Slobodna Dalmacija

Oči Irene Škorić još su uvijek sinefilski nevine, ali filmove ipak gleda iz stručnije perspektive. Irena ih gleda “udrobljeno“, što “ponekad zna biti i naporno“. Za 25-29 kuna uvijek očekuje više i teško ju je zadovoljiti. U šali zna reći kako je “većinom dežurno gunđalo“. No, kad su njezini filmovi u pitanju, za gunđanjem nema potrebe. Filmovi Irene Škorić do danas broje više od 30 nagrada na domaćim i stranim festivalima.

Posljednja je bila nagrada publike na ZagrebDoxu. A publika, splitska, ovih će se dana moći upoznati s njezinim opusom. U Gradskoj knjižnici Marka Marulića zavrtjet će se “Rastanak“, “Sudbina broja 13“, “Ti meni, ja tebi!“, “Pod nadzorom“ i “P.M“. Pogledajte ih filmofilmski nevinim i(li) stručnim očima.

Ne mogu s glumcima, ne mogu bez njih

Kako biste opisali svoj stil?

Volim miješati stilove i pravi sam hodajući hibrid (smijeh).

Koliko su vam za film važni glumci?

Najbitnija supstancija za dobar film je dobar scenarij. Željela bih režirati dobre filmove po dobrim scenarijima. Glumci? Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Volim kad su točni i kad znaju tekst. Glumac mora uvijek biti u funkciji scenarija i redatelja. Ne trpim improvizacije na setu. Većinom su to izlike zbog lijenosti za naučiti tekst.

Koga biste voljeli režirati od stranih glumaca?

Uh, ima ih jako puno, kad bih počela nabrajati, brzo bih ispunila cijelu stranicu. U ovom trenutku mi prvi na pamet padaju Brigitte Bardot, Alain Delon, Marcello Mastroianni, Lauren Bacall, Meryl Streep, Robert Redford, Brad Pitt...

“Rastanak“ je dobio 15 nagrada. Je li to najnagrađivaniji kratki igrani film od samostalnosti Hrvatske naovamo?

Tako se priča… Nije da se bunim… Sveukupno za svoje filmove imam više od 30 nagrada. Što se tiče “Rastanka“, još svaki mjesec dobivam pozive na nove festivale, a sljedeći tjedan na redu je Casablanca…

Na koju ste nagradu najponosniji? Možda na onu iz Houstona, gdje ste ovjenčani istom nagradom kao Ang Lee, braća Coen, David Lynch, Ridley Scott...?

Osobno mi je najdraži Grand-prix na Danima hrvatskog filma, jer stara narodna kaže kako nitko nije prorok u svom selu, a najljepša projekcija bila je u Skoplju, u sklopu Biennalea, gdje je “Rastanak” bio predstavnik Hrvatske. Projekcija je bila pod otvorenim nebom, ispod tisuću zvijezda, u Kurshumli Anu, koji je prvo bio harem kad je sagrađen u 16. stoljeću, a danas je u funkciji Muzeja Makedonije. “Rastanak“ je bio u konkurencijama vrlo jakih europskih i američkih festivala, od San Sebastiana, Montpelliera, Varšave, Rima pa sve do Worldfesta i Rio de Janeira. Lijepo je bilo i dobiti nagrade u Avignonu, St. Peterburgu, naravno, tu je i srebrna nagrada za režiju na Worldfestu u Houstonu, nagrade u Latviji, Veneciji, Dubrovniku, Motovunu, Irskoj, itd., a uz to je bio i hrvatski predstavnik za nagradu Studentski Oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija.  

Je li vam draža nagrada struke ili publike koju ste osvojili na nedavnom ZagrebDoxu za “Sudbinu broja 13“?

Napomenimo samo da je u konkurenciji bilo 65 filmova, što domaćih, što stranih. ZagrebDox je ove godine pohodilo više od 25.000 ljudi, dok u žiriju sjedi njih troje. Naravno, troje muškaraca. Mislim da brojke govore same za sebe. Filmovi postoje radi publike i nagrada publike je uvijek najiskrenija i najvažnija nagrada.

U “Rastanku“ se priča vrtjela oko “stojadina“, a u “Sudbini broja 13“ oko tramvaja. Kako to da se vezujete za objekte i pretvarate ih u subjekte priče?

Objekt kod mene nikada nije samo objekt, nego metafora mjesta i vremena u kojem živimo…

“Rastanak“ se može pročitati i kao svojevrsni oprost protagonista od prošlosti, s bivšom Jugoslavijom. Kako je po vama najbolje pročitati “Sudbinu broja 13“?

Da, poanta “Rastanka“ je metafora odnosa između prošlosti i sadašnjosti, te poimanje i prihvaćanje značenja te prošlosti koja je sublimirana u simbolu jugoslavenske automobilske industrije - “stojadinu”. Željela sam se referirati na recentnu povijest raspada Jugoslavije i činjenicu kreiranja nove mape jugoistočne Europe u kojoj većina država, koje su nekad dijelile “bratstvo i jedinstvo”, sada dijele istu sudbinu zemalja u tranziciji, pri čemu mnoge prošle vrijednosti bivaju zamijenjene prekrojene “novim vrijednostima”.  Što se tiče “Sudbine broja 13“, riječ je o tramvaju broj 13 koji “vozi svugdje i nigdje”, i poput ukletog Holandeza luta ulicama Zagreba. Skrivio je najtežu nesreću u povijesti, ubio je najviše ljudi i najčešće iskliznuo iz tračnica. Pa ipak, taj šarmantni vremešni stroj, s nadimkom “Genscher”, putujući je hotel i dnevni boravak cijeloj jednoj nevidljivoj Hrvatskoj, koju je tranzicijsko vrijeme odbacilo na marginu i koja, kao da zajedno s njim, putuje u rezalište. Jednostavno, tramvaj mi je poslužio kao metafora mjesta i vremena u kojem sada živimo…

Jeste se vi “rastali“ s bivšom Jugoslavijom, odnosno njezinom kinematografijom?

