predstavljamo ključne teze kontroverzne knjige ‘jezik i nacionalizam’ lingvistice snježane kordić
Istinita pričica iz trogirske okolice, a koja se čini kao zgodan uvod u tekst o knjizi “Jezik i nacionalizam” lingvistice Snježane Kordić, započinje prije tjedan dana kada je turistica iz Beograda, vođena željom da dio godišnjeg odmora provede na ovoj strani Jadrana, nakon cjelonoćnog putovanja odlučila u hotelu popiti kafu s mlekom.
Konobarica, vjerojatno ne najobrazovanija u jezičnim stvarima, ali u svakom slučaju nadobudna i pravovjerna, hitro ju je prekorila i objasnila da ovdje može dobiti samo kavu s mlijekom.
Najopasnija faza svakog fašizma počinje kada njegove imperative podanici provode kao svoju slobodnu volju, kada ih doživljavaju prirodnima i podrazumijevajućima. Konobarica-redaktorica, dakako, nije najmaligniji primjerak ovdašnjega fašizma i ksenofobije – štoviše, standardi na tom polju iznimno su visoki, pa je sitna neugodnost pri naručivanju kafe čista poezija prema kašikarama i šakama rezerviranima za nesretnije turiste pristigle onkraj Drine – ali je iznimno zahvalna za objašnjavanje zašto je Kordićkinu knjigu korisno pročitati.
Uzbuna na internetu
Na nešto manje od 400 stranica osječka lingvistica s njemačkom adresom, uz obilje citata, nudi zanimljivo putovanje kroz povijest državnog silovanja hrvatskog jezika od 1990. godine s jasnom dijagnozom da je ono obavljeno iz nacionalističkih pobuda, odnosno motivirano željom da hrvatski bude što drugačiji od onoga što se govori u susjedstvu, a posebno u Srbiji.
Knjiga je podijeljena u tri dijela: u prvome, nazvanom “Jezični purizam”, autorica nalazi sličnosti u odnosu prema jeziku nacističke Njemačke i Hrvatske u zadnja dva desetljeća, a posebno početkom devedesetih. U drugom, “Policetrični standardni jezik”, objašnjava zašto sve službene jezike u državama nastalim raspadom Jugoslavije valja smatrati jednim jezikom, dok u trećemu, “Nacija, identitet, kultura, povijest”, kritizira nacionalizam i uvjerenje da je jezik uvjet za postojanje nacije.
 |
| Snježana Kordić znanstvenim je djelom uspjela uzbuniti čitavu hrvatsku javnost |
U biografskim podacima o autorici stoji da je rođena 1964. godine u Osijeku gdje je diplomirala na studiju kroatistike, nepunih godinu dana bila je istraživačica-pripravnica iz područja lingvističke kroatistike, a 1991. godine prelazi na zagrebački Filozofski fakultet gdje je primljena za sveučilišnu asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Tu je, kako stoji, “u samom središtu burnih previranja u kroatistici stekla dragocjeni uvid iznutra u negativne pojave u svojoj profesiji”...
Nakon što je 1993. godine doktorirala u Zagrebu, otišla je u Njemačku gdje je radila na fakultetima u Bochumu, Munsteru, Berlinu i Frankfurtu. Knjiga “Jezik i nacionalizam” zapravo je nastala na podlozi njezine duge polemike “s najistaknutijim predstavnicima kroatistike” započete 2001. godine u časopisu Republika, a nastavljene u Književnoj republici.
 |
Joško Božanić: ‘Razlike postoje na razini fonetike,
morfologije i sintakse’ |
Polemika se uglavnom zadržala u stručnim krugovima, ne treba imati iluzija da bi i knjiga bila medijski atraktivna da ne sadrži heretičku tezu o zajedničkom jeziku većine naroda iz država bivše Jugoslavije. Tim povodom, najviše se uzburkala internetsko-forumska kloaka, a u njezinim je isparavanjima bilo predvidljivih invektiva na autoričin račun i njezino političko opredjeljenje.
