- ... A mogli su jednako tako utakmicu gledati u svojim gradovima u Hrvatskoj... Ili u svojim domovima, u društvu s prijateljima, uza sva ova piva koja se najviše reklamiraju baš u vrijeme održavanja velikih nogometnih natjecanja...
Da. Zašto „činit štrapac“ i zaputit se u Austriju kad ne mogu ući na stadion da bi gledali reprezentaciju Hrvatske!?
- To je lako objašnjivo: važno je biti na licu mjesta! Biti na mjestu događaja. Zato što vidjeti i doživjeti nije isti osjećaj. Istina je da oni koji su u Austriji gledali našu reprezentaciju na trgovima, istu sliku mogu vidjeti i u Hrvatskoj, ali kući ne mogu doživjeti taj „kolektivni osjećaj“ koji ima silnu moć. Kad je umirao veliki čovjek papa Ivan Pavao Drugi, mnogi koji su putovali u Rim znali su da neće moći doći na Trg svetog Petra, ali su prisustvovali agoniji i smrti, poslije i sprovodu, tog velikog čovjeka gledajući sve što se događalo na videozidovima na velikim rimskim trgovima. Samo mjesto nekog velikog i značajnog događanja, taj genius loci, ima svoju veliku vrijednost. Ideja vodilja je bila: idemo tamo, idemo gdje se događa nešto veliko i važno za sve nas! Mi ćemo tamo biti dio velikog entuzijazma, mi ćemo tamo svojim optimizmom, svojom željom da naša reprezentacija uspije, pomoći da se dođe do pobjede, do uspjeha......
I zaboraviti na sve ono što nas u Hrvatskoj opterećuje!
- Točno. Euro nas izbavlja iz ralja svakodnevice. Veliki dio nacije se u danima sličnim ovima naprosto baci u radost igre, zanemari racionalne stvari. Sad cijena struje nije bitna, važno je ući u drugi krug, pa onda u polufinale, pa u finale, pa postati prvak Europe! A struja će ionako poskupjeti, mi na to ne možemo utjecati. Ali mislimo da naša prisutnost u gradu gdje naši igraju može pomoći da ostvarimo pobjedu. Meni se sviđa ova, ajmo je tako nazvati, kolektivna atmosfera, jedan patos koji ona nosi, jer je taj patos – patos razigranosti! I ja tu ne vidim ništa loše. Budite sigurni da se svi oni koji idu u Austriju, bez obzira na to jesu li na stadionu ili izvan njega, osjećaju dobro, da pozitivno razmišljaju...
Ima li tu onoga: ala gušta, ja san bija u Austriji, gleda utakmicu na pjaceti uz stadion, a vi ste je gledali u Splitu!
- Ne! Tu nije važno ono – vidjeti i biti viđen! Nije to stvar prestiža, kao biti u nekoj od loža na finalu Wimbledona ili u prvom redu nekog od najvećih filmskih festivala... I tome slično. Ovdje se ne radi i tome da drugima „vadimo mast“ jer smo bili ondje gdje oni nisu, nego naprosto o jednom velikom entuzijazmu, možda će ovo zazvučati malo pretenciozno, ali i o osjećaju nacionalog zajedništva, jer – svi želimo isto: da naši uspiju, da budu najbolji! I ponavljam: ako smo tamo, što je moguće bliže našim reprezentativcima, mi smo uvjereni da im time više pomažemo nego da sjedimo u dnevnom boravku i navijamo za njih ispred televizora...
... Obvezno u majicama na crveno-bijele kvadrate, sa zastavicama u ruci...
- Da. I to je lijepa slika. Po tome smo prepoznatljivi u svijetu. Opisat ću vam jednu prošlotjednu situaciju s Trga svetog Marka Marka u Veneciji. Nedjelja, točno u podne. Trg je prepun turista, vreva, šarenilo, zuje kamere, škljocaju fotoaparati... Odjednom se mnoštvo turista okreće prema jednom mladiću u majici na crveno-bijele kvadratiće, s crveno-bijelom kapom na glavi... Bio sam vrlo sretan kad sam iz mnogih usta začuo:– Croatia! Dakle, oni, koji su u Veneciju stigli s raznih strana svijeta, prepoznaju našu državu po toj majici...
... Netko će kazati: bilo bi bolje da nas prepoznaju po znanstvenicima, književnicima, umjetnicima, političarima...
