NELOGIČNO Zašto o bazenu odlučuju vjerovnici, a ne Grad Sinj?

Kada je sredinom lipnja Gradski bazen otvorio vrata kupačima, malo tko je mogao zamisliti koliko će mu sinjske mladosti pohrliti. Toga prvoga besplatnog dana na bazenu je, tvrdi se, bilo između 400 i 500 kupača. I prvoga sljedećega vikenda na bazenu je bilo kao u košnici, makar se plaćalo. A cijena ulaznice nije mala. Za one koji se žele kupati od 9 do 12 sati cijena je 10 kuna, a od 12 do 21 sat plaća se 10 kuna po satu.

Još prije dva tjedna nije se znalo hoće li bazen ovoga ljeta biti otvoren. Tvrtka “TIM-sport”, koja je kao koncesionar obnovila sinjski Gradski bazen, završila je u stečaju pa su odluku da se i ovo ljeto bazen dade na privremeno korištenje Gradu Sinju donijeli većinski vjerovnici, Hypo banka i tvrtke “Cetina” i “Monter”. Zašto je otvaranje Gradskog bazena i ovoga ljeta, kao i prošle godine, ovisilo o volji vjerovnika? Zašto Grad Sinj štiti interese vjerovnika i njihove visokorizične poslovne poteze, a ne koristi svoje vlasništvo sukladno ugovoru s koncesionarom?

Zapušteni Gradski bazen 2004. godine je na 20-godišnju koncesiju dodijeljen splitskoj tvrtki “TIM-sport” u vlasništvu Milivoja Bebića. Koncesionar se obvezao da će do kraja 2006. godine otvoriti natkriveni bazen. Bila je to raskidna klauzula koncesijskog ugovora. Osim prava da upravlja bazenom dva desetljeća koncesionar je na gradskom zemljištu izgradio komercijalne sadržaje koji su u konačnici trebali biti njegovo vlasništvo. Gradu Sinju, pak, u vlasništvu ostaju školjka bazena s pripadajućim sadržajima, uključujući sanitarni trakt i garderobu.

Koga to Grad Sinj štiti neraskidanjem ugovora?

Kako “TIM-sport” nije ispunio glavnu ugovornu obvezu, otvorio bazen, jer je odstupio od projekta pa nije dobio uporabnu dozvolu, Grad Sinj je već 4-5 godina imao mogućnost raskinuti koncesijski ugovor i uzeti ono što mu pripada i – što uz suglasnost većinskih vjerovnika koristi drugo ljeto.

Umjesto toga gradske vlasti, a aktualna je već treća garnitura, najavile su pregovore o otkupu potraživanja od Hypo banke kao najvećeg vjerovnika. Koncesionar je, naime, bazen obnovio i dogradio iz Hypovih 1,2 milijuna kreditnih sredstava. Osim što je utrošen sav taj novac, ostali su još milijunski dugovi prema izvođačima radova.

Sada se, poslije svega, postavlja pitanje koga štiti Grad Sinj neraskidanjem koncesijskog ugovora, za što su se davno stvorili uvjeti? Koncesionara, njegove vjerovnike ili gradsku imovinu? Ako Grad za korištenje svoje imovine mora dobiti suglasnost vjerovnika, znači li da je ta imovina postala dijelom stečajne mase? Ako nije, zašto su predstavnici Grada tražili suglasnost i tek kad su je dobili objavili da se bazen otvara?

toni paštar