ILEGALNA LJEVIČARSKA ORGANIZACIJA koja je nedavno po zagrebu izvjesila crvene zastave, PRVI PUT ISTUPA U JAVNOSTI
| ‘Dosad smo se aktivno uključivali u niz kampanja i akcija, kao što su studentski prosvjedi i blokade, borba za Varšavsku ulicu, niz radničkih štrajkova i prosvjeda, a organizirali smo i prosvjede protiv izraelskog bombardiranja Gaze i protiv ulaska Hrvatske u NATO. Svakako, najvažniji od tih pokreta bile su studentske blokade, koje su do sad najsnažniji i najodlučniji socijalni pokret u Hrvatskoj’ |
| piše DAMIR PILIĆ |
Nitko ne zna tko su oni, ni koliko ih ima. Zna se jedino da na svojem portalu objavljuju žestoke članke protiv kapitalizma i da su nedavno na dvadesetak mjesta širom Zagreba objesili velike crvene zastave. Budući da sami sebe smatraju ilegalnom organizacijom, njihov uvjet za ovaj intervju bio je potpuna anonimnost, zbog čega ne možemo donijeti njihove fotografije, ni imena njihovih lidera. Zovu se Crvena akcija.
Kad je Vaša udruga osnovana?
CA: Crvena akcija osnovana je prije nešto više od godine i pol. Dakle, to je vrlo mlada organizacija. Ipak, mi smo prvu godišnjicu proslavili vrlo pompozno, vješajući dvadesetak transparenata po cijelom Zagrebu. Nismo to učinili jer mislimo da je prva godišnjica velik uspjeh, nego zato što mislimo da je ono što smo počeli raditi, vrlo važno za budućnost Hrvatske.
Zašto ste osnovali udrugu? Što vas je potaknulo?
CA: Mi vidimo Crvenu akciju kao prvi pokušaj ozbiljnijega organiziranog otpora tranziciji u Hrvatskoj. Od devedesetih, u Hrvatskoj, a dobrim dijelom i u ostatku svijeta, dominira priča kako kapitalizam nema alternativu jer su svi drugi pokušaji nesretno završili. Ipak, mi jasno vidimo kako kapitalizam nije uspio riješiti osnovne probleme čovječanstva, pa ni lokalne probleme razvoja u Hrvatskoj. Štoviše, kapitalizam se u glavnim osobinama nije promijenio od početka dvadesetog stoljeća.
Imamo se zašto boriti
Kako to mislite? CA: Još uvijek se dijelimo na one koji rade za druge i one koji zarađuju na tuđem radu, smisao proizvodnje još uvijek je punjenje privatnih džepova, a ne zadovoljavanje potreba stanovništva, osnovna je funkcija države još uvijek zaštita interesa kapitala, a svijet se još uvijek dijeli na imperijalističke zemlje “centra” i zavisne zemlje “periferije”. Razlozi zbog kojih su se milijuni ljudi tijekom dvadesetog stoljeća borili protiv kapitalizma, još su uvijek tu. I doista, u mnogim zemljama svijeta još uvijek se tisuće ljudi bore. Mi se imamo zašto boriti, a ono što nam nedostaje, jest suvisla analiza situacije i organizacija da tom borbom rukovodi. Crvena akcija pokušaj je da se tomu doskoči.
Koji su Vam načini djelovanja?
CA: U ovoj fazi, naše su glavne aktivnosti izgradnja organizacije, propaganda i kontrainformacija. Pod izgradnjom organizacije, mislimo na vlastito obrazovanje, pod propagandom na širenje vlastitih ideja, a pod kontrainformacijom mislimo na pružanje informacija s “druge strane”, tj. vijesti koje ne dolaze na naslovnice medija, vijesti o očajničkim štrajkovima ili drugim borbama protiv diktature kapitala, kao i analize nekih procesa u društvu ili političkih poteza za koje smatramo da nemaju dovoljno kritički tretman u medijima.
Nisu problem pojedinci
Kako birate teme o kojima ćete se oglasiti?
CA: Dobar primjer za to je Vladin program “gospodarskog oporavka”, koji u sebi sasvim očito sadrži samo niz mjera na štetu većine, a u korist uskog sloja najbogatijih. Analize tog programa u medijima svodile su se na komentare “ekonomskih stručnjaka”, sve odreda predstavnika krupnoga kapitala. U takvim slučajevima mediji, umjesto “glasa javnosti”, postaju glas kapitala protiv interesa javnosti. Osim toga, mi smo se dosad aktivno uključivali u niz kampanja i akcija, kao što su studentski prosvjedi i blokade, borba za Varšavsku ulicu, niz radničkih štrajkova i prosvjeda, a organizirali smo i prosvjede protiv izraelskog bombardiranja Gaze i protiv ulaska Hrvatske u NATO. Svakako, najvažniji od tih pokreta bile su studentske blokade, koje su do sad najsnažniji i najodlučniji socijalni pokret u Hrvatskoj.
Na portalu ste kritizirali Vladin Program gospodarskog oporavka, s obrazloženjem da su ga pisali ‘privatizacijski junaci, protunarodni likovi i slične osobe koje ne prežu ni pred čim u obrani profita’. Jeste li tu mislili na Škegru?
