Slobodna Dalmacija

- Mi smo se vratili – kazao mi je nekoliko sati prije koncerta u bečkoj Areni u podužem intervjuu Jim Kerr, pjevač, skladatelj te alfa i omega Simple Mindsa. Nije pri tome mislio na više no uspjelu obljetničarsku 30th Anniversary turneju koju su zaključili u prosincu prošle godine, a onda pak neslužbeno nastavili jednako uspješnim ovoljetnim nastupima na festivalima, niti pak na novi studijski album “Graffiti Soul” koji je grupi donio iznenađujuće dobre kritike uz naramak zvjezdica u prestižnim glazbenim mjesečnicima.

“Povratak” o kojem je govorio, označio je ponovno pronalaženje smisla (i užitka sviranja), tesanje zvuka koji je u jednakoj mjeri “klasičan” ali i “suvremen”. Kao kolektivna čarolija mladenački napaljenog banda koji na scenu ne izlazi da bi nešto ušićario, nego, bez fige u džepu i imperativa velikih hitova i podebljalih bankovnih računa, opet oživio negdašnju strast.

Kerrovo obećanje da ću na samom početku “Graffiti Soul” turneje, baš kao i svi koji su Simple Minds u živom izdanju upoznali nakon proboja s New Gold Dream, svjedočiti nekom drugačijem izdanju grupe, potvrdilo se na samom početku koncerta.

U nevelikoj Wien Areni – nezahtjevnoj graffitima ukrašenoj punkerskoj “rupi” - Simple Minds su pred 400 fanova doista zvučali kao napaljeni novovalni početnici koji, vidi vraga, uz silnu energiju “neprimjerenu” godinama i veteranskom stažu, još i znaju vraški dobro svirati. I te kako. Krenuli su s moćnom izvedbom “Moscow Underground” – nastupnog broja albuma kojeg koncertno promoviraju – a nastavili sa “Stars”, u eksplozivnom izdanju “osamdesetih” s praskajućim gitarama Charlieja Burchilla i moćnim “lupanjem” Mela Gaynorea, te fascinantnom izvedbom nezaobilaznoga koncertnog standarda “Waterfront”.

Set se od samog početka razlikovao od svega što su Simple Minds svirali na recentnijim turnejama. “Book Of Brilliant Things” ponovno je pokazala koliko je samozatajni Burchill velik gitarist. Premda ga ni mediji ni publika nisu percipirali kao rock zvijezdu. Dijelom je tome i sam kriv jer, ruku na srce, i danas prije nalikuje mesarskom pomoćniku iz Dicma ili poštaru iz Midsommera nego velikom rock gitaristu. Simple Minds ama baš nitko nije doživljavao kao band s punkerskim korijenima, nego kao stiliste s moćnim zvukom i sladunjavim refrenima.

Stereotip će valjati revidirati jer na bečkom “nultom” koncertu turneje, uglavnom su djelovali kao žestoki band koji je na scenu stigao ravno iz “prostorije” za vježbanje, gladan dokazivanja. Ako su većim dijelom svoje mahom megauspješne karijere (jer, kvragu, riječ je o grupi koja je zbrojila više od 20 britanskih Top 20 hitova, snimila čak pet No.1 albuma koji su se prodali u više od 35 milijuna kopija) živjeli dvostrukim životom stadionske atrakcije s himničkim brojevima i pompoznim rock budnicama, no duboko u sebi bili škotski “ladds” skloni klupskim svirkama, sada su konačno došli na svoje.

Nabrijanom “The American”, pumpajućom “See The Lights” – s genijalnim Burchillovim minijaturama, diskoidnom “I Travel”, ili “In Trance A Mission”, ili Kerrovim favoritom “Someone Somewhere in Summertime”, Simple Minds su se naprosto uzdignuli na novu razinu. Teško je kazati da je to samo zbog novog materijala, zbog očitog kreativnog uzleta banda kojem je obnova zanimanja za zvuk osamdesetih dala krila u novoj fazi karijere ili je pak koncert profitirao zbog raspoloženog Kerra i Charlieja Burchilla.

Vjerojatno zbog svega pomalo, ali “nulti” koncert nove turneje pokazao je da su Simple Minds sve samo ne promjenom ukusa publike povampireni veterani. “Somebody Up There”, “Don’t You”, “Let It All Come Down”, senzacionalni “New Gold Dream” te za “bis“ sačuvani zgodici poput “Home”, himničke “Alive & Kicking”, emocionalne “Belfast Child” i zaključne “Ghostdancing”, bile su ne samo vrhunci iznimnog klupskog nastupa (jednog od najboljih kojemu sam svjedočio!) već i najbolja moguća potvrda forme novovalnih veterana i najava predstojećeg koncerta u splitskoj Spaladium Areni. Uz bezrezervnu preporuku: svakako doći jer Simple Minds su bolji no ikada! 

zlatko gall
snimio ivica profaca/epeha