”?

- Veliki Howard Hawks je govorio: “Kad dobijem scenarij, prvo što pomislim je mogu li iz njega napraviti dobru komediju. I ako vidim da ga nikako, ali baš nikako ne mogu raditi kao komediju, onda ga radim kao dramu.” Eto, to je i moj slučaj. A u slučaju “Svjedoka” svaka ironija bi bila krajnje neprimjerena zbog teme koju obrađuje, a to je ratni zločin.

Jednom ste kazali da je vaš filmski otac Ivo Štivičić...

- Ne znam jesam li baš upotrijebio to “filmski otac”, ali činjenica je da je taj gospodin, kojega kao čovjeka i velemajstora svoga posla silno uvažavam, zaslužan i za ovaj naš razgovor. Jer, da nije bilo njega, ja zasigurno ne bi bio redatelj koji je vama zanimljiv. U doba kad je hrvatski film bio na koljenima, kad ni HTV nije ništa proizvodio, kazao je: “Ja sam urednik Dramskog programa HTV-a i odlučio sam proizvoditi TV filmove i TV serije!” Dao je šansu jednoj drugoj generaciji, mladima Snježani Tribuson, Lukasu Noli, Hrvoju Hribaru i meni. On me je lansirao u orbitu...

Zanat ste učili od velemajstora filmske režije...

- Bio sam asistent velikanima filma kao što su Veljko Bulajić, Krešo Golik, Zvonimir Berković, Ante Babaja, Krsto Papić... Njihove zasluge za moj redateljski uspon su enormno velike. Najviše sam se vezao uz Krstu Papića. Divan čovjek i moj veliki učitelj. U svemu smo na istoj valnoj dužini, bez obzira na generacijsku razliku...

Ravnatelj ste Zagreb filma, je li to politička funkcija?

- Ne, nipošto! Iako me je politika dovela na tu funkciju. Konkretno Milan Bandić. Iako sam političkom odlukom došao na to mjesto, ja nisam politička osoba i ta funkcija nema nikakvo političko značenje. Film je meni presveta stvar da bih služio ijednoj politici. Kao ravnatelj Zagreb filma ja sam – običan servis autorima! U njihovoj sam službi. To i ništa više...

Čudesno dobri “Profesor Baltazar” opet je in!

- “Profesor Baltazar” je dio retrođira koji je danas u modi. Smatrao sam svojom dužnošću “oživiti ga”. Restaurirali smo ga, digitalizirali, digli u HD, obnovili ton... Htio sam pokrenuti dugometražni animirani film “Profesor Baltazar”. Zvao sam uglednu dramaturginju Željku Udovičić, zamolio je da se “baci” na “Profesora Baltazara”...

A što se novo na filmu sprema u scenarističkoj kuhinji Brešanovih?

- Zasad ništa! Ali sam s Matom Matišićem dovršio jednu verziju scenarija po njegovoj drami “Svećenikova djeca”. O komediji se radi, vjerujem da će biti dobro...

piše milorad bibić
snimio feđa klarić/cropix