Slobodna Dalmacija

Nakon nedavnog leta do Bruxellesa u kojemu živi njegova djevojka Špela Možina, Saša Lošić se prije nekoliko dana u Zagreb vratio vlakom. Natjeralo ga je na to iskustvo iz zraka, jer se njegov avion, za trajanja oluje Xynthija, na jedvite jade spustio na belgijski aerodrom. Poslije tog slijetanja bili su otkazani svi letovi na tamošnjem aerodromu.

- Pomislio sam tada: “Nije valjda da će se ova turneja završiti prije nego što je i počela?” - prisjeća se Saša Lošić nelagode koja ga je pri povratku natjerala na izbor sigurnijeg prijevoznog sredstva. Morao je, sa smiješkom dodaje, biti siguran u susret sa zagrebačkom publikom 13. ožujka u “Areni”.

Sa članovima Plavog orkestra zasvirat će u Hrvatskoj nakon desetak godina u jeku finalizacije njihova novog albuma. Što ga motivira na ponovna sastajanja s Orkestrom? Je li to nostalgija, povratak staroj ljubavi, želja za svirkom i susretom s prijateljima...? Na to pitanje Loša, čini se, nema odgovor.

- Sve to kod nas krene onako, pomalo bez nekog naročitog motiva. Nema tu puno ambicija. Da ova grupa ima normalnu ambiciju, izdavala bi albume svake druge godine. Ne bismo pravili tako duge stanke od sedam, deset godina... Teško ćete igdje više naći grupu poput Orkestra. Ljudi nas doživljavaju većima nego što mi sami sebe doživljavamo.

Mi smo bili i ostali onaj isti “New primitives” band iz podruma Lenjinove ulice u Sarajevu kojemu je pukim slučajem uspjelo preseliti iz klubova u velike dvorane. A zašto smo se okupili? Valjda poželimo, s vremena na vrijeme, odvrnuti pojačala i proizvoditi buku zajedno. Ne znam.

Album podsjeća na “Soldatski bal”

S obzirom na glazbenu karijeru izvan okvira one “orkestarske”, što vam je teže biti? Biti zvijezda sportske dvorane ili stvarati glazbu za film i operu u kutu svoje sobe ili studija?

- Kada sam izdao soundtrack iz filma “Gori vatra” Pjera Žalice, dobio sam ponudu za suradnju od jednog velikog hollywoodskog agenta za filmsku glazbu. Poslao mi je ugovor na 120 stranica. I to na pet godina. Objasnio sam mu tada da možda još uvijek nisam spreman za tako delikatnu odluku. “Ali, to je velika prilika za vas”, rekao mi je tada, a ja sam mu odgovorio kako sam poznat po tome što propuštam velike prilike, jer pokušavam sačuvati neki svoj unutrašnji mir. I kako volim surađivati s redateljima sa svoga govornog područja jer te priče najbolje razumijem. I da, na kraju krajeva, imam bend koji je jako popularan na ovim prostorima, da nas producenti žele okupiti, a ja, eto, propuštam i tu priliku itd. Onda je on rekao: “Imate popularan bend. A zašto se onda umarate s filmskom glazbom? To je jako neobično. Nitko tko ima uspješnu karijeru u pop glazbi ne bi želio postati filmski skladatelj. To je stepenica niže.” Nisam ga uspio uvjeriti koliko uživam u luksuzu drugog plana, koliko uživam u filmu, u toj posljednjoj velikoj umjetničkoj iluziji koja promijeni stvarnost i postane dio uspomena, dio života ljudi. Ne znam... Možda je tajna čovjekova nezadovoljstva u dosadi. Meni nikad nije dosadno. Moja je radoznalost velika kao ocean. Možda u tome leži jedan od razloga mog kompliciranog statusa. Kako nekome objasniti da isti čovjek jedne godine piše operu po Euripidovoj tragediji “Bakantke” na starogrčkom jeziku, a već sljedeće pleše po sceni i pjeva “Suada, Suada, da li si ikad mene voljela, hej”...

Doimate se dosta sporim u realizaciji svojih projekata, barem je takav slučaj s Plavim orkestrom. Opterećuje li vas činjenica da mnogi stalno čekaju nove pjesme ili ste sve to vrijeme isključivo fokusirani na projekt koji radite i non-stop ga preispitujete tražeći najbolja rješenja?

