Slobodna Dalmacija

Ivo Josipović, hrvatski predsjednik, izjavio nam je da je spreman podržati postavljanje spomen-obilježja u čast osobama koje su devedesetih godina pripadnici Hrvatske vojske mučili i ubijali u bivšem vojnom zatvoru Lora u Splitu.

Naime, na upit što misli o trajnom znaku sjećanja na žrtve Lore, aktualni šef države je odgovorio: “Svaka žrtva zaslužuje poštovanje i počast, pa i spomen-obilježje ako ima takvih inicijativa i bude donesena odluka.”

Uz Josipovića, inicijativu podupire i Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik. On ne vidi “nikakve zapreke da se na primjeren način obilježe i mjesta stradanja nevinih ljudi koji su bili žrtve hrvatske strane u vrijeme Domovinskog rata”, te smatra da bi to bio “još jedan pokazatelj da se Hrvatska zna nositi s vlastitom prošlošću i da je iskrena u namjeri da sve svoje građane tretira na isti način, te u promicanju suradnje među zemljama regije.

Mi bismo onda i od tih zemalja s punim moralnim pravom mogli tražiti obilježavanje mjesta na kojima su stradali hrvatski građani na njihovu teritoriju”, tvrdi bivši prvi stanovnik Pantovčaka.

Ivo Josipović: Zločin je zločin, bez obzira tko ga je i s kakvim motivima počinio

Vlada “nema vremena”

Protiv nije ni Socijaldemokratska partija, najjača opozicijska stranka. Arsen Bauk, njihov čelnik u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ističe da se radi o “osjetljivu pitanju”, ali i da “svaka žrtva zaslužuje obzir, jer nitko nije smio činiti zločin u vaše ili moje ime, a o konkretizaciji same ideje može se raspravljati”.

Podsjeća da je i Fred Matić, savjetnik predsjednika Josipovića za branitelje, u nedavnom intervjuu tjedniku Novosti govorio o potrebi obilježavanja stradanja u Lori i Stajićevu, imanju u Srbiji, gdje su u ratu zatočeni i zlostavljani Hrvati. Od vladajuće garniture, pak, nije bilo moguće dobiti stav, jer hrvatska Vlada do zaključenja ovoga Spektra nije “imala vremena” razgovarati o ovoj temi.

Premda im je upit poslan u ponedjeljak i premda su nam u srijedu ujutro u Vladinu Uredu za odnose s javnošću rekli da je “premijerka upoznata s pitanjem”, te da ćemo odgovor dobiti “do 16 sati”, nekih pola sata prije isteka roka kazali su nam da nemaju vremena odgovoriti, a vizionarski su predvidjeli da vremena neće imati ni sljedećih dana.

Teško je povjerovati da su im tri dana zaista bila nedovoljna da slože barem jednu pristojnu rečenicu. Vjerojatnije je da Vlada, to jest HDZ, nije bila sigurna treba li za ovu prigodu koristiti tuđmanovske floskule ili, pak, valja navući uglađenu masku s kojom će paradirati po evropama, pokušavajući se prikazati emancipiranima od vlastite političke prošlosti.

Jednako neraspoloženi za razgovor o ovoj temi bili su i u splitskoj gradskoj upravi: ni nakon višednevnih pokušaja iz Banovine nismo dobili odgovor. Kako je očito da političari, čak i kada su spremni podržati ideju, nisu baš otvorena prema njezinu poticanju, kontaktirali smo sa Zoranom Pusićem, predsjednikom Građanskog odbora za ljudska prava.

On nam je potvrdio da su GOLJP i srodne organizacije spremne incirati postavljanje spomen-obilježja žrtvama Lore. „Mislim da bi to bilo korisno iz dva razloga: s jedne strane, na neki bi se način vratio dio duga ljudima koji su u Lori mučeni i ubijani, dok bi s druge to bio indikator odrastanja Hrvatske kao države. Ujedno, radilo bi se o činu koji bi pokazao da samilost ne poznaje naciju i vjersko opredjeljenje“, ističe Pusić.

Lora, bivša ratna luka jugomornarice, od 1992. godine postala je sjedište hrvatske Vojne policije, ali i stratište za dio Srba iz Splita i okolice, a poslije i za ratne zarobljenike hapšene na južnom bojištu, te u Bosni i Hercegovini. U ovom slučaju sintagmu ratni zarobljenici valja shvatiti izrazito fleksibilno, jer su se u nju ubrajali i četnički dobrovoljci, ali i ročnici jugovojske, kao i osobe koje je srpska vojska prisilno mobilizirala u Hrvatskoj i BiH.

Prvo svjedočenje o užasima Lore objavljeno je u Slobodnoj Dalmaciji u rujnu 1992. godine, kada je o proživljenoj torturi progovorio Đorđe Katić, nekadašnji splitski poreznik, koji tjelesne i duševne rane već gotovo dva desetljeća pokušava zaliječiti u Australiji.

Stjepan Mesić: Hrvatskoj je trebalo mnogo napora da bi skršila otpore u suočavanju s vlastitom prošlošću

Nove optužnice

Premda se od tada u medijima pojavljivao niz svjedočanstava o zastrašujućem karakteru splitskog logora, sudstvo se za njih ozbiljnije zainteresiralo tek se s padom HDZ-a 2000. godine. Osmorica bivših vojnih policajaca optužena su za ratni zločin, na teret im je stavljeno mučenje i ubojstvo Gojka Bulovića i Nenada Kneževića, civila srpske nacionalnosti, no u cirkusantskom sudskom postupku pod vodstvom suca Slavko Lozina svi su oslobođeni.

