Još industrija u Dalmaciji ni propala: u Omišu preživjele tri proizvodne perjanice

No, što je s onima koje su opstale? Ima li ih uopće? Gdje se kriju i koliko biste za njih bodova na testu dobili? Premda se u javnosti pojavljuju rjeđe od sredozemnih medvjedica, prave tvornice - one iz priča naših očeva: sa širokim halama, moćnim strojevima i trećim smjenama - čak je i u Dalmaciji moguće pronaći. Vjerovali ili ne, ipak nije sve opustošeno, opljačkano i razmontirano.

Dapače, odmah uz more, na samo dvadeset kilometara od Splita, nalazi se oaza iz koje se napajaju radničke familije. Plaća, istina, nije kao u bankarskom sektoru, ali, da kucnemo o drvo, ne kasni. I tako već godinama. Usprkos tranziciji, privatizaciji i recesiji.

Dakle, u Omišu smo, posljednjem dalmatinskom gradu u kojem je industrija preživjela. Ako ste još uvijek skeptični, pođite do “Omiala”, “Galeba” i “Cetine”. Ili, ako vam je jednostavnije, pročitajte ovu priču. Priču s direktorima tvornica u kojima proizvoda - aluminijskih posudica, gaćica i tjestenine - doslovno ima za izvoz.

snimio Ante Čizmić / Cropix

Amerikanci vole manistru s jajima Od “Cetine”, kad je proizvodnja tjestenine u pitanju, starije u Jugoslaviji nije bilo. Prvi stroj upaljen je 1922. godine i, Bog mu dao zdravlje, još se ne gasi. Devedeset je to godina kontinuiteta i brenda koji danas, u samom centru grada, stvara 35 djelatnika, a među njima i voditelj Tonči Vulić. - Bilo je u Hrvatskoj dosta tvornica tjestenine, no većina ih je, poput onih u Zadru ili Metkoviću, prestala s radom. “Cetina” je, međutim, preživjela zahvaljujući kvaliteti koju nikakvo mešetarenje ne može nadomjestiti. Uz pomoć visokoautomatiziranoga postrojenja proizvodimo više od pedeset vrsta suhe tjestenine, a do kraja godine planiramo na tržište izbaciti i integralnu manistru - kaže Vulić. Zarađeno se i u ovom slučaju redovito isplaćuje (“...sivalo, grmilo, radnik svoje mora dobit!”), no stanje je ipak daleko od idealnoga. - Konkurencija, prvenstveno iz Italije, ogromna je. A mi upravo iz Italije nabavljamo osnovnu sirovinu, i to najbolje kvalitete. To je durum brašno koje u Hrvatskoj, zamislite, nitko ne proizvodi. Državni su nameti preveliki i jednostavno ne dopuštaju prehrambenoj industriji, ponavljam industriji, a ne trgovini, da se razvija - objašnjava Vulić. Ipak, vodostaj “Cetine” ne pada. Dapače, otkako je od 2004. godine promijenila vlasnika, nakon kratke epizode sa Slovencima iz “Žita”, proizvodnja je znatno porasla. Radi se u tri smjene, pri čemu manistra s jajima ima jednaka prava kao i ona bez njih. - Sama činjenica da u vremenu recesije nismo pali velik je uspjeh, a za ovu godinu mogu najaviti i rast prometa. Postoji i plan širenja u neku od srednjodalmatinskih poslovnih zona, no o tome je za sada prerano govoriti. Domaće tržište nam je primarno, na njemu smo, bez premca, najbolji proizvođač, dok manji dio proizvoda izvozimo u Bosnu i Hercegovinu, a već deset godina 70 do 80 tona godišnje izvezemo i u SAD. I kad je dolar bio u najvećoj krizi, naši američki partneri nisu prekinuli suradnju, što samo potvrđuje o kakvoj kvaliteti tjestenine se radi - zaključuje Tonči Vulić. Smanjite PDV na 10 posto i cijenu struje Evo, prvo bi PDV s 25 posto trebalo smanjiti na 10 posto, a potom nam dati i određene popuste na energente jer je nerazumno da smo po tom pitanju mi u istom položaju kao, recimo, i trgovački lanci. Ljudi su u pravu kad se bune što su neki uvozni proizvodi jeftiniji od domaćih, ali mi, nažalost, ispod ove cijene naprosto ne možemo ići - kaže Vulić.

