Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bandiću u vikendici kraj Samobora našli tajnu kolekciju slika. Sad se s njima napokon može - slikat. Trogiranin

Detalji o usluzi >

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Bandiću u vikendici kraj Samobora našli tajnu kolekciju slika. Sad se s njima napokon može - slikat. Trogiranin

Detalji o usluzi >

Reflektor

Objavljeno 18.03.2010. u 09:51

LEGENDARNI REDATELJ ČIJI FILMOVI, POPUT POSLJEDNJEG, EROTSKE MELODRAME “NEKA OSTANE MEĐU NAMA“, REDOVITO IZAZIVAJU KONTROVERZE

Rajko Grlić: Za 'Čarugu' su govorili da je četnički, a sada ga pamte kao prvi film nove Hrvatske

Scenarij za “Kud puklo da puklo“, režijski debi Rajka Grlića, producent Sulejman Kapić bacio je kroz prozor. Ipak, Grlić je nekako uspio nagovoriti Kapića da podupre njegov prvijenac. A i da nije uspio, misli da bi svejedno snimao filmove.

“U tom je mladiću bilo toliko energije i 'gladi' za filmom da bi on sigurno našao neku rupu kroz koju bi se provukao do kamere“, govori nam Grlić. Njegova “glad“ za filmom danas još uvijek nije do kraja utažena. Potvrđuje to “Neka ostane među nama“, film koji bi mogao zasititi publiku željnu “povjerljivih priča“ ispričanih univerzalnim jezikom erosa i melodrame.

Između “cirkusa“ i “umjetnosti“

Zbog čega ste napravili “malickovski“/“cameronovski“ veliku pauzu nakon “Čaruge“ (1991.), a sada ste, evo, snimili drugi film u svega četiri godine?

Ja sam nakon “Čaruge“, kada je taj igrani film odjednom postao dokumentarnim, kad se fikcija odjednom pojavila kao realitet, zaključio da je dosta. Da nema više puno smisla praviti filmove u prostorima gdje televizije tako lako i uspješno pokreću ratove. Kad je Tuđman otišao u bolnicu, a mi isti dan ispred nje postavili kamere za nešto što će kasnije postati “Novo novo vrijeme“, ponovno me uhvatila “glad“ za filmom.

Premda niste bili miljenik ondašnje hadezeovske vlasti, “Čaruga“ se danas vodi kao prvi film samostalne hrvatske države. Ironija?

Pa je, pomalo je ironično, ali povijest je počesto i ironičnija od ovog slučaja. Za film za koji me je 1991. kritičar HRT-a, u živom prijenosu završne večeri festivala u Puli, pred kamerama smrtno ozbiljno pitao: “Sada kada ste napravili ovaj četnički film...“, doista je lijepi uspjeh da je nakon puno godina upisan kao prvi hrvatski.

Vaši raniji filmovi “Bravo, maestro“ i “Samo jednom se ljubi“ bili su prikazani u Cannesu, a danas je gotovo pa “nemoguća misija“ da se tamo zavrti “Neka ostane među nama“ ili neki drugi noviji hrvatski uradak. Što mislite zašto?

Onda su još, iako i tada teško, filmovi mogli svojom kvalitetom izboriti mjesto u tom elitnom razredu. Svijet se od tada dosta promijenio – novac je preuzeo apsolutno sve oblike života, a filma pogotovo. S druge strane, mi smo tada, moja generacija, “bili u modi“. Nešto skoro kao Rumunji danas i to jako, jako pomaže. Hrvatski film, nažalost, nema tu sreću, ili ju još nije izborio.

Što je po vama najveći problem u komunikaciji sa velikim stranim festivalima?

Nemam dojam da zadnjih pet-šest godina hrvatski film ima problema s festivalima. Samo je “Karaula“ bila na 50-ak festivala, svoj internacionalni život je započela u konkurenciji jednog od četiri A festivala (San Sebastian), osvojila puno nagrada, čak i neke vrlo ugledne, kao npr. za najbolji europski film rađen na bazi književnog djela (Ante Tomića) itd. Naši filmovi samo teško ulaze u Cannes, jer tamo danas bez velike distribucije nitko - ali baš nitko - ne ulazi.

Naslov vašeg odličnog filmskog porteta, koji je u ugaslom časopisu “Hollywood“ objavljen u travnju 2006., povodom distribucije “Karaule“, glasio je “Život = Film + igra“. Koliko je za Rajka Grlića život, zapravo, zbroj filma i igre?