Vrhovni je sud u listopadu 2004. godine oborio njegovu presudu, a u ponovljenom postupku pred vijećem kojim je predsjedala sutkinja Spomenka Tonković svi su osuđeni na zatvorske kazne od šest do osam godina. Presude su pravomoćne, petorica osuđenih su u zatvoru, a trojica u bijegu. Zadnjih mjeseci najavljuju se nove optužnice o Lori, a zasad nema nagovještaja da bi one mogle dosegnuti do vrha Vojne policije i Mate Laušića, njezina tadašnjeg zapovjednika.

Sudskim postupkom obuhvaćen je tek dio zlodjela počinjenih u Lori. U brojnim se svjedočenjima bivših zatvorenika spominje znatno veći broj žrtava logora koji je, kako su prije nekoliko godina objavile nevladine organizacije, postojao sve do 1997. godine.

Ideja spomena na žrtve hrvatskog ratnog zločina u Lori prvi put se pojavila u tjedniku Feral Tribune u siječnju 2007. godine, a tada anketirani lokalni političari nisu imali jedinstven stav: neki ga, poput Željka Jerkova, tadašnjeg predsjednika Gradskog vijeća i člana poduzetničke Liste Velog mista, uopće nisu imali, Veljan Radojković iz splitskog SDP-a nije bio protiv, a jedini koji prijedlog otvoreno nije podržao bio je danas pokojni Zvonimir Puljić, tadašnji HDZ-ov gradonačelnik Splita, i to, kako je naveo, zbog toga što su presude protiv bivših vojnih policajaca bile nepravomoćne.

U međuvremenu, s pravomoćnošću presuda, ta je vrsta izlike, u Hrvatskoj inače sasvim nebitna kada se radi o zločinima drugih naroda, postala deplasirana. Uz to, Split je prema ideji prošle gradske uprave, predvođene HDZ-om i poduzetničkom Listom Velog mista, trebao dobiti 21 novi spomenik.

Nova je Kerumova vlast ideju prigrlila, barem djelomično, pa je aktualni gradonačelnik već u prvim danima mandata objavio da na Rivu namjerava posaditi Franju Tuđmana u bronci. Dakako, ni HDZ, ni Kerumova družba nisu ni spomenuli mogućnost dostojnog obilježavanja sjećanja na sistematski zlostavljane i ubijane ljude u Lori, u Splitu, na teritoriju pod punom suverenošću Republike Hrvatske.

O tome se ne govori ni na masovnim komemoracijama, o tome se šuti kada se zbrajaju žrtve minulih ratova i kada se, nerijetko, evociraju krvave nacionalne epopeje. O tome nije bilo govora ni u jednom od brojnih poduzetničkih prijedloga za prenamjenu Lore, ovo pitanje nije bilo na dnevnom redu ni kada je u dijelu Lore napravljena Spaladium Arena.

Zoran Pusić: Spomenikom bi se, na neki način, vratio barem dio duga žrtvama

Čuvari mraka

U izjavi Spektru, Josipović odstupa od zavjeta šutnje, te smatra “kako je prije svega najvažnije procesuirati sve ratne zločine koji su se dogodili u Domovinskom ratu, kao i u svim ratovima na području bivše Jugoslavije devedesetih godina. Činjenica je da je pravosudni postupak za ‘slučaj Lora’ proveden, da je dokazano teško i nečovječno postupanje prema civilima, te da su osmorica optuženih proglašena krivima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Zločin je zločin, bez obzira tko ga je i s kakvim motivima počinio. Svaki zločin mora biti procesuiran, a počinitelj ili počinitelji snositi odgovornost i sankcije”, kaže predsjednik Hrvatske. Ne treba ni sumnjati da spomen na žrtve hrvatskih krvnika neće posvuda naići na razumijevanje. I Mesić podsjeća da je “Hrvatskoj trebalo dugo vremena i mnogo napora da bi skršila otpore u suočavanju s vlastitom prošlošću, pa tako i sa zločinima koji su s hrvatske strane počinjeni u vrijeme Domovinskog rata.

Danas je svakome jasno da je takvih zločina bilo, mada je tužna istina da je samo mali dio njih dobio sudski epilog“. Nije uputno očekivati ni naročito topao prijem u splitskim političkim strukturama. Kerum, naime, vlast drži uz potporu desnih ekstremista iz HSP-a i HČSP-a, što čini minornim izglede da zbog principijelnog povijesno-političkog pitanja, čak i kada bi imao ozbiljan stav o njemu, žrtvuje koaliciju s kojom može odigrati još mnogo interesnih utakmica.

Uz sve priče o suočavanju s prošlošću, potrebi procesuiranja svih zločina i ostale rečenice koje godinama tjeraju pjenu na usta čuvarima mraka, postoji još jedan izrazito bitan, ali i već zaboravljeni razlog zbog kojeg bi bilo upravo blagotvorno da Split i Lora budu prve hrvatske iznimke od etnički isključivog pravila da se spomenicima obilježavaju samo zločini počinjeni nad Hrvatima.

Naime, u brojnim iskazima stradalnici iz Lore govorili su o mučiteljima koji nisu bili dio vojne strukture, nego su u zatvor navraćali iz grada tek toliko da zadovolje bolesne nagone i ižive se nad utamničenima. Oni, sasvim sigurno, nikada neće biti uhićeni, nikada neće sjesti na optuženičku klupu i nikada neće odgovarati za svoje ludilo – bilo bi, dakle, lijepo da im barem spomen-obilježje u Lori, kao dokaz da zlodjela ne padaju u zaborav, koliko-toliko zagorčava život.

vladimir matijanić