‘Galebovo’ rublje nose u Njemačkoj i Kuvajtu U pogonima na Punti koncem prošle godine bilo je svečano. “Galeb” je slavio 60. rođendan, a tvornicu, u vlasništvu zagrebačkog “Tekstilprometa”, obišla je i tadašnja premijerka. Stjepan Pezo praktično je još mladić, o slavnoj trikotaži s više od 1000 zaposlenih mogao je samo slušati bajke, no to ga ne smeta da kao aktualni direktor ne nastavi razvijati brend koji je imao tu sreću da ne odleti skupa s Jugoslavijom. - Trenutačno zapošljavamo 350 radnika, a uskoro ćemo raspisati natječaj za još 20 radnih mjesta, pri čemu ćemo zaposliti i pet branitelja. Vjerujem da to dovoljno govori o našem poslovanju, iako moram priznati kako nisam zadovoljan statusom naših radnika. Plaće su, istina, redovne, sa sindikatom odlično surađujemo, ali primanja su ipak daleko od potrebnih za normalan život. Stanje u društvu je takvo da svi skupa radimo sve više za sve manje novca, stoga i moram zahvaliti radnicima što pomažu da “Galeb” opstane u vremenima kada je tekstilna industrija u Hrvatskoj praktično sasvim uništena, veli Pezo. U inozemstvo “Galeb” izvozi 40 posto od ukupne proizvodnje, najviše u zemlje bivše Jugoslavije, a potom i u Švicarsku, Rusiju, Njemačku, a testna pošiljka nedavno je poslana i u Kuvajt. - Hrvatska je mala za ozbiljnu industriju, a konkurencija u svijetu je velika. Ipak, borimo se razvijajući modni biznis, funkcionalno rublje za specijalizirane klijente poput vojske, policije ili vatrogasaca, a proizvodimo i za druge proizvođače. Osnovna nam je prednost što smo takozvani one stop shop, nema toga što klijent kod nas ne može dobiti. A posebno smo ponosni na nagradu Best by Award koju smo, među 300 nagrađenih, dobili kao jedina dalmatinska tvrtka, ističe Pezo. Na uvoz kineske robe, direktor “Galeba” samo odmahuje rukom. - Kinezi nas ne zanimaju, s njima se ne isplati boriti. Okrenuti smo kupcima koji žele kvalitetu, pa su tu kvalitetu spremni i platiti. Pretvorba je, pri tome, bila ključna da tvornica i u najtežim godinama nastavi funkcionirati. Bili smo svjedoci brojnih privatizacija u kojima je osnovni motiv bio brza zarada s rasprodajom imovine, dok se u “Galebu” novi vlasnik orijentirao na ulaganje u tehnologiju i brendove, što je dugoročno jedini isplativ put. Broj radnika se, pri tome, postupno smanjivao tako da drastičnih rezova nije bilo SEnD tvrdi Pezo. Ukinuti bolovanja na račun tvrtke Bolovanja su, smatra naš sugovornik, najveća smetnja daljnjem razvoju prerađivačke industrije. - Vlada treba ukinuti bolovanja na teret tvrtki, jer nije normalno da u nas godišnji prosjek takvih bolovanja iznosi 42 dana, dok je u većini zapadnoeuropskih zemalja ispod deset dana. Dakako, i tečaj kune valja promijeniti, uvjerava Pezo, dodajući kako će se “Galeb”, unatoč tome, širiti. Pa će, čim Grad Omiš za to stvori uvjete, proizvodnja biti prebačena u Gata, a na mjestu sadašnje tvornice niknut će hotel.

‘Omial’ radi u četiri smjene, izvozi u Švicarsku i Dansku Boris Kleva na čelu je “Omiala” otkako je, 2004. godine, ta tvornica uskrsnula. Bankrot je bio neizbježan, bio je to, kaže nam Kleva, klasičan knockout. Ipak, do prekida borbe (čitaj: proizvodnje) nije došlo jer se kao kupac pojavila Hypo Banka te omiški pogon priključila svom portfelju u kojemu su se našli i zadarski “Aluflexpack”, u sklopu kojega “Omial Novi” i danas posluje, te šibenski TLM. - “Omial” je osnovan 1977. godine te se vrlo brzo nametnuo kao veliki proizvođač aluminijske ambalaže, a na vrhuncu moći imao je 300 radnika. Danas zapošljavamo 91 radnika, što je, u ovom trenutku, optimum. Radnici su, a to je najvažnije, zadovoljni. Dapače, smatram kako funkcioniramo kao jedna velika obitelj, što je osnovni preduvjet za uspjeh, objašnjava Kleva. “Omial” bi uskoro mogao promijeniti vlasnika jer su još u veljači čelnici Hypa potpisali predugovor o prodaji sa Švicarcima iz tvrtke “Montana Tech Components”. A Švicarska je ujedno i zemlja u koju trenutačno ide glavnina “Omialovih” proizvoda. - Hypo je s “Omialom” učinio sjajne stvari, pravi je to primjer uspješne prodaje posrnule tvrtke. Velik novac uložen je u novu tehnologiju, a i prema radnicima se promijenio odnos, te ih više nitko, da prostite, ne smatra kurvinim sinovima, pa tako i sa sindikatom imamo normalan odnos, tvrdi Kleva. “Omialov” forte visoka je specijalizacija, odnosno proizvodnja materijala za prehrambenu ambalažu, ponajprije onu namijenjenu kućnim ljubimcima. - Na izvoz nam otpada 95 posto proizvodnje. Uz Švicarsku, izvozimo i u mnoge druge europske zemlje, poput Danske ili Poljske, te se možemo pohvaliti kako smo po snazi treća tvrtka ovakve vrste u Europi. Do te smo pozicije došli spajanjem iznimne kvalitete naših proizvoda s prihvatljivom cijenom, no to ne znači da ne možemo biti još bolji. I bit ćemo, jer namjeravamo početi i sami izrađivati aluminijske posudice, a ne samo materijal za njihovu izradu. Sada radimo u tri smjene, a planiramo uvesti i četvrtu, najavljuje naš sugovornik. Država, jer red je da i nju spomenemo, za “Omialov” uspjeh i nema baš nekih zasluga. - Neću otkriti toplu vodu kad kažem da država, prije svega kroz nerealni tečaj domaće valute, protežira trgovinu nauštrb proizvodnje. Ipak, mi se ne damo, borimo se i opstajemo, zaključuje Boris Kleva.