O njegovom smo trudu saznali iz \'Liste župe sv. Mihovila - Promina\', a nazvavši ga na telefon zatekli ga kako ovaj list dijeli po kućama, obilazeći Prominjane u metropoli.
Donirala zelenilo
- Volia bi svakom donijeti novine u vrijeme ovih blagdana - kazao nam je, objašnjavajući kako su uz priču o kapeli navedena i imena svih donatora, pa će, vjeruje, ljudima biti drago vidjeti da je njihov doprinos prepoznat.- Svako je donira koliko je moga i ima. Svi u selu, ali i mnogi oni koji su selo napustili. Čak je i najstarija Prominjanka donirala zelenilo. I ja sam da sve od sebe i uglavnom sam sve sam i napravia, osim pet dana kad mi je jedan Ukrajinac pomaga livat beton. U selu je tek par staraca, a oni vam nisu za to, govori nam Stanko, prisjećajući se ljetnih dana posvećenih pokojnoj braći i rodnom selu.
Djedovu je kuću, kaže, srušio ne bi li tako došao do kamena potrebnog za kapelicu i njen dvor, a samo zahvaljujući nagovoru susjeda, poštedio je drugu napuštenu obiteljsku kuću. Uz unuku Lanu kao inspiraciju i podršku djece koja su ga bodrila u namjeri da ispuni bratov zavjet, te i sama donirala manje kipove sv. Mihovila i sv. Martina, koji, kako nam objašnjava, čuvaju sveticu, zadatak je, kaže, lakše priveo kraju.
Kako doznajemo, posla se primio na drugu obljetnicu smrti brata Branka, koja je ga je, nerado se prisjeća, posve slomila pa je nakon pustih mjeseci očajavanja, utjehu i nadu pronašao u ispunjenju njegovog nauma.
- Da vam iskreno kažem, brat mi je u životu puno pomoga - nastavlja naš sugovornik.
- Čuva mi je dicu dok sam ja za život zarađivao po svitu, a svoje dice nije ima pa nije ni ima ko nastaviti za njim, nego ja. Reka sam sebi: iđem dolje ono napraviti, to je za mene svetinja i neka to bude za svu trojicu moje pokojne braće. Volim svoj svit i narod i to sam im poklonia, jer neću da klonem duhovno i moralno - govori, pa dodaje kako je kao dragovoljac Domovinskog rata svašta doživio, no nikada se, kaže, nije predao, pa ni u onim danima gradnje kapelice, kada je nastojao učiniti i više nego je mogao.
- Za svetu Anu nisam tri dana stavia kruha u usta. Radia sam od četiri ure izjutra do sedam naveče, samo da ju pripremim za blagoslov, na Anino - prisjeća se pa hvali fra Petra Pletikosu, tamošnjeg župnika, za kojeg kaže da u svijetu boljeg nema.
Sretan rođendan, bako
- Bio sam svuda, ali onakih propovidi niko ne drži. Svi se možemo u njega ugledati. Triba imati ljubavi i srca prema svakome tko je čovjek - zaključuje, pa nas poziva da i sami posjetimo kapelu te se uvjerimo u njenu ljepotu i blagost kojom, uvjerava nas, odiše.Tako smo i učinili. Uoči blagdana uputili smo se prema Bakmazima, no putem smo zastali u Kaštel Novom, gdje je najstarija Prominjanka, koja je svojom donacijom pomogla gradnju kapele, upravo slavila 107. rođendan!
Prabaka Tomica Mudrinić u Kaštela je stigla usred Domovinskog rata, kada je na konjskoj zaprezi s mužem i psom pobjegla iz Bogatića (nedaleko Bakmaza), te je goneći janjad i ovce kroz minska polja zauvijek napustila obiteljski dom i rodno selo.
- Jedini su oni od svih u selu spasili blago, a zadnji su otišli. Sve su im zapalili - objašnjava nam unuk Žare Mudrinić, pripovijedajući nam priču o životu starice, koja nas gleda blago se osmjehujući, dok s rupcem na glavi mirno sjedi ispred torte. Oko nje su se skupili ponosni ukućani.
Četiri generacije Mudrinića slave rođendan svoje svekrve, bake i prabake.
- Sretan vam rođendan bako! Kako je, upitam ju glasno koliko mogu, u strahu da je ne preplašim.
Gleda me s osmijehom i šuti. Pitanje joj, zatim, glasnije ponovi snaha Manda, udovica pokojnog joj sina.- Meni je lipo - odgovara spremno.
- Samo moram mučati - dodaje, dok joj se osmijeh širi mekim, naboranim licem.