-Da, kao da se pokreće veliki, teški konvoj iz kaubojskih filmova. Činjenica je da se izlazak naše ploče iščekuje, prati, da ona izaziva interes zaista je kompliment jednoj grupi. Zaista nisam toliko blesav da mislim da je u ovako teškim vremenima izlazak nečijeg albuma nešto važno. Više sam sklon vjerovanju da neizlazak našeg albuma počinje sličiti na neki mali reality show. Velika su očekivanja od nas. Ali, nigdje se ne žurimo. Ne može se nešto završiti prije nego što može. Sve je gotovo osim tekstova. A ja još uvijek lovim momente. Ipak ne mogu samo tovariti riječi u koje zapravo ni sam ne vjerujem. Napišem ih obično u produžetku utakmice, kada se sve naizgled završi, kada se upale svjetla. Fajront. Tada obično zaustavim sve, “samo momenat”, izađem vani i vratim se sa završenim tekstovima. Otpjevam sve i onda gledam kako traka odlazi na štampanje. Rastajem se od albuma.

Novi album “Plavog orkestra” još nije gotov. Kad će svome kraju, koju će priču nositi? Hoće li to biti, kako ste do sada običavali govoriti o “Orkestru”, urbana melankolija i poetika ljeta, ili možda nešto žešći i angažiraniji zvuk, navodno čak nadahnut i hip-hopom?

-Da, urbana melankolija, uzvišena poetika ljeta. Sam si u gradu. Dobri dani kolovoza u kasno predvečerje... Plavi orkestar sa svakom novom pločom riskira. Još smo sposobni za, da tako kažem, loše primjere. Još uvijek nismo skloni dijeliti dobre savjete. Volimo eksperimentirati. Hodamo do ruba litice. Još od “Suade”, “Bolje biti pijan nego star”, preko “Fašiste”, “Ljubi se istok i zapad” pa sve do pjesama “Ako su to samo bile laži” ili “Odlazim” - svaki novi singl izazove šok i nevjericu. Muk. “Pa to nije stari Plavi orkestar”, obično su znali reći naši fanovi. To se događa i s našim novim singlom “Amerika” koji se nakon mjesec dana asimilacije ovih dana popeo na prva mjesta od preko 100 regionalnih top lista. Album će biti bazičan i pun energije. Nosi sa sobom dobro raspoloženje. Jednostavan poput bijele koverte s elegantnim fontom. Ljudi koji su čuli radni materijal kažu da je ovo naš najbolji album do sada i da podsjeća na “Soldatski bal”.

Album će, priča se, biti začinjen i elektronikom?!

- Plavi orkestar i elektronika. Hm... Nismo glazbeni puritanci. Još uvijek volimo na tim točkama stvarati nesporazume.

Želio bih ostarjeti na Hvaru

Jeste li umorni od života na relaciji Ljubljana-Zagreb-Sarajevo-Hvar? Prije nekoliko godina izjavili ste kako bi Hvar trebao postati vaša destinacija barem pola godine? Je li se to obistinilo? Ili ste i dalje s koferima u rukama?

-Ja sam čovjek ovih prostora i volim sve te različitosti na poseban način. Orijent, Mediteran, melankolija sjevera... Te destinacije izvor su moje energije. Volim biti u pokretu, živjeti u fluidu. Kada putujete, promiču vam slike, pejzaži... Na Hvar sam došao prvi put kao dijete s pokojnom majkom, parobrodom ”Karlovac“, najmanjim iz jadranske flote bijelih parobroda koji su od milja zvali ”orahova ljuska“. Od tada do danas ne propuštam nijedno ljeto, nijednu zimu posjetiti otok koji je postao dio moga života. Tamo žive moji prijatelji iz djetinjstva, tamo bih želio ostarjeti. I već od ovog ljeta uz pomoć prijatelja, Smiljane Trgo i njezine agencije, Brace i drugih dragih ljudi, ostvarit ću svoj dugogodišnji san i postati stanovnik otoka Hvara.

Pišući “Gardelina” za Severinu prvi put ste se pozabavili dalmatinskim dijalektom. Budući da je prošlo prilično uspješno, hoćete li i dalje koketirati s Dalmacijom?

