Slobodna Dalmacija

S ljetnog sajma luksuza održanog u Moskvi /REUTERS

Mihail Riklin, rođen 1948. u Sankt Peterburgu, jedan je od najznačajnijih suvremenih ruskih filozofa i intelektualaca, koji je za svoj rad 2008. dobio Mirovnu nagradu na Sajmu knjiga u Leipzigu.

U Zagrebu je nedavno promoviran prijevod njegove knjige “Komunizam kao religija”, objavljen u izdanju Frakture. Filozof, poznat i kao žestok kritičar aktualnih političkih zbivanja u Rusiji, danas radi kao profesor na Sveučilištu Humboldt u Berlinu.

U taj se grad preselio zbog maltretiranja koja su uslijedila nakon objave knjige “Zakon džungle: ruska kultura u doba dirigirane demokracije” te izložbe “Oprez: Religija” (2003.).

Nakon preseljenja u Berlin suočio se s osobnom tragedijom. Njegova supruga, pjesnikinja i slikarica Ana Aljčuka, misteriozno je nestala početkom 2008. godine. Njezino je tijelo pronađeno nakon nekoliko tjedana, a policija je zaključila da se radilo o samoubojstvu. Riklin smatra da se politika ne može amnestirati od krivnje u priči o njezinu samoubojstvu.

− Na njezinu moskovsku izložbu “Oprez: Religija!” upali su nacionalno-vjerski fanatici. Policija ih je oslobodila krivnje, a u dijelu javnosti čak su proglašeni herojima. No, otvoren je proces protiv moje supruge i još dvojice umjetnika. Oslobođeni su, ali nakon izuzetno mučnog i frustrirajućeg suđenja, što je na njoj ostavilo dubok trag. Odabrala je egzil. Teško je podnijela selidbu, kao pjesnikinji posebno joj je teško pao gubitak veze s jezikom.

Izgubila se u stranom svijetu. Nakon njezina nestanka, počele su kolati svakakve priče, pa čak i one o ”dugoj ruci FSB-a”, ali pokazalo se da je u trenutku psihičke krize počinila samoubojstvo. Meni je teško izostaviti političku pozadinu iz cijelog slučaja, koja je utjecala na takav tijek zbivanja − objašnjava Riklin.
S ruskim filozofom razgovarali smo o socijalizmu, nostalgiji i političkim prilikama u Istočnoj Europi.

‘Vratite nam Zid!’

Zašto danas, više od 20 godina nakon pada Berlinskog zida, u istočnoeuropskim zemljama raste broj nostalgičara socijalizma? U Mađarskoj i Bugarskoj mnogi žale za ”komunističkom” prošlošću, a u Njemačkoj je sve više glasova, s obje strane, koji kažu ”vratite nam Zid”.

− Tu vrstu nostalgije nije teško objasniti. Prvo, sada su u naponu snage ljudi između 40 i 50 godina koji se živo sjećaju tog razdoblja, koje je ujedno i njihova poveznica s mladošću s kojom se sada emocionalno opraštaju. Ono što zovemo socijalizmom za milijune ljudi imalo je određene prednosti. Pritom ne mislim samo na privilegiranu klasu partijskih birokrata.

SSSR se nije raspao zato što su to željeli milijuni njegovih stanovnika, nego zato što je gorbačovljevski SSSR počeo živjeti na dug, na kredit. Pad cijena nafte, utrka u naoružanju i osvajanje svemira, te tehnološko zaostajanje posve su ga iscrpili. Njemačka im je davala sve više kredita, a jedan od uvjeta koje je postavila bilo je ujedinjenje zemlje. Gorbačov se tome nije mogao suprotstaviti, jer da nije uzimao kredite, ne bi se održao ni onoliko koliko je uspio.

Jasno je da je najveći doseg socijalizma, prema kojem ljudi danas imaju nostalgiju, činjenica da je osigurao minimalna jamstva za život: obrazovanje je bilo besplatno, medicinska pomoć, nije bilo nezaposlenosti, bio je osiguran kakav-takav krov nad glavom. Ti minimalni uvjeti davali su ljudima mogućnost da žive bez opterećenja, mogli su jednom godišnje otići na more, nisu se zabrinjavali zbog mnogih stvari koje ih sada pritišću. Nisu morali razmišljati o sutrašnjem danu. To je ono prema čemu su nostalgični.

