| Album ‘Shine On Life’ trebao bi na jesen izići u Americi i na domaćem tržištu |
| piše Antonela Marušić / EPEHA |
Berislav Kern je 30-godišnji Zagrepčanin koji se ovih dana nalazi na pragu ostvarenja svog sna – izdavanja kantautorskog albuma “Shine On Life” na američkom tržištu, te mini turneje po klubovima u Nashvilleu, Clarksvilleu i Memphisu.
Kern je sasvim netipičan hrvatski glazbeni izdanak. Glazbom se bavi ozbiljnije od 19. godine, svirao je u bandovima “Untold” i “Slow Train”, u kojima se godinama borio za izričaj na engleskom jeziku. Ovaj mladić dijeli sudbinu nekolicine talentiranih glazbenika silom potisnutih sa scene u glazbeni underground, no nije iznimka da ovakvi projekti u posljednje vrijeme bolji tretman doživljavaju od inozemne publike.
Tako je i Kern stekao brojna poznanstva i kontakte, nakon što je svoj materijal snimljen na engleskom jeziku u jednom studiju u Križevcima stavio na svoj MySpace profil.
- Tako sam upoznao i svog domaćina i prijatelja
Jamieja Dickinsona kod kojeg ću biti nekoliko tjedana u Americi ovog ljeta. On je indie-rock glazbenik kojemu su se svidjeli moji radovi, a organizirat će mi neke nastupe i pokušati me spojiti s nezavisnim izdavačkim kućama - pripovijeda nam “skulirani” Kern, bez očekivane euforije u glasu.
Album na engleskome je već snimio, a onaj na hrvatskome naslova “Život je sjaj” na domaćem tržištu će se pojaviti ove jeseni, u izdanju “DOP Recordsa” i “Menarta”.
Albumi za oba tržišta
- Možda albumi iziđu u isto vrijeme na oba tržišta, no važnije mi je da materijal iziđe ovdje, ako tu napravim neki rezultat, tamo će mi biti lakše. Uspjeti u Americi bi mi bila osobna satisfakcija... - veli Kern, dodajući da mu je trenutačni cilj godišnje dvaput otputovati u Ameriku i odsvirati po 20-ak koncerata.
Nakon što smo preslušali njegov materijal na My Spaceu i shvatili da je riječ o zanimljivom električarsko-akustičnome materijalu, jednako obilježenom bluesom, countryjem, ali i alternativnim rockom, zanimalo nas je Kernovo glazbeno odrastanje.
- Cijeli život sam okružen sa starom škvadrom rocka, očeve ploče su bile presudne i ta je glazba mnogo utjecala na mene. Prva ploča na koju sam pao je bila Elvis Presley, poslije su došli ‘Kinksi’, ‘Grateful Dead’, ‘Allman Brothers’, Neil Young... Spajam sve od čvrstog rocka do altera i čiste akustike, a pomalo težim i orkestracijama u zadnje vrijeme - kaže Kern koji, poput mnogih, nije zadovoljan načinom na koji mediji i glazbena struka tretiraju glazbenike novih gerenracija.
Htio je odustati
- Predugo se bakćem glazbom, htio sam odustati jer kod nas te glazbeni urednici puštaju uglavnom ako si s njima dobar. Postoji i neki unaprijed utvrđeni standard kako treba zvučati kvalitetna domaća glazba, a oni koji se u to ne uklapaju, ne nalaze mjesta na sceni - govori Kern, a ja ne mogu da ne potvrdim istinitost njegovih riječi.
Javni glazbeni ukus u Hrvatskoj zaista propisuju uglavnom ljudi koji glazbu poznaju tek površno ili u najboljem slučaju laički.
- Volim glazbu i nisam htio odustati od svirke za sebe, kao što neko ode na more ili rijeku pecati za opuštanje, tako ću i ja uvijek svirati. Mislim da bi bilo pogrešno da su mi motivi postati popularan, pojavljivati se na televiziji, te sebi podizati samopouzdanje na takav način - završava Kern svoju glazbenu ispovijest, koja vas se može dojmiti i više ako potražite njegov materijal na My Spaceu.
|
- Hrvatski jezik barata s nekih 250 riječi koje se uglavnom ponavljaju u svim pjesmama, a engleski je lakši, kompleksnije izražava nijansirane misli i osjećaje... - kaže Berislav.
|