CA: Mislili smo, među ostalim, i na Škegru, ali nije toliko problem u istaknutim pojedincima. Naposljetku, oni su samo sluge i marionete materijalnih interesa krupnoga kapitala. Ipak je važno demistificirati “ekonomske stručnjake” koji vrlo često svoje odluke žele predstaviti kao neizbježne činjenice. U osnovi njihovih odluka ne stoje “gole znanstvene činjenice”, nego svjesne političke odluke koje nekima odgovaraju, a drugima štete. Oni to jako dobro znaju, ali to pokušavaju skriti svojom tobožnjom stručnošću.
-U programskim člancima na Vašem portalu, ističete potrebu ilegalnog rada udruge. Zašto ilegala?
CA: Ilegalnim radom organizacije mi nazivamo onaj rad koji ne priznaje legalne strukture sustava i koji štiti aktiviste od represivnih aparata države. Povijest, ali i primjeri drugih zemalja, kao što je, primjerice, Turska, jasno nam pokazuju da svaki režim primjenjuje represiju kad se osjeća dovoljno ugroženim od antisistemskih pokreta. Mi želimo graditi upravo antisistemski pokret.
-Što to znači?
CA: To znači da smatramo da se stvari ne mogu mijenjati promjenom pojedinih politika, nego potpunom promjenom sustava. Nedemokratski parlamentarizam, u kojem “birači” ne mogu utjecati na svakodnevne odluke “svojih” zastupnika, nije samo nedemokratski, nego je i smišljeno kreiran da odgovara interesima kapitala. Borba je protiv diktature kapitala i borba protiv nedemokratskog sustava, a borba protiv sustava je – ilegalna. Mi se samo ponašamo u skladu s tim činjenicama.
-Koliko vas ima u udruzi?
CA: Jedna je od osnovnih karakteristika ilegalnog rada da se ne objavljuju informacije o članstvu, uključujući i njihov broj.
-Koja je prosječna dob članova? Jesu li srednjoškolci, studenti, radnici...? Čime se inače bave u životu?
CA: Većina su naših članova mladi ljudi, uglavnom u ranim dvadesetima. Ima nas srednjoškolaca, studenata najrazličitijih fakulteta, ali i radnika, privremenih radnika, radnika na crno... Naša organizacija nije subkultura pa se tako ovdje nalaze vrlo različiti ljudi, vrlo različitih interesa i afiniteta. Nas spaja borba protiv diktature kapitala, a ne određeni životni stil.
-Kako birate svoje članove, prema kojim kriterijima?
CA: Načelno, svatko može biti član ako prihvaća naše stavove i metode rada. Ipak, praksa nam jasno pokazuje kako se nije svatko spreman potpuno posvetiti revolucionarnom radu, iako se može načelno slagati s potrebom revolucije. Zbog toga za potencijalne članove propisujemo kandidacijski staž, tijekom kojeg i oni i mi utvrđujemo tko je zaista spreman za rad u CA-i.
-Ima li neka udruga u Hrvatskoj s kojom surađujete?
CA: Mi podupiremo sve progresivne i socijalno orijentirane pokrete u Hrvatskoj, što ne znači da ne zadržavamo pravo na kritiku nekih njihovih poteza ili stavova. Dobar primjer za to je inicijativa “Pravo na grad”, čiju borbu protiv privatizacije javnih prostora podupiremo, ali ne smatramo da je to problem jednog korumpiranoga gradonačelnika ili jedne ulice. Problem je sustav koji služi diktaturi kapitala. Uništavanje Varšavske samo je simptom problema, a ne problem sam.
Uništena industrija
-Govorite i nastupate u ime radničke klase, ali koliko je radničke klase danas uopće ostalo u Hrvatskoj?
CA: Posvuda na istoku Europe posljedica je tranzicije uništenje industrije koja je potencijalno mogla biti konkurencija zapadnim tvrtkama. U skladu s tim, znatno je pao i postotak zaposlenih u industriji. Međutim, radnička klasa se ne smije poistovjećivati s radnicima u industriji. Radničkoj klasi pripadaju svi koji moraju raditi da bi preživjeli. Dakle, svi oni koji nisu vlasnici ili upravljači sredstava za proizvodnju i razmjenu. Tu, osim zaposlenih u uslužnom sektoru, svakako spadaju i oni koji trenutačno ne rade (nezaposleni) i oni koji se tek pripremaju za rad (učenici i studenti).
-Zar nemate dojam da je i među radnicima nestala svijest o pripadnosti istoj klasi?
CA: Nestankom velikih industrijskih postrojenja, svakako se otežalo stvaranje kolegijalne solidarnosti među radnicima, odnosno svijesti o pripadnosti istoj klasi, ali to ne znači da se pozicija radnika doista promijenila. Uostalom, još 2001., oko 25 posto zaposlenih u Hrvatskoj radilo je u proizvodnim zanimanjima, a još oko 25 posto u uslužnim i jednostavnim manualnim poslovima. Pritom, ovdje nisu uračunati učitelji ili drugi javni službenici. Ako se uzmu u obzir i nezaposleni, vidljivo je kako radnička klasa realno nikako nije nestala.
