Slobodna Dalmacija

Ja, Željan Bosnić, glavom i bradom, honorarac sportske rubrike Slobodne Dalmacije, igrat ću večeras finale Hrvatskog kupa za rukometaše... Bolje rečeno, stajat ću na golu drugoligaša Kaštela Adriachema i pokušavati zaustaviti koju loptu koju će prema mome golu upućivati ponajbolji svjetski igrači predvođeni apsolutnom rukometnom zvijezdom Ivanom Balićem.

Zamislite Ivana koji je ‘sam’ odveo Hrvatsku do srebra u Austriji u siječnju ove godine, te je sa Zagrebom u ovoj sezoni igrao protiv Hamburga i Ciudad Reala, na samom kraju sezonu će u finalu Kupa morati zabiti meni koji pogodak. Nakon toliko svjetskih priznatih golmana kojima je samo u ovoj sezoni zabijao bez problema, vjerojatno mu neće biti problem zabiti i meni, koji sa svojih 182 centimetra i ne izgledam baš kao čovjek koji može pokriti cijeli gol.

Ipak, moram priznati kako ću se dobro potruditi pročitati mu koji šut, jer ću večerašnje obrane pamtiti cijeli život. Ne brani se svaki dan Baliću ili Kirilu Lazarovu, a ni ostali nisu za bacit. Neće se Balić naljutiti što sam ga prozvao, ipak smo obojica počeli igrati rukomet na betonu splitskog Babilona i sanjali o svjetskoj slavi.

On je sa 24 godine postao svjetski i olimpijski pobjednik, a ja sa 24, evo, pišem najavu finala Hrvatskog kupa koju ću igrati, što je zasigurno moje najveće dostignuće u rukometnoj karijeri. Može li jedna sezona imati bolji i slađi kraj za amaterskog rukometaša, koji po danu radi u Dugopolju u redakciji Slobodne Dalmacije, a navečer hita u Kaštel Stari, kako bi odradio trening sa fantastičnim momcima koji su uspjeli u ovoj sezoni šokirati rukometnu Hrvatsku i stići do finala? Vjerujem kako će te se složiti sa mnom i zaključiti kako je to zaista nešto posebno. 

Meteorski uzlet Kaštela

Ovo pišem sjedeći u sobi hotela Meteor u Makarskoj, prije polufinale utakmice koja se, zamislite, neće odigrati, jer Čakovčani imaju svojih problema i ostat će kući. Totalno luda i nesvakidašnja situacija, ali kad bolje promislim, takva nam je bila i cijela sezona. Nakon što smo pobijedili Splita u županijskom kupu, izbacili smo još dva premijerligaša Medveščaka i Bjelovara, te se plasirali na samu završnicu.

Tko je mogao izrežirati takvo nešto? Prije ždrijeba polufinalnih parova svi su htjeli Zagreb, kako bi u utakmici prije finala zaigrali s najboljim hrvatskim rukometašima i časno se oprostili od Kupa. Međutim, kako nam je sve išlo za rukom tako smo sad i u finalu i izgleda kako ćemo tek tada izgubiti, jer ruku na srce zagrebaši su za nas s nekog drugog planeta.

Prije ove sezone proveo sam tri godine braneći boje Solina u Prvoj hrvatskoj ligi. Za vas koji manje pratite, Hrvatski rukometni savez zbunjuje mase i ona baš prava prva liga se zove Premijer, a ona druga je službeno prva liga, ali se igra diljem Lijepe Naše. Tek prošlo ljeto stigao sam u Kaštela u godini koja je za mene bila nevjerojatno teška, jer mi je otac umro prije pola godine nakon duge i teške bolesti, te nisam mogao niti u snu zamisliti kako ću danas s Kaštelima igrati finale Kupa.

Znate što je najluđe u svemu ovome, to što će mala momčad iz Kaštel Gomilice danas u 20 sati (prajm tajm) biti na televiziji (HRT2). Hej, bit ćemo u izravnom prijenosu i svakako se nadamo kako nećemo biti samo statisti, valjda kužite o čemu pričam. Barem milijun Hrvata gledat će kaštelanske obične momke koji pružaju dostojan otpor jedinom prvaku hrvatske. Novinarski, što mi je i posao, to je priča broj jedan za ovaj vikend.

Tako mi je zbilja čudno kada kolege novinari, kraj kojih sjedim na presicama i natjecanjima, uzimaju od mene izjave. Sada sam ja taj koji je važan i bitan i čije izjave vrijede. Do sada sam samo držao blok i zapisivao rečenice sportaša, a sada su moje rečenice sutra u medijima. Stvarno čudna situacija i ne znam kako bi se postavio, ali moram vam priznati kako uživam u toj ulozi i tek sada shvaćam kako je biti u središtu pozornosti, a ne iza mikrofona.

Lijepo je upoznati i drugu stranu. Na kraju, zaista se nadam kako će svi u dvorani u Makarskoj, te pred malim ekranima, uživati u zaista nesvakidašnjem ili možda bolje rečeno povijesnom rukometnom susretu u Hrvatskoj, jer znate što, ja ću na golu uživati bez obzira na konačni rezultat.

Piše željan bosnić
Snimio ante čizmić/cropix

Stručni stožer Adriachema Sportski direktor: Željko Bujas Trener: Ante Jureškin Pomoćni trener: Pero Markov Predsjednik: Davor Pavlov Fizioterapeut: Jurica Skelin

I moja djevojka Irena, također Moja cura Irena, također rukometašica, prošle je godine s Trogirom igrala finale Kupa, protiv Podravke naravno. Već ove sezone izjednačio sam na 1:1, kako mi to ne bi cijeli život nabijala na nos. Kao pravi muškarac sada napokon mogu odahnuti.

Momčad Kaštela Adriachem Davor Bujas (1983.) - student Vedran Trivić (1987.) - računalni tehničar Jure Dražić (1990.) - student Zdravko Jeremić (1984.) - student Ante Ševo (1989.) - student Petar Topić (1991.) - učenik Velimir Krokar (1990.) - učenik Marin Musulin (1986.) - student Antonio Babić (1991.) - učenik Matko Bujas (1985.) - građevinski tehničar Željan Bosnić (1985.) - novinar Vedran Jureškin (1980.) - inžinjer elektrotehnike Tino Pavić (1992.) - učenik Tomislav Radnić (1990.) - student Mario Družijanić (1986.) - student Marko Vukić (1993.) - učenik Mislav Nenadić (1992.) - učenik Josip Pepur (1993.) - učenik Stipe Novokmet (1991.) - elektrotehničar

Put Kaštelana do finala Trogir 32:19 Kamičak 43:23 EMC split 42:32 Hrvatski Dragovoljac (27:27) 32:31, nakon sedmeraca Korčula 30:14 Medveščak NFD (24:24) 29:28,nakon sedmeraca Bjelovar 30:29 MKA*IPC 10:0 bez borbe