Slobodna Dalmacija

Ako ste mislili da vas je najavni singl “Žeđam”, skladba koja se već mjesecima ne skida s programa i radijskih rang lista, pripremio na stilski zaokret i “zvuk” novog Gibonnijevog albuma “Toleranca”, prevarili ste se.

Singl je doduše pokazao da je Gibina sklonost prema stingovsko-gabrijelovskim manirizmima gotovo pa stvar prošlog svršenog vremena, iznenadio je “minimalističkom-slojevitošću” zvučne slike - što doista nije oksimoron već realnost “raskošnog” zvuka postignutog minimalističkim svirkama bez solističkih eksponaža - zacijelo oduševio stare Gibine fanove moćnim bubnjarskim “lupanjem” koje doista vuče na “klasike” Johna Bonhama i Keitha Moona, ali je također bio još jedan dokaz prepoznatljivog, no autorski i dalje uzbudljivog i svježeg rukopisa.

Već prvo i površno predstavljanje albuma pokazalo je pak da sve ono “novo” i “drukčije” koje se dalo naslutiti u najavnom singlu, na friškom studijskom projektu postaje još očitije, naglašenije... “Toleranca” je naprosto album kojim je Gibonni izašao iz - na prošlom se albumu činilo već pomalo potrošenog i začaranog - kruga glazbenih promišljanja, a posebice aranžmana koji su odredili i ton i kolorit njegovih projekata iz “nultih” godina novog milenija: albuma “Judi, zviri i beštimje”, “Mirakul” i “Unca fibre”.

Moćni trio

Album otvara naslovna tema “Toleranca” koja predstavlja i temeljni glazbeni koncept novog projekta koji je mahom odsviran u “formatu” power-tria: basa, bubnja i gitare.

Ideja o čvršćem zvuku i malom energičnom combu kao glavnom egzekutoru glazebnih ideja Gibonniju se rodila još za snimanja prošlog albuma kada je, bonusima i alter-verzijama, i konkretno propitkivao mogućnost drukčijeg iskaza. Jedno vrijeme je čak u igri bila i ideja da cijeli album snimi u produkciji nekog od “nabrijanih” producenata sklonih i vičnih eksplozivnom gitarskom rocku.

Novi album na kraju kao producent i glavni suradnik ponovo mahom potpisuje Nikša Bratoš, no u posve drukčijem izdanju. Ma koliko da radio i na “konfekcijskim“ pop projektima, Bratoš je - ne smije se zaboraviti - ne samo sjajan gitarist koji je i na ovom albumu bezgrješno odradio svaku studijsku zadaću, studijski mag koji je apsolutno “na ti” s tehnologijom već i aranžer spreman za nove izazove.

Posebice kad mu je u ruci tako kvalitetan materijal, a “pri ruci“ autor s mnogim konkretnim rješenjima na umu.

Sama skladba “Toleranca” je - tematski - nastavak “Oprosti”; broj koji govori o potrebi dijaloga, razumijevanja i tolerancije, a glazbeno iskazana “multi-kulti” vokalima neizbježne Maye Azucene, Ricarda Licquea, Urbana, Haidy Baghat i repera Masta Acea. Osobitost broja - u kojem bubnjeve sviraju Boris Leiner i Marko Lazarević, znan po suradnji s Elvisom Stanićem, bas član slovenske Siddharte Jani Hatze, a gitaru Nikša Bratoš - je ujedno i glavna karakteristika cijelog albuma: sklonost post-brit popu te odsustvo sola.

Potom, kao i gotovo cijeli album, već uvodna “Toleranca” može - kad je riječ o tekstu i atmosferi - imati podnaslov, kako bi kazali Beatlesi, “all you need is love“ što novi studijski projekt odmiče od prilično “mračnog“ sadržaja prethodnika “Unca fibre”.

Konkretno, broj je zgodan spoj hip-hop/hard rock simbioze koja je odavno iznjedrila kolaboraciju Aerosmitha i Run DMC-ja u “Walk This Way”, no s tipičnom Gibinom “lelujavom“, no priljepčivom melodijom, pokojom “notom“ Radioheada s “In Rainbows” i Bratoševim vještim “umetcima“.

Post-brit pop

Radiohead kao “zvučna referenca“ - odnosno u prvom redu kao spoj “lirske“ elektronike koja ima aranžmanske korijene i u Georgeu Martinu i u “progresivnim“ sedamdesetima, nadahnutog korištenja gudača iznad trip-hopovskih podloga te čvrstih “rockerskih“ pasaža i nabrijanih gitara - očiti su i u singlu “Žeđam” čiji se uvod mirne duše mogao naći i na njihovom prošlom albumu.

Slojevit broj koji, baš kao i kod Radiohead, zbraja akustičnu gitaru i moćne gitare, ali i “beatlesovske“ pasaže s izravnim citatima rješenja Georgea Martina s gudačima “patentiranih“ u vrijeme “Penny Lane” i “Strawberry Fields Forever” te, dakako, sjajnu melodiju koja se, možda, ne “lijepi” za uho iz prve, ali zato iz njega ne izlazi – tjednima!

“Zamoli me, možda ti je ispod časti” prva je od moćnih Gibinih laganica, ali ponovo netipičnog kroja. Diskretni, no krajnje efektni “dijalozi” gitare Vlatka Stefanovskog i pedal-steel gitare Davora Rodika prepleteni su sjajnim pozadinskim vokalima nasaftanih gospelom s ugođenim glasovima sestara Husar i njihovih prijatelja te prigušene “atmosfere”, pa i ponekim izravnim citatom Radioheada. Gibine poetske slike ponovo su sugestivne i poput linoreza se duboko usijecaju u mozak, a stih “zamotaj se u novine, kao staklo što ga treba bacit, jer sve što dotakneš ćeš upropastit“ zaslužuje izravan upis u gornji dom osebujne Gibine primjenjene/uglazbljene poezije.