Voli slaninu i krafne
Pitam ju za kapelu, ali me ne čuje, pa ponavljam još dva puta, no ona se samo smije.
- Nije vam ona bila tamo već dugo, teško podnosi toliki put - objašnjava nam unuk Žare.
- Ali sama je rekla da želi pomoći kada smo joj pričali da se gradi - dodaje.
- Ajmo nazdraviti - poziva nas snaha Manda, rastačući domaće likere.
- Baka će limunčelo, voli slatko - govori pa nam pruža čaše. I zaista, na svoj je sto i sedmi rođendan slavljenica rado nazdravila i iskapila aromatični napitak, pa se jednakom voljom uhvatila torte.
- Dobro jede. Slaninu najviše, ali voli i krafne - objašnjava nam Manda pa dodaje:
- Samostalna je i razumna. Ne pije lijekove, samo \'Andol 100\'. Sama se oblači i češlja, a za dana najradije krpi.
Čudim se svemu što čujem, no najviše zadnjem.
- Kako to mislite, krpi - upitam je.
- Ma krpi. Poderanu robu, znate, s iglom i koncem - pojašnjava.
- Ma što kažete - čudim se i dalje.
- Sama i tjera konac na iglu - dodaje Manda raširenih očiju, potvrdno kimajući glavom.
- Nema vam do moje svekrve! Meni je dicu odgojila. Ja i muž smo išli u Njemačku zaraditi za život, a ona je ostala s njima, ka i druge babe u selu. Nema toga iz Bogatića koji nije radia u Njemačkoj ili Holandiji. Puni autobusi su odlazili. Šezdeset žena otišlo je šezdeset i devete, kad i ja - govori, prisjećajući se mladosti.
'Ovo je kompleks'
Razgovaramo o selu, tuđini, domovini i obitelji. Ostavljamo im naš primjerak \'Prominskog lista\', pa zahvaljujemo na gostoprimstvu, pozdravljamo staricu i odlazimo za Bakamaze.
Nedaleko Čitluka kod Oklaja, u srcu Vlaške, malo selo. Da nije svih pet odraslih žitelja i troje djece što nas dočekaše sa župnikom, mogli bismo zasluženo reći da je napušteno. No, ako je suditi po Stankovoj kapeli, blagoslov počašćene svetice pobrinut će se za njihovu budućnost. Kamena kapela okružena popločanim dvorom, prepunim mladih sadnica masline, ružmarina i drugog bilja Mediterana. Na počasnom mjestu ukrasni zdenac i guvno za vršidbu pšenice, kao spomenici na život koji je nekoć bujao na selu, a natpis povrh kapelice - \'Sveta Ane moli za nas\', postojan stoji kao zalog za budućnost.
- To je od srca i ljubavi prema selu napravio, ni od kakvog interesa. Vridnjak naš - govori nam Mandolina Bakmaz, ponosno pokapajući hram kojime ih je počastio njihov Stanko.
- Ovo nije kapela, ovo je kompleks. Što drugo da kažem - nadovezuje se fra Petar Pletikosa, čija se župa, objašnjava, sastoji od devet sela i šest crkava, ali i pet kapelica koje su tamošnji vjernici sami izgradili, no ni jedna, tvrdi, nije ravna Stankovoj.
- Svetu Anu ovdje slavi nekoliko okolnih sela. Ovdje se, na ovoj raskrsnici, i prije slavilo Anino i Ivanovo. Plesalo bi se kolo, palio bi se svitnjak i preskakalo bi se - govori nam svećenik.
- Što bi se preskakalo - pitam ga.
- Od Ivana do Ivana ne zabolila me glava - smije se.
- Ko je mogao preskočiti ovuda, ne bi ga godinu dana zabolila glava - objašnjava nam, prisjećajući se narodnih običaja, vezanih za mjesto gdje je niknula kapela.
- Onda je bilo raje, bilo je puno svita - nadovezuje se Krsto Bakmaz, jedan od dvojice starijih mještana.
- A sad dođu samo ljeti, naši iseljeni.
- I meni sin svakog petka dođe iz Splita - dodaje Joso Bakmaz, njegov po prilici vršnjak.
Zatim nastavljaju priču o bliskim i dalekim rođacima i prijateljima iz obližnjih sela, prisjećajući se sretnih i tužnih trenutaka prominskoga kraja, još jednom okupljeni na starom mjestu, ispred nove kapele, sa Stankom u srcima.
Donacije kapelici prenosimo iz lista Prominske župe: - kip sv. Ane, Dražan Bakmaz, Rizikalov |