Slobodna Dalmacija

Produkcijski možda i najzahtjevniji koncert koji se ukazao u Hrvatskoj, nastup Rammsteina u zagrebačkoj Areni pred dvanaestak tisuća razgaljenih fanova, prošao je bez ijedne slabe ili sporne točke. Dapače.

Visoki standard izvedbe od početka nastupa i spektakularnog probijanja na pozornicu razbijanjem, zida/opne uz himničku Rammlied pa do zaključnog broja „službenog seta“, doslovno orgazmičke hit teme Pussy, bio je praćen jednako uspjelim pirotehničkim ekstravagancama srastajući u nedjeljivu „rammsteinovsku“ cjelinu koncertnog tona i slike.

Žanrovski gledano Rammstein nisu nikada bili baš odveć inovativni jer se i u živom nastupu kao i na albumima jasno prepoznaju utjecaji gotha, industriala, metala, sympho-rocka...

Stilski još manje jer s izuzetkom Frühling in Paris – koja počinje akustičnom gitarom dok Till Lindemann okupan paklenim crvenilom pozornice poput kakvog croonera pjeva senzualnu melodiju – cijeli je koncert utemeljen na tek nekoliko gotovo pa istovjetnih „skladateljskih špranci“.


Uvod u kontri sa gitarskim baražama na tragu industriala i doom metala, demonski režeći vokal, manijaklno bubnjarsko čekičanje uz refren „filovan“ sintesajzerima, glavna su formula Rammsteinove poetike.

No u živo njihov je materijal sve samo ne dosadan. Naime, zahvaljujući sjajnoj scenografiji koja se naslanja na Metropoilis djelujući čak kao kakav „langovski“ filmski laboratorij ludog znanstvenika, te sjajnoj pirotehnici, svaka od skladbi je dobila poseban vizualni identitet i atmosferu.

Primjerice, Keine lust – broj s lirskim uvodom, manijakalnim ubrzanjem sa štektajućim gitarama i melodioznim lepršavim refrenom – eksplodirao je u dramatičnim promjenama svjetla koje kao da je dolazilo sa svih strana pozornice tvoreći nešto nalik Speerovim „svjetlosnim katedralama“.




Feuer Frei! demonstrirao je tipične rammsteinovske vatrene igre u doslovnoj „razmjeni vatre“ između pjevača i njegovih gitarista-pobočnika koji su „flankirali“ svaki svoju stranu pozornice a Wiener Blut- tema koja je počela kao podoknica a skončala u grmljavini i eksplozijama – publici je ponudila pomalo morbidan „vatromet“ s rasprsnućem lutaka koje su se u jednom trenutku vođene zelenim laserskim nitima spustile sa stropa...

Što još posebno izdvojiti u setu odrađenom na dah?

Najprije sjajnu Benzin s albuma Rosenrot. Rasna industrial/metal ekstravaganca koja je na sceni „garnirana“ plamtećim gejzirima, dobila je – kao i uvijek – i u Zagrebu zgodan scenski „detalj“: Lindemannove vatrene igre replikom benzinske crpke.

Ona je dovučena na pozornicu kao priručni bacač plamena kojim će, na kraju broja, pjevač Rammsteina zapaliti statistu koji glumi uljeza na pozornici i pretvoriti ga u živu buktinju koju na kraju gase vatrogasnom pjenom.




Ništa manje atraktivna nije bila ni vatrena izvedba himničke Du Haist – sa zbornim pokličima publike - te Ich tu dir weh za koje je klaviristu Kristiana „Flakea“ Lorenza, Lindemann s posebne hidraulične platforme zalijevao vatrom dajući mu novo blještavo odijelo u kojem on kasnije neumorno hoda uz svoje klavijature na pokretnoj traci.

Za izvedbe pak zadnjeg broja prije biseva, skladbe Pussy Lindemann je zajašio falusoidni „top“ kojim je „ejakulirao“ konfete i pjenu po publici dok su se na bisu očekivano našli provjereni stari brojevi poput Sonne – skladbe s gitarama još uvijek oštrim poput samurajskog noža i laibachovskim teksturama – te Ich will; teme koja uspješno spaja electro-pop minimalizam i industrial/metal.

S onu stranu vatrenih tornjeva, senzacionalne scenografije, efekata, pirotehnike... Rammstein zaslužuju kompliment i zbog goleme energije i usredotočenosti te vještog ironiziranja univerzalnih simbola totalitarnog preuzetog od Laibacha.

Zbog njih vam doduše već nakon par taktova grmećih koračnica poput Links 234, dođe da anektirate Austriju i okupirate Poljsku no Rammstein se u posvojenoj igri sa ironiziranjem teutonskih „osobnosti“ naprosto sjajno snalazi.

I još nešto...Na cijelom koncertu nabijenom energijom i tutnjavom gitara Rammstein su imali samo jedan – i to kratak – gitarski solo. Činjenica da su unatoč tome i svojem drsko jednostavnom i ponavljajućem glazbenom konceptu, napalili publiku i doveli je do usijanja, također je vrijedno spomena.

Jer, kao što sam pred koji tjedan napisao u najavi , Rammsteinov koncert najveća je rock and roll predstava još od onih dana kada je Arthur Brown doslovno užgao pozornicu ekstatično kliknuvši – „Fire!“. Jawohl!