Nije baš uobičajeno, a ni pristojno, intervju raditi “na ti”, no Nenu Belana poznajem toliko dugo da bi mi svaka druga forma razgovora djelovala kao licemjerno prenemaganje.
Bio sam među prvima koji su o Belanu i Đavolima pisali u valjda svim tadašnjim “velikim novinama”, redovito odlazio na njihove koncerte, s njima provodio večeri u nezaobilaznom “Charleyjevu clubu” njihova tadašnjeg menadžera (i tekstopisca) Roberta Čalete; pisao pohvalne recenzije svih albuma i najvažnijih koncerata. Đavoli su do danas – bez imalo lokalpatriotskih strasti – moj omiljeni bend iz “onih dana”, a Neno Belan, izvođač i autor koji me uvijek – pa i danas kad bilježi trideset godina od početka fabulozne karijere – uspijeva iznova pogoditi svojom čudesnom melodijom i “beatlesovskim” harmonijama....