Gibonni doslovce od rođenja živi s glazbom, a tijekom karijere promijenio je niz različitih glazbenih stilova, no godine na samom vrhu domaće estrade nisu ni najmanje umanjile “dobar vjetar u leđa” koji glazbenik ima na svakom novom albumu.
Iznimka nije ni “Toleranca”, na kojoj je pjevač radio pune četiri godine. Recept za živopisne tekstove koji klize iz njegova pera je, kaže Gibonni za Jutarnji list, njegova moć uživljavanja u priče njemu bliskih ljudi i sposobnost da ih osjeti na vlastitoj koži.
‘Toleranca’ je nastajala prilično dugo. Na što ste potrošili najviše vremena?
- Kad mi je izašao posljednji album, to te ponese i dobiješ zalet za napisat nove stvari. Ali, taj proces otkad sam počeo pisati sadržaj, o čemu će pjesme govoriti, pa do tog trena kad smo sve izrealizirali kod mene je uvijek malo megalomanski, i to mi se ponekad zamjera.
- Ali to je kao kod filma, ima režisera minimalista i ima režisera što vole puno statista i velike bitke i kulise. Ja sam ovaj drugi, ali na kraju je ipak bitno je li dobro ili ne. Neke pjesme i otpadnu jer u studiju ne mogu postići tu iskrenost koju su imale na papiru.
Je li ‘Toleranca’ ispunila vaša očekivanja?
- S ‘Tolerancom’ sam jako zadovoljan jer sam na tom albumu uspio pomiriti sve svoje osjećaje i teme koje me trenutno okupiraju. Postao sam tolerantniji i pomirljiviji. Ne mogu reći da sam bio bahat u svojoj prošlosti, ali trebali su mi jači impulsi da bih bio zadovoljan. Volim dane kad sam u ‘leru’. Kao kad moj stariji sin dođe iz škole i ja ga pitam kako je bilo, a on kaže: “Izvrsno, ništa me nisu pitali“.
- Isto tako i ja volim dane bez testova. Tom osjećaju pridonjeli su i mlađi ljudi koji su sa mnom radili na albumu i turneji. Oduševljen sam ekipom koja mi je radila animacije za turneju. To su Marcella Zanki te Filip, Zdenko i Emanuel koji su radili i Gulivera.
Na turneji ste mogli napuniti i Arenu, ali ste se odlučili na manje prostore.
- Vjerujem da bih napunio Arenu jer sudeći po tiraži ljudi bi vjerojatno voljeli doći u veliki prostor, ali ja sam naučio, svirajući po manjim prostorima kad sam imao unplugged album ‘Akustik Elektrik’, koliko je lijepo kad odmah ljudima vidiš reakciju na licu. To je intimnije. U Ciboni pred pet i pol tisuća ljudi još uvijek možeš napraviti nekakvu prisnost kao da smo na rođendanu. Uspio sam se skoro sa svakim rukovat i skoro se sa svakim poljubit.
- Meni je dosta bitno da ljudi u najboljem obliku dobiju to s čime se ja bavim. Arena je velika stvar i ja čestitam svima koji su je napunili, ali ne želim se utrkivati. Kad postane pitanje hoće li netko neki prostor napuniti jednom, dvaput ili triput, onda se bavimo samo okvirom, a ne slikom i sadržajem. Popunjavanje Tvornice, Gavelle ili maksimirskog stadiona su nijanse za blagajnike i neke druge strukture i ljude.
(jl)
foto: cropix