Ljudima, dakle, nedostaje socijalna sigurnost.

− Da, to je bio sustav minimalnih jamstava! Nije bilo ni velikih socijalnih razlika ni skupina. Postojala je određena vladajuća nomenklatura koja je imala viši standard. To se znalo u javnosti, ali nitko nije vidio tu razliku jer su oni živjeli ”iza ograde”. No, između člana CK i rudara razlika u standardu bila je četiri-pet puta, ne veća, a danas su razlike nerazmjerne.

Prema današnjim mjerama, ta je nomenklatura zapravo živjela vrlo skromno. Danas se većina ljudi osjeća nesigurno. Odjednom su bačeni u žrvanj i brinu se o stvarima o kojima prije nisu trebali misliti jer su im dolazile same po sebi, kao nešto što se podrazumijevalo.

Ljudi u Istočnoj Europi nisu bili spremni na to što se dogodilo krajem 80-ih i početkom 90-ih.

− U SSSR-u su generacije ljudi živjele iza željezne zavjese, a kad tako dugo živite u svojevrsnoj izolaciji, kad vam je i Jugoslavija ”Amerika”, onda počnete nekritički idealizirati svijet s onu stranu zavjese. Ljudi su imali neki maglovit uvid u to kako se tamo živi, ali sve se svodilo samo na to da je tamo bolje, da su tamo prodavaonice pune, da se mogu slobodnije izražavati. Vidjeli su samo izlog, ali nisu imali pojma zašto ti ljudi zapravo žive bolje.

Počeli su utvarati da čim se taj Zid sruši, i oni će početi živjeti kao u zapadnjačkim reklamama i sve to materijalno bogatstvo sručit će im se na glavu. No, kad su shvatili da to nije tako jednostavno, da to ima svoju cijenu, došlo je do otrježnjenja i razočaranja. Budući da naše ljude nitko nije pripremio za novi način života, sve se otelo kontroli i ispada da su danas nesretniji nego prije, iako to prema svemu ne bi smjelo biti tako.

U Rusiji je već problem naći posao nakon 35. godine života! Osim toga, i danas gotovo 80 posto Rusa nikada nije putovalo u inozemstvo. Oni ne znaju kako funkcionira demokracija. Zato sada ide obratna idealizacija − danas u Rusiji idealiziraju vrijeme Brežnjeva!

Rekli ste da socijalizam nije uništilo nezadovoljstvo masa?

− U neku ruku da. Ljudi su na kraju izišli na ulice i dali su ”glazuru” tom procesu, ali oni nisu bili inicijatori. Nisu socijalizam uništile mase, nego tamošnje političke elite koje su shvatile da više ne mogu vladati na isti način. Takva im je situacija počela ići na živce. Željeli su formalizirati svoj status koji su do tada skrivali. No, socijalizam je zapravo uništio sam sebe. Danas, recimo, i u Njemačkoj mnogi govore kako je DDR imao svoje prednosti, ali kad su se ujedinili, Zapadna Njemačka naprosto je progutala DR Njemačku.

Nespremni na promjenu

Zašto se to dogodilo? Kako se nisu uspjele očuvati te neke dobre strane socijalizma, barem u njegovu socijalnom dijelu?

− Zato što bi to bio neki novi sustav, a ne kapitalizam. Kad je socijalistički ”lager” propadao, on se utopio u kapitalizam, a nije nastao neki novi sustav. Nije bilo mogućnosti da se iznađe neka sredina, odnosno da se sačuvaju neke prednosti koje je imao socijalizam i uglave u kapitalizam.

Dapače, čak je sada i zapadni kapitalizam počeo gubiti svoju etičku i socijalnu komponentu. Nije bilo moguće jer svaki sustav ima svoje zakonitosti i mehanizme, a kako je kapitalizam bio jači, ugušio je socijalizam. Neke se vrijednosti, u prvom redu one koje se odnose na tu socijalnu sigurnost i ”zajamčeni minimum”, nisu mogle uklopiti u novi sustav. Jedan je sustav u susretu uništio slabiji i manje prilagodljiv.