Moj otac je o pojmu igre napisao čitavu knjigu. Igra je, on me tome učio, polje slobode, prostor u kojem možemo biti ono što jesmo. Ja sam izabrao film kao taj prostor za igru i imam beskonačnu sreću da se čitav život, od svoje 14. godine, a sada sam već djed, jednostavno mogu igrati. I druga je sreća da je film, u tom trenutku civilizacije, bio važno polje igre. Da je hodao po toj tankoj liniji između “cirkusa“ i “umjetnosti“ i da je pritom imao svoju publiku. Vremena takvog filma su polagano za nama i drago mi je da sam imao sreću stići na taj vlak dok je još vozio širokim tračnicama.

 Miki Manojlović i Daria Lorenci u jednoj od vrućih scena filma
Koliko tu ima značaja što su vam “Kud puklo da puklo“ i “U raljama života“ svojevrsni metafilmovi, filmovi o filmu?

Ja se čudim da ih i više nisam pravio na tu pirandelovsku temu fikcije i realiteta. Film se, kao i sam čin pravljenja filma, beskonačno nudi za priču o dvostrukom životu. Nedavno sam za jednu američku kinoteku birao deset “filmova o filmovima“ i bilo mi je vraški teško odlučiti koji su to iz ogromnog zbira snimljenog na tu temu. “Bulevar sumraka“ je tu moja najveća patnja, iako jako volim i “Američku noć“ na čijoj sam premijeri u Cannesu 1973. imao sreću sjediti, ni manje ni više nego, pored Grace Kelly i Ingrid Bergman. Pa ti onda ne voli taj film!

Himna (seksualnoj) slobodi

Iako znaju postići intenzitet filmskih emocija, vaši su filmovi ponajprije životni, pa tako, npr., na kraju “Za sreću je potrebno troje“, Miki Manojlović nije uletio u tvornicu Mire Furlan, zagrlio je, podigao u vis i strasno poljubio kao Richard Gere Debru Winger u finalu “Oficira i džentlmena“.

Mi prije svega živimo u prostorima gdje “sretni završeci“ nisu baš svakodnevna životna pojava. S druge strane, razlog pravljenja filmova u Europi i Americi je vrlo različit. Kao i kulture, kao i navike, tako i samo pričanje priča.

Također, u portretu u “Hollywoodu“ stoji kako “kroz sudbine protagonista i situacije kroz koje prolaze prikazujete slične probleme društva“. Koliko se ti problemi po vama naziru u filmu “Neka ostane među nama“?

Vremena su se promijenila. Politiku koja je bila zasnovana na ideologiji zamijenila je politika utemeljena na novcu. Nestale su utopije, socijalne pravde... i kako se sve to zvalo. Ostala je pragma moći koja rezultira novcem. Po toj logici u “Neka ostane među nama“ nema politike, samo poneki likovi povremeno imaju problema s novcem.

Krasili ste 2006. naslovnicu “Hollywooda“, a danas je teška znanstvena fantastika da vaše lice bude “lice s naslovnice“.

To je vjerojatno zato što sam u međuvremenu malo ostario pa malo teže konkuriram Vlatkama i Simonama.

Iako niste spremni na intimne i političke režijske kompromise, za vas se stječe dojam kako se prilagođavate duhu vremena i prostora kako biste uspostavili bolji razgovor s gledateljima. Na ovim prostorima stvorila se klima u kojoj se pozornost okreće isključivo prema senzacijama, često onima vezanima za seks, a na plakatu vašeg filma Miki Manojlović “grize i liže“.

Meni je do tog razgovora s publikom stalo. Zato i radim filmove. I to svaki, koliko je to god moguće, različitijim. I po “žanru“ i po “oblikovanju“. Što se prilagođavanja tiče, jednostavno svaki film pipka po drugom svijetu i ja ga pokušavam tako i prezentirati. A što se tiče plakata, koji je vrlo apstraktan i za koji treba mali napor da bi se dokučilo što je to, to je plakat “erotske melodrame“ i bilo bi neprimjereno na njega stavljati puške ili lubenice.

 Miki Manojlović i Rajko Grlić
Iz “Čaruge“ se pamtilo ono “Što bi ja to j...“ u kontekstu seksi Ene Begović. Iz “Neka ostane među nama“ pamtit će se recitacija Gundulićeve “Himne slobodi“ u nesputanoj sceni seksa Mikija Manojlovića i Nine Ivanišin. Tko se toga sjetio?

(smijeh) Doista se ne mogu sjetiti je li ideja došla od mene ili Ante Tomića, jednako kao što više ne znam tko je smislio “Što bi ja to j...“, Ivan Kušan ili ja. No, lijepo se uklopilo. Mislimo s time otvoriti Dubrovačke ljetne igre (smijeh).

Snimate filmove čije tematike osjećate na vlastitoj koži. Koliko osjećate tematiku filma “Neka ostane među nama“?