Tehnički, svi smo se rastali 1991. godine. Ali, utjecaj će biti vidljiv na još barem tri generacije. Stvorena je hrpa genijalnih filmova i to je činjenica.

Hrvatski film 90-ih nije bio tako loš

Mislim da je glavni krivac bio rat, kad su ljudi manje išli u kino, a onda je došla najezda DVD-a, interneta itd.. To je problem u cijelom svijetu, ne samo kod nas. Mislim da hrvatski film 90-ih baš i nije bio tako brutalno loš kao što se u zadnje vrijeme voli pisati i pretjerivati…

Zrinka Cvitešić nam je saopćila kako se glumice ne shvaća ozbiljno kao glumce u Hrvatskoj. Kakvo je stanje s redateljicama?

Godine 2007. Vladin ured za ravnopravnost spolova na Pulskom filmskom festivalu organizirao je konferenciju o (pod)zastupljenosti žena u hrvatskoj kinematografiji. Sudionici, uključujući i predstavnike Ministarstva, složili su se da žene na filmu zbilja lošije prolaze od muških kolega, osobito na igranom filmu. Sjećam se da se na toj konferenciji nametnuo podatak kako 2007. od 73 prijavljena dugometražna igrana projekta sredstva nisu odobrena ni jednom kojeg potpisuju žene. To je depresivna činjenica. Na vlastitoj koži sam osjetila onu već spomenutu “nevidljivost”, unatoč uspjesima u inozemstvu. Tisuću je puta teže biti redateljica, ili kako neki kažu - “ženski redatelj”, baš zbog već davno nametnutih predrasuda da je režija izričito i ekskluzivno muška profesija. A još je teže zato što u komisijama koje odlučuju koji će se filmovi financirati sjede gotovo isključivo muškarci. O nevidljivosti redateljica dovoljno govori da su u 114 godina povijesti filma na ovim prostorima samo tri žene režirale dugometražni film: Snježana Tribuson, Ljiljana Jojić i Oja Kodar. Iako u ukupnom sastavu filmskih djelatnika žene sudjeluju s više od 30 posto, njihovi projekti nerazmjerno slabije prolaze na godišnjim natječajima za financiranje filmova Hrvatskog audiovizualnog centra. S obzirom na takvo stanje, mogu reći da se zauzimam za pozitivnu diskriminaciju i za omjer 50:50 kod sufinanciranja projekata na državnim natječajima. Jako mi je žao, dečki, ali vladali ste zadnjih 60 filmskih godina. Vrijeme je za promjene…

Koliko Oscar Kathryn Bigelow može popraviti situaciju? Koliko se njegovi odjeci mogu stvarno čuti u svijetu filma za žene?

Ne može. To će uvijek biti izuzetak, a ne pravilo.

Biste li vi imali “muda“ režirati muški akcijski film kao Bigelow? Kojeg biste junaka angažirali?

Naravno da bih, ali tu je najveći problem financijske prirode, jer s današnjim državnim dotacijama i minimalnim sponzorskim ulaganjima nemoguće je snimiti i komornu dramu s četiri lika, a kamoli akcijski film. Kad bih imala priliku, angažirala bih Brada Pitta…

A erotski? O erotici na filmu napisali ste epski tematski članak u časopisu “Hollywood“...

Već sam snimila jedan erotski kratki igrani film, koji se zove “9. ožujak“ i u kojem glavne uloge tumače Mia Biondić i Asim Ugljen. Kratki sadržaj? Jedan kadar. Dva tijela. I prekinuti seks.  Film u kojem su lica i glasovi u off-u, a protagonist je razgolićeno meso Nje i Njega, tog devetog ožujka, u usputnoj vezi i usputnoj prijevari. Nervozni kroki o govoru tijela.

Nedostaje li vam “Hollywood“ i pisanje o filmu? Koliko je film po vama zastupljen u domaćim medijima?

Jako mi nedostaje “Hollywood“ i mislim da je bio poseban filmski časopis, uz kojeg se moglo jako puno naučiti. Što se tiče pisanja o filmu, nažalost, nemam baš previše vremena za to, iako su u pripremi neki tematski eseji… Velika je šteta da u 2010. godini ne postoji niti jedan jedini filmski časopis, dok onih tračerskih postoji valjda 100. Mislim da je sramotno koliko je film malo zastupljen u medijima.

Jeste uspjeli u multipleksu doživjeti “film prije filma“?

Nisam, šteta. Stari tip kina je ipak ono pravo prvobitno, iskonsko kino i njega preferiram.

Kad ćemo napokon vidjeti dugometražni igrani film Irene Škorić?

Planiram dugometražni igrani film “Mrvice“ koji je sada na natječaju. Vjerujem da je više od 30 međunarodnih i domaćih nagrada dovoljno uvjerljiv argument da trajanje mog sljedećeg igranog filma bude barem 90 minuta.

MARKO NJEGIĆ
SNIMILA: BILJANA GAURINA / CROPIX