“Jezik i nacionalizam” neće dugo tražiti opoziciju u stručnim krugovima. Ima je ne samo među klasičnim hrvatskim nacionalistima, nego i među umjerenijim stručnjacima, tj. onima koji, u principu, ne izgovaraju besmislice da Hrvati do 1990. godinse nisu znali govoriti hrvatski. Poznati hrvatski lingvist, koji je pristao, pa odustao od razgovora o ovoj temi, rekao nam je da je Kordić “odlična sintaksičarka, ali ovdje je na nekom drugom terenu gdje se ne snalazi najbolje”, te da je “u sukobu sa svim hrvatskim jezikoslovcima”.
Josip Silić, filolog i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da Kordić olako naziva neistomišljenike nacionalistima, te joj spočitava da zanemaruje različite koncepcije standardnog jezika. “Ona pripada koncepciji koja ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda, a ta je razlika postojala još kod Praških funkcionalista.
Nije jedina koja tako misli i jednostavno se razlikujemo u shvaćanju standardnoga jezika. Mi koji polazimo od razlike jezika i govora vodimo računa o tim dvjema kategorijama, za nas je jezik kao sistem jedno, a jezik kao standard drugo”, ističe Silić, te naglašava kako se zbog toga ne smatra nacionalistom. Joško Božanić, filolog s Filozofskog fakulteta u Splitu, veli kako “Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci, narodi koji govore štokavski, govore genetski istim jezikom, pripadaju južnoslavenskom dijasistemu.
 |
| Bora Ćosić: ‘Među jezicima ne treba dizati berlinske zidove’ |
No, i profesor
Radoslav Katičić govori o tri vrste jezičnog identiteta, o genetskom, tipološkom i vrijednosnom, pa na vrjednosnoj razini Hrvati osjećaju jezični identitet i smatraju da govore posebnim jezikom sa specifičnim osobinama”. Božanić smatra i da razlike među jezicima nisu nametane, one postoje “na razini fonetike, morfologije i sintakse” i da se državna administracija u devedesetim godinama bavila manje bitnim jezičnim pitanjima.
Domoljubno topništvo
Bora Ćosić, književnik, sjajan je sugovornik za ovu temu među “praktičarima”, ljudima egzistencijalno vezanima za jezik i pisanje. Čovjek koji za sebe kaže da se rodio u Zagrebu, umro u Beogradu, živi u Berlinu, poziva se na Krležinu ocjenu da je srpskohrvatski jedan jezik koji Srbi nazivaju srpskim, a Hrvati hrvatskim, te kaže da među jezicima ne treba dizati berlinske zidove.
“Pišem jezikom koji bi većinom trebao biti srpski, ali upotrebljavam dosta hrvatskih riječi, posebno kada mi se učini da zvuče ljepše poput riječi ‘dijete’. Granicu ne mogu točno odrediti, ja sam praktičar jezika i smatram da piscima treba ostaviti slobodu da pišu kako se osjećaju”, veli Ćosić.
On smatra i da “u strogom lingvističkom smislu” postoje srpski i hrvatski jezik, “ali bosanski mi se čini kao nepotrebna distinkcija, da ne govorim o crnogorskom koji se od srpskog uglavnoj razlikuje samo po akcentu”.
 |
Josip Silić: ‘Kordić ne razlikuje jezik kao sistem od
jezika kao standarda |
Struka će vjerojatno kada prođu ljetni odmori i kada počnu prve kiše ispisati velike kritičke tekstove o knjizi Snježane Kordić, o njezinim metodama, citatima i zaključcima. Ogorčeni internet-anonimci nastavit će je prokazivati kao još jednu iz armije zakletih antihrvata, a nije pametno vjerovati da je neće dohvatiti topništvo domoljubnih kolumnističkih udarnika.
No, kada se stiša buka i smiri bijes, ostat će intrigantno i interesantno djelo poticajno ne samo jezikoslovcima, nego i svima unesrećenima iskustvom devedesetih proživljenih u zemlji u kojoj je izgovaranje riječi poput “sport”, “saopćenje” ili “hiljada” bila sjajna preporuka za ulazak na listu izroda i neprijatelja.