No, u pravu ste, stanovnici istočnih zemalja uglavnom su tu promjenu dočekali nespremni, a nove političke elite zapravo su bile stare u novim kaputima, koje se nisu previše zamarale što će s tim biti. Naime, ”nove-stare” elite samo su iskoristile svoju privilegiranu poziciju te su prenijele kapital i dobra na svoje račune. Osim toga, kad se ”svijet socijalizma” utopio, pokazalo se da nije konkurentan s kapitalizmom.

To znači da je političku represiju danas na Istoku Europe zamijenila ”ekonomska represija”.

− U neku ruku da. U Rusiji, a vjerujem i kod vas na Balkanu, novi su bogataši agresivni, beskrupulozni, laki na otkazima, uzimanju i obespravljivanju položaja radnika i slično. Ruski su bogataši agresivni, nemaju ama baš nikakvu socijalnu svijest. Znajući da mnoštvo ljudi jedva povezuje kraj s krajem, oni ipak vole pokazivati svoje bogatstvo, za koje se zna da u većini slučajeva nije pošteno dobiveno. No, posve je jasno zašto taj kapitalizam ima divlje crte.

Prije je sve bilo državno i nakon raspada sve je to bilo na dohvat ruke, no do toga nisu mogli svi, nego opet uglavnom isti oni koji su i prije tim vladali na drukčiji način. Stare nomenklaturne elite bile su pokretač promjena i privatizacijskih mehanizama, jer su imale dobru početnu poziciju. No, represija, kakva god bila − politička ili socijalna − ne može trajati vječno, njoj jednom dođe kraj, to je pokazao socijalizam.

Prije su govorili da je upravo postojanje socijalizma najviše pogodovalo razvoju demokracije i socijalnih prava zapadnih radnika.

− Jedan od razloga krize sadašnjega kapitalizma, koja je ne samo ekonomska, nego institucionalna i moralna, upravo je taj nestanak suparništva dvaju sustava. Istok je za Zapad igrao ulogu stabilizacijskog čimbenika. Kad su na Zapadu vidjeli da se pojavio izazov kapitalizmu, ne ulazeći u njegovu bit, onda su se vlastodršci, bojeći se bunta, neke svoje Oktobarske revolucije, morali umiliti masama, kako bi se reklo.

Sada tog zaštitnog mehanizma više nema. Dapače, sada Istok s druge strane postaje ”primjerom” Zapadu u drugom smjeru − ako tamo ukidaju socijalna prava, onda to mogu i na Zapadu. Tako je u 80-ima i 90-ima, prema Fukuyaminoj teoriji, proglašena pobjeda anglosaksonskog svijeta nad Istokom, pobjeda u hladnom ratu. Likovali su da ta pobjeda znači kako se cijeli svijet sada pokorio njima, pobjednicima, kapitalizmu, a sustiglo ih je ”istočno prokletstvo”.

Kapitalizam je nakon propasti socijalizma postao globalnim fenomenom i ništa mu u tom trenutku nije pariralo. To je jedan od glavnih razloga današnje krize, jer su i spekulacije postale globalni fenomen i to više niste mogli zaustaviti. Živjeti iza željezne zavjese nije bilo lako, ali to je za Zapad bio veliki poklon. I kad govorimo o nostalgiji istočnjaka, moram reći da i na Zapadu mnogi ”nostalgiraju” za tim vremenima. No, iako nije bilo moguće ”unijeti” u kapitalizam te vrijednosti socijalizma, bivši ”istočnjaci” unijeli su, kao svoj ”doprinos”, loše vrijednosti komunizma.

Protestantska etika

Mislite na onu ustaljenu da žive iznad svojih mogućnosti, da nisu tako radišni poput zapadnjaka...

− Među ostalim. Kriza je dugogodišnji proces. To je problem strukturne, religiozne i etičke promjene do koje će obvezatno doći. Protestantska etika, koja se ukorijenila na Zapadu i koja je ostvarila Zapad kao najprogresivniji i najrazvijeniji dio čovječanstva − “radom do uspjeha” − sada se mijenja.

To na Istoku ne postoji, ne zato što to nisu protestantske zemlje, nego su naslijedile pogrešne vrijednosti socijalizma, ali i na Zapadu mlade generacije više ne žele postizati uspjeh tim načinom. Ljudi u Istočnoj Europi ne mogu opravdavati svoj život radom! Oni ga neće tako realizirati. Bogatašem ne postajete zbog svoje sposobnosti. Možete cijeli život raditi pošteno i puno, a ostati na materijalnom i karijernom dnu.