Ja sam gradsko dijete. A to znači da sam dobar dio života slušao “gradske legende“. Devedeset posto tih legendi su manje-više posvećene avanturama, dvostrukim ljubavnim životima itd. Morao sam tome, prije ili kasnije, posvetiti jedan film.

Koliko ima Rajka Grlića u njegovim filmskim likovima?

Isto onoliko koliko ima svakog radnika u škveru na brodu koji je napravio. Puno, ali ne na bazi “sličnosti“, već na bazi “voljenja“ toga što radimo. 

'Cameo' Zafranovića, 'izrezani' Diklić

Koliko se Miki Manojlović promijenio od dana snimanja “Samo jednom se ljubi“ i “Za sreću je potrebno troje“? Kako vam je bilo opet s njime surađivati?

Pa on je, kao što se to pristojno kaže, u međuvremenu, u tih 30-ak godina, “malo ostario“. I kao takav, kao čovjek koga je dotakla starost, koji dakle ima izvjesno životno iskustvo, bio je idealan za lik koji se ne miri sa starošću i koji još uvijek ima problema sa svojim erosom.

A koliko se Zagreb promijenio otkad ste na njegovim lokacijama snimali urbane drame? Što vam prvo upada u oči?

Prvo što upada u oči kad u njemu snimate jest kako je Zagreb zapušten grad. Urbano zapušten.

Pažljivije filmsko oko primijetit će “cameo“ ulogu Lordana Zafranovića u sceni plesa, a na odjavnoj špici stoji posebna zahvala Bogdanu Dikliću.

Lordan je ipak snimio film “Prvi valcer“ pa nam je bilo štosno imati ga u prizoru u kojem se pleše valcer. Jedan od mojih kućnih glumaca imao je, pak, malu epizodu u filmu koja je na kraju teška srca morala biti izrezana. Odatle zahvala...

 Bojan Navojec 'hrani' nazasitnu Ivanu Roščić
Opet surađujete i s Antom Tomićem. Kako se rodila kemija između vas dvojice?

S Antom mi je jednostavno i iznad svega strašno ugodno raditi. Uz to, Ante je pisac koji ima izuzetno istančan osjećaj za dijalog, za njegov ritam, za njegovu ekonomiju. A to je na filmu jako važno. Osim toga, Ante je, kao i čitava njegova generacija, odrastao na rocku i baladama, na naraciji i pričanju priča. Kada spojite to troje, imate idealnog scenarista.

Mislite li da se “Neka ostane među nama“ može u kina nositi s gledanošću “Avatara“? Mislite li da će puno ljudi “pogledati film prije nego ponovno prevari voljenu osobu“?

Vi sigurno znate poslovicu o “kruškama i jabukama“. Što se tiče ovog filma, to je prije svega ljubavna priča, to je današnja priča, to je urbana priča. I mislim da bi, kao takva, mogla komunicirati s ljudima na ovim prostorima. U vezi savjeta za gledanje koji stoji na plakatu – mislim da ga valja poslušati. Možda gledanje svakome ne pomogne, ali sigurno neće odmoći.

Biste li i sami jednoga dana režirali 3D film?

Filmovi koje ja radim pokušavaju svoju trodimenzionalnost postići kroz ljude i karaktere, ne toliko kroz naočale i post-produkciju.

MARKO NJEGIĆ

U opisu radnog mjesta

Kako usklađuje predavanja u Americi sa snimanjem u Hrvatskoj?

- Vrlo dobro. Pozicija koju imam u Americi (titula “Eminent Scholar in Film“) mi to omogućuje. Štoviše, to mi je u “opisu radnog mjesta“.

Navijao za Jeffa Bridgesa

Jeste li pratili Oscare? Za koga ste navijali? Je li Oscar po vama još uvijek najvažnija filmska nagrada?

- Nisam pratio, ali navijao sam za Jeffa Bridgesa. Napravio je prekrasnu ulogu. Onu koju samo dobar glumac u spoju s dobrim godinama i krajnjom opuštenošću može napraviti. U vezi Oscara – da oni su strašno važni u industriji. Tako, naime, Amerika zove studijski film. I to je dobro napravljena parada u kojoj valja uživati. Ali, pritom ne treba zaboraviti da mi, a to se manje-više odnosi na čitavu Europu, radimo filmove u “kućnoj radinosti“, ne “industriji“, te da su razlozi pravljenja filma u tim krajevima podosta drukčiji. Samo da opet, od silnog šarenila, ne brkamo “babe i žabe“.

Strastveni preljub

Toma Akvinski je pod preljubom smatrao i strastveno vođenje ljubavi s vlastitom suprugom. Prema tome, vrlo je teško ustanoviti što je to preljub, a gotovo nemoguće brojku onih koji su se u to upustili – kaže Rajko Grlić.