Knjiga Snježane Kordić ujedno rastače nacionalističke mitove i zablude o nacionalnoj ekskluzivnosti kulture, što je upravo ljekovita aktivnost ovdje gdje i dalje vladaju baštinici zvizdarija o predziđu kršćanstva i kulturnoj supremaciji Hrvata.
piše VLADIMIR MATIJANIĆ
Izabrani fragmenti
Već početkom 90-ih hrvatska jezična politika počela se “orijentirati prema jezičnopolitičkim mjerama fašističkog ustaškog režima iz 1940-ih godina. U ono doba, za vrijeme NDH, donošeni su jezični zakoni i osnovana je državna služba za hrvatski jezik da bi se osigurala ‘čistoća hrvatskog jezika’ koji je - kako piše u zakonu o jeziku iz 1941. - ‘po svom izgovoru, svojim gramatičkim pravilima i značenju riječi izvorni hrvatski jezik hrvatskoga naroda’ i ‘niti je jednak nekom drugom jeziku niti je dijalekt nekog drugog jezika’. Odmak od srpskoga i čišćenje hrvatskog od srbizama bili su osnovna tema ustaške jezične politike. Ta jezična politika propagirala je uklanjanje internacionalnih riječi, koje su žigosane kao srbizmi” (Busch).
Uzimajući za uzor raniji antisrpski purizam, oponaša se u suvremenoj Hrvatskoj “ekstremno nacionalistički sužena jezična ideologija Nezavisne države Hrvatske” (Blum). Desetljećima najutjecajniji hrvatski jezikoslovac Stjepan Babić bez sustezanja navodi da neku riječ smatra hrvatskom ako se ona naziva ustaškom riječju.
Smjena vlasti u Hrvatskoj 2000. godine nije ništa promijenila na planu purizma, kako se vidi iz analiza jezika medija: autor analize (Czerwinski) ističe da je njegovo “istraživanje jezika sprovedeno 2002. godine, to znači nakon dolaska na vlast političke elite koja je deklarativno odbacivala nacionalizam koji je vladao Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ). Usprkos primjetnim promjenama na razini diskursa, državni mediji ostali su vjerni purističkim inovacijama”.
Osnovna teza kroatista glasi da nitko u Hrvatskoj ne zna standardni jezik (Frančić/Hudaček/Mihaljević). No, preododžba da preko četiri milijuna Hrvata ne zna svoj jezik mora svakom objektivnom promatraču biti vrlo čudna. Osim toga, ako ga nitko ne zna, onda taj jezik i ne postoji. Tvrdnju da nitko ne zna standardni jezik lansira se s ciljem da bi se uzdrmalo povjerenje govornika u vlastita jezična znanja, uvjerilo ih se da su takva znanja dana samo izabranoj kasti jezikoslovaca, pa da se onda izvorni govornici u Hrvatskoj ne bune kad im ta kasta svaki dan dolazi s novosmišljenim ili davno zaboravljenim “pravim hrvatskim” riječima i zadatkom da te riječi trebaju koristiti jer je to navodno hrvatski “standard”.
U lingvističkim leksikonima se policentrični ili pluricentrični standardni jezik definira kao “jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstruirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)” (Gluck).
Govornici standardnog jezika iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore se međusobno daleko bolje razumiju nego unutar same Hrvatske govornici različitih dijalekata: kajkavskog i čakavskog (Thomas). Kajkavci i čakavci se međusobno “vrlo teško mogu razumjeti, a katkada im je međusobna komunikacija sasvim onemogućena: govornik kajkavskog iz nekog sela u Hrvatskom zagorju prepoznat će tek pokoju riječ govora čovjeka s Visa ili iz manjeg istarskog naselja” (Škiljan). To je u skladu sa zapažanjem da su razlike u rječničkom blagu na dijalektalnoj razini unutar Hrvatske ili unutar Srbije “znatno veće nego između zapadne i istočne varijante srpskohrvatskog standardnog jezika” (Groschel)... Sve to znači da iako između standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga što je jednako u standardnom jeziku tih zemalja, osim toga, radi se o sistemski nebitnim razlikama, jer one ne ometaju sporazumijevanje. Zbog toga se ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika (Mork).