Zato će biti potrebne i neke religiozne reforme jer će ljudi morati naći neke druge vrijednosti i postulate. Doći će nova etika, nove vrijednosti, ljudi će se naviknuti živjeti u novim uvjetima. Nove generacije i na Zapadu nisu toliko opterećene postulatom ”radom do uspjeha”, jer na Istoku se na taj način ne stiže do uspjeha.

Postoji li odgovor na to?

− U Istočnoj Europi evidentan je rast nacionalističkih tendencija, događa se određena fašizacija tih društava. Odgovor na nepravdu i nesigurnost uglavnom nije socijalna kategorija, nego nacionalna. To je vrlo izraženo u Mađarskoj, Rusiji, baltičkim državama. U Rusiji postoje parole ”Rusija Rusima”! Tu parolu podržava, prema anketama, oko 70 posto Rusa. A možete misliti što to znači za zemlju u kojoj živi stotinjak etničkih skupina, za zemlju u kojoj je mnogo stranih radnika.

Koliko će, prema vašem mišljenju, trajati taj proces?

− Svakako će ta tendencija postojati još neko vrijeme. Nezadovoljstvo ljudi jedno će se vrijeme prezentirati u nacionalističke parole i rast popularnosti ksenofobičnih stranaka. Teorija ”žido-masonske” urote protiv pravoslavne Rusije vrlo je popularna.

Mihail Riklin: Država mora pomagati siromašnima jer ne mogû dopustiti da ljude liše baš svega  /Hassan Abdelghani

Do čega to može dovesti? Tendencija je da će postojati mali izolirani sloj bogatih, a ostali će preživljavati u svojim getima.

− Već sada u Rusiji imate cijele četvrti u kojima žive siromašni, te izolirane prostore u kojima žive samo bogati. Ta se dva svijeta ne susreću. Pitanje je u jačini srednjeg sloja. Taj je sloj jak na Zapadu, premda su udari na njih najveći, dok je na Istoku srednji sloj tek u povojima, ali tamo nikome ni ne treba. U Istočnoj Europi ne možemo govoriti o srednjem sloju, možda ga ima samo u Sloveniji ili Estoniji. Zato će i doći do tog nacionalističkog bunta srednjeg sloja. Oni će ispostavljati svoje pretenzije i zahtjeve preko nacionalističkih parola i zahtjeva.

Kod nas u Hrvatskoj uvode se antikrizne mjere, koje najviše pomažu bogatima, ne diraju siromašne, dok će najveći teret podnijeti upravo taj nedovoljno jak srednji sloj.

− Država mora pomagati siromašnima jer ne mogu dopustiti da ljude liše baš svega. Dat će im upravo onoliko da mogu preživjeti, ali da se ne bune. A bogatima moraju popustiti, jer taj sloj kontrolira državu i koordinira s političkom elitom. Srednji sloj ne ovisi posve o državi, ali još nije jak da može utjecati na državu. Na Istoku ne računaju na to da je srednji sloj onaj koji glasa na izborima te da oni drže tu polugu demokracije. Zato će njihov utjecaj ići preko nacionalističkih stranaka.

Ismijani Kohl

Dugo radite u Njemačkoj, a imate i bogato sovjetsko iskustvo. Kako gledate na to da u Berlinu mnogi kažu ”vratite nam Zid”?

− To je točno. Na području bivšeg DDR-a plaće su manje, nezaposlenost je dva puta veća. Kancelar Kohl govorio je da će DDR za pet godina postati ”cvjetni vrt”, a sada mu se svi smiju. Zapadni su Nijemci nezadovoljni jer i nadalje moraju plaćati poseban porez ”solidarnosti” za istočnu braću. Nitko ne zna kad će se istočne zemlje podignuti na razinu Zapada. Oni su smatrali da će intenzivnim ulaganjima podići bivši DDR na razinu Zapadne Njemačke, no već mnogi govore da je to bila najveća njemačka pogreška u novijoj povijesti.

pišU Vlado Vurušić i Adriana Piteša