Lude se kombinacije mogu dogoditi s glazbom kad joj se ozbiljno priđe, kreativno, i kad joj pustite neka vas ponese. Onako kao u akvarelu kad ostavite vodi slobodu da umjesto vas stvara, štoviše kad računate na njenu nepredvidivost.
Zato se i nisam htio baviti nagradama i drugim viđenjima na subotnjem koncertu Kaštelanski đir Vladana Vuletina, koliko vlastitim dojmom. A on obično ne vara, baš kao ni svojevremeno u slučajevima trenutno ponajboljih interpreta Tragosa i Neverina.
Ovdje sam ipak da izdvojim ono zbog čega cijeli projekt u Kaštelima ima vrijednost i smisla, zašto ga valja držati kreativnim, a ne samo reprodukcijskim činom. I zato su manje bitni, makar ne i nebitni interpretativni dosezi, koliko nova tumačenja znanih pjesama kod kojih pokušavamo razotkriti neku skrivenu unutarnju ljepotu, onu koju smo nenamjerno zanemarili ili smo je naprosto smetnuli prihvaćajući ih takvima kave jesu, ne zavirujući podalje od forme koja se drži tek jednostavnosti i običnosti. Čar reverzibilnosti Dražena Žanka sam uvijek zadirkivao da je pravi Dida u cvijetu mladosti zbog vezivanja za arhaiku i glazbu zabrđa.
 |
| Cambi, dvostruki pobjednici na domaćem terenu / Feđa Klarić / CROPIX |
Danas opet držim sjajnim to pretakanje etna u pop, kod Cetine, točnije taj drugi korak kada se nakon estradne fermentacije i konzumacije dogodi folklorno tumačenje zabavnog idioma s etno podrijetlom. Moguće je i Mojmir Čačija napravio dobar posao, baš kao i Neverin, u tom reverzibilnom recikliranju jednostavnosti, no ponavljam treba stvari prepoznati i reagirati posebnim čulom. Jošku Ćaleti je po logici stvari vjerojatno sve manje izazovno i normalnije kod tog pretakanja autohtonog pigmenta po notnom papiru, Naranča Elvisa Stanića i Dišpeta je na sličnom tragu, maštovita, a opet puna reda i unutarnjeg ritma, plesa.
Još jedan biserčić dogodio se ondje gdje sam ga ponajmanje očekivao kod “U nediju Ane” Ljube Kuntarića i klape Sveti Juraj HRM, odnosno obrade autora i Marija Božića. Klapska je verzija sačuvala sav šarm infantilnosti i duhovitu dosjetku retro popa. Zanatski najčestitijim učinio mi se rad Blaženka Juračića s Banovljevom Molitva za tebe u kojemu vokalima ostavlja ulogu instrumenata poštujući na neki način pitki i prepoznatljivi zabavni kontekst. Pjevnost nadasve, poštovao je i Duško Tambača u vlastitoj pjesmi “Moja mater” klape Drid iz Marine.
 |
| Filip Dević-Dalmatinke / Feđa Klarić / CROPIX |
Cantemus iz Slovenije je ostao dosljedan vlastitoj filozofiji, u Samo simpatija Đorđa Novkovića u obradi Matjaža Kača, dakle instrumentalnim doslovnostima u klapskoj imitaciji. Razumljivo, durski je obrazac upola lakše podrediti svrsi, nego molski pokušavati dovesti u red beskonačnim zaostajalicama i prohodima koje u konačnici ubijaju melodijsku ljepotu i prepoznatljivost. Taman kad hoćete zapjevati zaskoče vas dvije klapske dobe više. Pljesak za interpretaciju zaslužili su uz ranije spomenute svakako novi Cambi s pojačanjem iz Crikvenice, pa Putalj, Vokalisti Salone…
Bilo je i onih od kojih sam očekivao više Braciera, Tamarin, Kolapjani, Teha, Castel Nuovo iz Herceg Novog… Osjećao sam se kao na Najslabijoj karici, izbacili su me iako sve znao, zbog previđenog Žanka. Pa neka!
Nagrade
Prvu nagradu za obradu dobio je Duško Tambača (“Moja mater”). Prvu nagradu za izvedbu dobila je klapa Cambi, koja je dobila i nagradu publike.
S. BARČOT
|