Između varijanata engleskog jezika su npr. razlike u izgovoru mnogo veće nego razlika u izgovoru ije/e između varijanata srpskohrvatskog jezika, tolike su da dovode do nesporazuma.
S obzirom da sadašnji odnos identičnosti i razlika u jeziku ne navodi objektivnog promatrača na zaključak da se radi o četiri jezika, razumljivo je zašto kroatisti izbjegavaju tematizirati činjenicu da je ogroman dio standardnog jezika identičan kod sve četiri nacije, dok istovremeno itekako tematiziraju međunacionalne jezične razlike i pridaju im nadproporcionalnu važnost. Kroatisti npr. ističu da se jezik u Hrvatskoj razlikuje od jezika u Srbiji po količini posuđenica i po jezicima iz kojih je posuđivano. Međutim, to nije razlog da se govori o zasebnim jezicima.
Pri usporedbi standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori upada u oči sistemskolingvistička podudarnost: “Lingvistički tu imamo samo jedan jezični sistem, koji se javlja u nekoliko varijanata. To uopće ne stoji pod znakom pitanja” (Hinrichs)... Kada se mjeri količina istovjetnosti, uspoređuju se sve jezične razine. Ako postotak potpune identičnosti prelazi 50 posto u uspoređivanim tekstovima, onda se dotični idiomi smatraju jednim policentričnim standardnim jezikom (Ammon, Bunčić). Budući da mjerenje istovjetnosti kod varijanata srpskohrvatskog jezika daje za rezultat 75 posto ili više ovisno o idiomu, radi se o jednom policentričnom jeziku (Bunčić);
Nacionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika, npr. Švicarac ne govori švicarski, Belgijanac ne govori belgijski, Kanađanin ne govori kanadski, Austrijanac ne govori austrijski, Argentinac ne govori argentinski itd.
Dvojezičnost nije kad netko iz Srbije dođe na Jadran pa da ne bi bio prepoznat kao Srbin unosi u svoj govor ijekavske izgovorne elemente. Ili kad netko iz Hrvatske ili Bosne preseli u Beograd i ne želi tamo biti prepoznat kao izbjeglica pa svoj ijekavski izgovor zamjenjuje ekavskim. To nije bilingvizam, nego prilagođavanje istog jezika varijantskim posebnostima. Da je riječ o istom jeziku, vidi se po tome što jedna osoba može koristiti srpsku varijantu a druga hrvatsku ili bosansku ili crnogorsku pa da komunikacija između njih svejedno tečno funkcionira.
Pomoću nepostojeće suprotstavljenosti sociolingvistike i lingvistike, odnosno standardnog jezika i “jezika kao sustava”, kroatisti nastoje prebroditi postojeći konflikt između nacionalizma i znanosti o jeziku. Taj konflikt se sastoji u tome što vladajuća nacionalistička ideologija u Hrvatskoj tvrdi da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore različitim standardnim jezicima, a istovremeno je ta tvrdnja (socio)lingvistički neodrživa. Zato kroatisti u svojim mislima razdvajaju ono što se razdvojiti ne može – “jezik kao sustav” i “jezik kao standard”...
Mnogi na južnoslavenskim prostorima misle da će izgubiti status nacije ako ne nazivaju jezik imenom vlastite nacije i ako ne tvrde da se radi o različitom jeziku bez obzira na neznatnost jezičnih razlika prema nekoj drugoj naciji.
U drugim zemljama u izdavačkim ili medijskim kućama koje imaju lektora (časopisi ga najčešće nemaju) lektori obavljaju sasvim drugi posao od onoga u Hrvatskoj: njihov osnovni zadatak je dati prijedlog za poboljšanje jasnoće pojedinih rečenica, a autora se pita za dopuštenje kod svakog pojedinog prijedloga. Ni u kojem slučaju lektori u inozemstvu ne vrše odstrjel riječi navedenih na nekakvim listama nepodobnosti, a upravo to čine hrvatski lektori.
|