-Na portalu podupirete studentske prosvjede, njihove plenume i direktnu demokraciju, kao ‘jedini mogući instrument revolucije’. Kako zamišljate tu revoluciju i tko bi bili njezini nositelji?
CA: Plenumi su za radničku klasu u Hrvatskoj bili sjajna priprema i ilustracija za buduće pobune. U sukobu sa sustavom, jedina je prednost pobunjenog naroda njegova masovnost, a plenumi su tijela koja se najbolje koriste masovnosti. Kad narod u pobuni organizira plenume, on ulazi u sukob s nedemokratskim sustavom i legalnom vlašću. Taj se sukob naposljetku može razriješiti samo na dva načina: ili će sustav ugušiti plenume i učiniti ih bezopasnima, ili će plenumi smijeniti legalnu vlast demokratskijim oblicima vlasti. Kad se dogodi ovo drugo, to se zove revolucija. Nositelji revolucije biti će svi oni koji imaju interesa u promjeni sustava, a to je velika većina stanovništva, odnosno svi osim uskoga kruga krupnih kapitalista i profesionalnih političara koji im služe.
Komunizma se ne sjećamo
S obzirom na to da je nakon 1990. sve što ima veze s ljevicom i komunizmom u Hrvatskoj izrazito proskribirano, kako ste uspjeli izgraditi svoja politička uvjerenja?
CA: Naša politička uvjerenja nisu nastala iz nostalgije za prošlim režimom. Mi se tih vremena, uostalom, i ne sjećamo. Nas je na organiziranu borbu potaknula analiza situacije u kojoj se sada nalazimo. U tom smislu i mi kritiziramo bivši režim, iz lijeve perspektive, ali činjenica da je ‘realsocijalizam’ propao, više ne može i ne smije biti argument za kapitalizam. Sasvim je očito da je propala i tranzicija kao projekt. Krajnje je vrijeme da počnemo graditi alternativu.
|
SDP nije ljevica
Na svojem portalu obrušavate se i na oporbu, zbog njihova podupiranja Vladinih ‘protunarodnih mjera’. Znači li to da SDP ne smatrate pravom strankom ljevice, tj. ‘crvenom strankom’?
CA: Politika te stranke, i u razdoblju kad su bili u opoziciji i u kratkom razdoblju na vlasti, nije ni malo odstupala od neoliberalnog ekstremizma: rezanje socijalnih prava, privatizacija, komercijalizacija socijalnih servisa. Socijaldemokracija je u povijesti bila neka vrsta nominalno lijevog pokreta, ali zadnja faza njezine evolucije, takozvani ‘treći put’ (ili blerizam), znači konačno potpuno stapanje socijaldemokracije s liberalizmom. Socijaldemokracija danas nije ni radnička ni socijalna opcija. To, uostalom, oni i sami priznaju u svojim dokumentima.
|
Zapadu odgovara nesložni Balkan
U svojim člancima tvrdite da ‘Balkanu treba zajednička antiimperijalistička borba balkanskih naroda’. Je li to zagovor neke nove balkanske unije?
CA: Mi ne zagovaramo nikakve nove oblike državnih ili naddržavnih organizacija, koji bi bili obnova nekih prošlih političkih formi. Nismo mi ti koji guramo Hrvatsku u regionalno zajedništvo, nego je upravo tranzicija, odnosno kapitalistički razvoj, gurnuo zemlje Balkana i Srednje Europe u istu poziciju, a to je pozicija periferije zapadnoeuropskoga kapitalizma. Jedan od razloga zašto se te zemlje ne mogu oduprijeti naletu kapitala iz imperijalističkih centara, jest i to što velik dio energije troše na međusobne sukobe, što osobito vrijedi za Balkan. Umjesto uzaludnih međusobnih sukoba, zemljama tranzicije treba zajednički otpor imperijalizmu na principu potpuna priznanja prava svih nacija na samostalnost i samoodređenje.
|
Kapital i fašizam
U mnogim europskim zemljama, često izbijaju i fizički sukobi između ljevičarskih i desničarskih organiziranih skupina. Može li takva situacija doći i kod nas?
CA: Mi smo već imali i fizičkih sukoba s fašističkim bandama tijekom svojih uličnih akcija, ali smisao naše organizacije nisu tučnjava i sukob s uličnim ološem, nego borba protiv diktature kapitala. Fašizam nije samostalan politički pokret, nego samo zadnja crta obrane interesa kapitala. Kad narod doista uspije stvoriti alternativu nedemokratskoj vlasti i artikulirati vlastite interese, kapital organizira one koji pate od fobije od slobode da zastraše i onemoguće razvoj narodnog pokreta. Postoji mogućnost da odgovor kapitala na propast tranzicije na istoku Europe doista bude neka nova vrsta fašizma. U tom slučaju, danas više nego ikad, vrijedi parola poljske revolucionarke Roze Luksemburg: budućnost je ili socijalizam, ili barbarstvo!
|