- Ali nas prepoznaju po sportašima! I tu ne vidim ništa loše. Bio sam vještak na Federalnom sudu u Houstonu, zanimalo ih je odakle sam, gotovo nitko nije znao za Hrvatsku. Pitao sam ih prate li košarku? Odgovorili su potvrdno! Kazao sam da su Toni Kukoč i Dino Rađa iz Hrvatske, da su čak iz grada odakle sam i ja. Pitao sam ih znaju li tko je Goran Ivanišević? Znali su da je wimbledonski pobjednik. Kazao sam da je i on iz Hrvatske i da je i on iz Splita, grada odakle sam ja. Pitao sam ih znaju li što je iza parka uz zgradu Federealnog suda? Normalno, znali su da je tamo zgrada Houstonske opere. Kazao sam im da je tamo Vjekoslav Šutej, čovjek iz Hrvatske, koji je radio i u mom gradu, u Splitu. Zainteresirali su se za Split, za Hrvatsku, a kad sam im kazao koliko je sve poznatih svjetskih sportaša iz Splita, grada od 250-300 tisuća stanovnika, ostali su začuđeni. Kao i time da Hrvatska ima, kako oni kažu – samo 4 milijuna stanovnika! I kad je sve tako, a tako zaista jest, onda me čudi što nekome smeta da smo prepoznatljivi najviše po sportu i sportašima. Ni tu ne vidim ništa loše. Što bi mnogi veliki narodi dali da imaju Janicu Kostelić, Gorana Ivaniševića, Blanku Vlašić, Duju Draganju, Marija Ančića, moćnu vaterpolsku i rukometnu reprezentaciju, snažnu nogometnu reprezentaciju, da su njihovi košarkaši igrali ono povijesno olimpijsko finale protiv jedinog i neponovljivog američkog Draem teama. Da ne govorim kako i u Africi i u Aziji, na spomen imena Hrvatska, ljudi reagiraju: Oh yes, Croatia, Davor Suker!
 |
Ugledni psihijatar prof. dr. Ivan Urlić pokušava vidjeti što se to nalazi u glavi našeg novinara...
/ Joško PONOŠ / CROPIX |
U medijima se može čuti i pročitati da je stanje nacije za vrijeme Svjetskog ili Europskog nogometnog prvenstva, kad tamo igra i Hrvatska, stanje – kolektivnog ludila!
- O nekakvom ludilu nema ni riječi. Samo je riječ o nevjerojatno velikim emocijama, razigranosti, silnom entuzijazmu... Sve to djeluje jako pozitivno.
Je li nas mediji pumpaju...
- ... Mediji u svemu imaju ključnu ulogu, pa i u slučaju nogomet. Vratit ću se sedamdeset godina unazad, spomenuti dva duhovita i pametna čovjeka Iljfa i Petrova. Na vrlo duhovit način su u knjigama “Zlatno tele” i “Dvanaest stolica” pisali o Sovjetskom Savezu. Onda su otišli u Ameriku, napisali sjajnu knjigu “Jednokatna Amerika”. Amerikanac se ujutro probudi, uključi radioprijamnik, mora ga čuti, jer ako ga ne čuje, ne zna koliko je sati, koju kavu popiti, koji dvopek pojesti, kako se odjenuti, kojom cestom voziti... On živi onako kako mu sugerira glas iz radioprijamnika. To je izgledalo kao vrlo duhovota hiperbola dva sjajna pisca. I što sad? Sedamdeset godina kasnije – eto nas svih u Jednokatnoj Americi! S razmakom od sedam desetljeća. To je jednostavno hod civilizacije. Medijski prostor nas orijentira, kaže nam u kakvom svijetu živimo i kako se prema tom svijetu postaviti. S tim da lokalni mediji postaju sve važniji. Neusporedivo važniji od globalnih. Lokalni mediji nam prenose ono što donose globalni, dok nam globalni mediji neće prenijeti ono što nam je u lokalnim medijima i te kako važno...
Znači: živjela naša Slobodna Dalmacija!
- Da, upravo tako! Ona nama Dalmatincima najviše otvara prozor u naš svijet, uvažavajući sve druge novine i sve druge hrvatske medije. Mediji su dio svih nas i svi mi smo dio medija...
... Kako smo to svi mi dio medija!?
- Zar svatko nema mogućnost doći na stranice Slobodne Dalmacije? Evo i kako. Neka napiše neki duhoviti i zanimljivi SMS komentar na našu svakodnevicu i taj, može biti zaista totalni anonuimus, s imenom i porezimenom biti će uvršten u onaj dnevni SMS komentar u vrh zadnje stranice Slobodne...
... Onda su taj dan i oni novinari. A svakodnevno su treneri Hajduka, selektori reprezentacije...
- Da. Oni misle da znaju sastaviti najbolju momčad Hajduka, najbolji sastav za utakmice protiv Austrije, Njemačke, Poljske... Ali, tu nema zloće, to je jednostavno identificiranje s najdražim klubom, svojom reprezentacijom...