- Pri radu na glazbi za teatar i film trudim se ne biti predvidljiv. Pjesmama, glazbi koju skladam pristupam na literaran način. Lako se uživim u likove, priče, preskačem stoljeća, prostore. Istražujem nove glazbene forme, putujem i pokušavam iznenaditi prije svega sebe, dolazim do rješenja s više frontova... Najveći mi je kompliment kada ljudi misle da su filmove za koje sam radio glazbu skladali različiti autori. Ili kada za neke moje pjesme misle da su narodne kao što to misle za “Iznad Tešnja zora sviće” ili “Malo je malo dana” koje sam napisao za filmove Pjera Žalice. Ili kada isto misle za pjesmu “A ti se nećeš vratiti” koju sada, u svom tamburaškom aranžmanu, izvodi i balkanski Frank Sinatra - gospodin Zvonko Bogdan, a radio sam je za seriju “Vratit će se rode”. Veliki kompliment sam doživio kada je jedna klapa sa Korčule izrazila želju da obradi pjesmu “Gardelin” koju Severina sjajno izvodi u filmu “Pjetlov doručak” ili kada čujem na splitskim ulicama kako ljudi pjevuše ”Di si ti Mare“ koju sam napisao za Luku Nižetića. Inače s dalmatinskim melosom ne koketiram, samo sam se, eto, usudio prepustiti vjetru inspiriran fascinantnom glazbenom baštinom Dalmacije. Kada sve zbrojim i oduzmem, u Dalmaciji sam proveo više od pola svog života. Hvar, Kaštel Stari u kojemu je moj dida vodio jedno odmaralište, posjete rodbini u Splitu, putovanja od uvale do uvale. Split je, inače, jako sličan Sarajevu. Humor, ne koristi se puno riječi, nema mistifikacija. Ako si normalan i nisi napuhan, ljudi te prihvate. Ako ne, uhvate te u đir. Mora da je sve to ostavilo traga u pjesmama.

Kako ste se osjećali na nedavnim koncertima u ljubljanskom “Tivoliju”? Mislite li da biste ih trebali priređivati češće, ne dopuštati da proteku godine do ponovnog susreta s publikom? Ili je u slučaju aktualne turneje možda u pitanju, kako ste to nedavno izjavili, vaš finalni obračun s Orkestrom?

-Pa moram priznati da ovo nitko nije očekivao. Otkud toliki interes za nešto što je posljednji put bilo zajedno prije 10 godina. Mi smo se okupili za svoj ćeif, a onda se sve oko nas zakuhalo. Kao da nitko ne želi propustiti ove koncerte jer, valjda misle, tko zna kada ćemo opet biti u ovako dobrom raspoloženju, imati volje. Možda Orkestar predstavlja ljudima nešto čega mi nismo ni svjesni. Ta dobra vibracija, te emocije, pjevanje, osmjesi, buka koju je publika na ta dva koncerta u “Tivoliju” poklonila nama... Sve je to prekrilo i razglas i light i scenske efekte. Njima to nije bilo važno. Oni su zajedno htjeli pjevati “Bolje biti pijan nego star”, “Od rođendana do rođendana”, “Laži”... Mi smo vjerojatno samo povod da se ljudi okupe. Sad nas čeka Zagreb, pa Beograd. Na kraju Sarajevo. Ne mogu ni zamisliti kako će to izgledati kada ljudi u “Areni”, primjerice, zapjevaju “Sava tiho teče”.

Trese li vas trema uoči izlaska pred beogradsku publiku nakon 20-ak godina?

- 20 godina! Zvuči kao obljetnica mature. Trese li nas trema?! Tremu imamo prije svakog koncerta koja se onda na sceni pretvori u neku vrstu transa ili tako nečeg. Kad ne bi bilo treme ne bi imalo smisla više ni nastupati. Po čemu bi se onda razlikovali od stalka za mikrofon? Ako gledamo Plavi Orkestar kao pojavu onda je ova grupa valjda posljednji dinosaur u regiji. Ponekad mi se čini, da ako po ičemu Orkestar dijeli sudbinu Bijelog dugmeta, onda je dijeli u činjenici što je ovo jedna od rijetkih grupa koja je dobrodošla u bilo koje mjesto u regiji i što je svi narodi i narodnosti bivše države smatraju svojom grupom.

MIRELA GORETA

Film o Orkestru “Prije par godina Pjer Žalica počeo je snimati dokumentarno-igrani film ‘Plavi orkestar’ koji će kroz rakurs jednog istočnoeuropskog benda ispričati priču o jednom vremenu, jednoj generaciji i jednom životu koji se odvijao na ovim prostorima. Do sada je snimljeno nekoliko stotina sati materijala. Pored filma produkcijska kuća ‘Refresh’ planira napraviti i istoimenu seriju u 10 nastavaka. U filmu, pored nas, naših prijatelja i ljudi vezanih za karijeru grupe, sudjeluje i impresivna glumačka ekipa kao i značajne osobe iz kulturnog i javnog života bivše države. Pored brojnih drugih u filmu su sudjelovali Goran Bregović, Rade Šerbedžija, ‘Laibach’, Abdulah Sidran, Miljenko Jergović, Rambo Amadeus, Arsen Dedić, Severina, likovna skupina ‘Irwin’, Braco Dimitrijević, Bajaga, Vito Taufer, Saša Broz, Branko Đurić Đuro, Nebojša Krstić i dr.”