“Vesla na vodi” - po ugođaju i rukopisu, naravno, a ne kao melodijski preslik - novi su “Libar”. Produkciju je potpisao Dejan Orešković (producent Meritasa) naglasivši fluidnu atmosferu korištenjem nekih radioheadovskih riješenja, s nadahnutim kombinacijama lirskih pasaža sjajne melodije, čvrstih gitara koje rastu ka ubojitom refrenu, lucidnih poigravanja distorzijom (bilo da je riječ o violini neizbježnog Marka Ramljaka ili isposničkom Gibinom klaviru). Ramljak je, po običaju, prisutan u gotovo svim brojevima pa tako i u zanimljivom instrumentalu “Outro: Mala vesla” kao “izlazu” iz prethodne teme.

Bas sviran električnim gudalom, violina, diskretno provučeni glas (bez teksta)... temi su dali gotovo kozmičku dimenziju.

“Slavim ove dane” još jedan je zgoditak. Bubnjeve je odsvirao Damir Šomen, udaraljke Matko Petrić, Jani Hatze bas dok su mandoline, gitare, violine... odsvirali Nikša Bratoš i Marko Ramljak.

Riječ je o zanimljivom preuzimanju afro-beat stilizacija koje podsjećaju na davnašnji rad Paula Simona s “Gracelanda” ili, još više, Johnnyja Clegga&Savuca, sjajnoj gradaciji od “pizzicata” do moćne završnice te sljubljivanje glavnog vokala s proslavljenim londonskim gospel zborom (koji je već okićen prestižnim nagradama za svoj učinak u filmovima poput “Kralja lavova”).

Jedan od “najsunčanijih“ i najvedrijih (drsko optimističkih) pjesama koje je Gibo ikada napisao; riječju jedna od onih tema koje i sumorna jutra čine podnošljivija.

“Vrata do nas” snimljena su u Brkovoj produkciji, a gitare su odsvirali sam Gibo (zgodna repetitivna fraza) i Brk dok je Nikša Bratoš svirao sitar. Riječ je o zgodnoj fuziji novovalnog “rockera” i Radioheada s ubojitim himničkim refrenom a na sličnom tragu je i zanimljiva “policeovska“ ska-rock stilizacija “Opet si Bogu drag” snimljena s power-triom (Brk, Jani Katze i Dado Marinović za bubnjevima) te - posve neuobičajeno - umjesto klavijatura sa puhačima.

“Vrata moje sestre” je, pak, još jedna sjajna laganica a la “Libar” s odličnim učinkom Urbanovog gitariste Luke Tomanija, klavijaturiste Maaseya Kovačevića, Matka Petrića koji je svirao timopan, Nikše Bratoša s basom i Zlatana Došlića koji je dao poseban pečat skladbi svojom “francuskom harmonikom”. Tema je odsvirana u totalnoj “redukciji”, no s raskošnom atmosferom na tragu “Teško mi je zaboravit” s prethodnog albuma.

Optimizam i renesansa

I slijedeća “Čemu se nadaš srce moje”, nova je Gibina sentiš-klasika oslikana radioheadovskim bojama. Akustična gitara Ante Gela i električna Luke Tamana, moćni bubnjevi Jana Novoselića iz TBF-a, bas Marka Reljanovića te violina Marka Ramljaka s vokalom “podrške” Maye Azucene i sjajnom Gibinom izvedbom, zaokružili su fascinantan broj obdaren i izvrsnim tekstom, dojmljivom melodijom i trad rock/post-brit pop aranžmanima s pravom beatlesovskom lirskom završnicom.

Zaključak albuma je podjednako neobičan kao i deset ranijih brojeva. “Toleranca, drugo čitanje” sjajna je, pak, instrumentalna “repriza” naslovne teme u snolikoj izvedbi s jazzy klavirom Matije Dedića i Došlićevim harmonikaškim “pariškim“ štihom te logično zatvaranje kruga.

“Toleranca” možda nije album koji se baš “na prvu” čini rasadnikom hitova, no nesumnjivo je najuravnoteženiji Gibin album (po osobnom sudu, uz “Mirakul” i najbolji!) s kojeg će u optjecaj krenuti barem pet-šest brojeva; album sjajnog autorskog rukopisa i novog (osvježavajućeg) zvuka. Pokazat će se to zacijelo već na prvim koncertima (9. travnja u Bjelovaru, a potom u Osijeku te 22. i u zagrebačkoj dvorani “Dražen Petrović”) na kojima će album uz Gibu predstaviti i novi band.

U njemu su neki stari članovi poput dva šibenska Marka (Ramljaka i Reljanovića), bubnjara Dade Marinovića te pridošlice: klavijaturist Maasey Kovačević, gitarist Miro Lesić te sviračica mandolina i gitara Sanja Vrančić...

Slatki problem kojeg - na radost fanova - Gibo do tada mora riješiti je: kako koncertni program i barem dvadesetak i dalje moćnih koncertnih hitova iz bogatog kataloga, “pribrojiti” brojevima s albuma i neupitnim novim hitovima a ostati u “formatu” dva i pol do tri sata svirke.

Problem? Mnogi bi rekli: da je meni takav!

zlatko gall