Slobodna Dalmacija

Mladoliki, ljepuškasti Jared Leto mogao je lako osvajati box-office vrhove spretnim “zvjezdanim” varijacijama na njegov tinejdžerski lik iz popularne serije “I to mi je neki život” (ljubavni interes Claire Danes). Međutim, Jared nikad nije bio zainteresiran za teen uloge, jer “tinejdžeri su u filmovima jednodimenzionalni, stereotipizirani”. “Kad sam bio u srednjoj školi, nisam razmišljao samo o ‘sudarima’ s djevojkama ili sastavljanju ‘football’ tima”, tvrdi Leto koji je glumu shvaćao ponešto ozbiljnije.

Stoga se često poružnjavao za potrebe uloga i s (kontroverznim) filmovima takvih redatelja kao što su David Fincher, Darren Aronofsky i Oliver Stone bježao daleko od statusa seks-simbola (među ostalim i kao intimni prijatelj legendarnog osvajača u “Aleksandru Velikom”, 2005.). Dopuštao je Jared da ga prebiju do neprepoznatljivosti (“Klub boraca”, 1999.), iskasape sjekirom (“Američki psiho”, 2000.), amputiraju mu inficiranu ruku (“Rekvijem za snove”, 2000.), gadno opeku (“Soba panike”, 2002.) i probuše mecima (“Gospodar rata”, 2005.).

“To mora značiti nešto, možda mi je suđeno da umrem ubrzo”, veli popularni glumac, koji u šali zna reći i kako ima “obveznu mazohističku stavku u ugovoru”. Jer, samo bi se mazohist izgladnjivao do iznemoglosti spremajući se za ulogu heroinskog ovisnika (“Requiem For a Dream”) i uskratio zadovoljstvo spavanja u postelji s tadašnjom zaručnicom, zgodnom Cameron Diaz. Mazohist i “metodski” glumac, poput Christiana Balea, čija je sjekira kušala njegovu krv u “Američkom psihu”.

S obzirom da ga “pale” fizički i mentalni izazovi, Leto je spreman poći prilično daleko za ulogu, pa tako i nabaciti 30 kilograma sala kako bi portretirao Marka Davida Chapmana, ubojicu Johna Lennona u “Chapter 27” (2007.), ili se postariti nekih 70-ak godina kao u izvrsnom filmu “Mr. Nobody” (2009.), prikazanom na prošlogodišnjoj Mostri. No, nije samo Jared glumac.

On je i glazbenik, pjevač i gitarist alter-rock benda 30 Seconds To Mars, koji je oformio s bratom Shannonom Letom i Tomom Miličevićem, bosanskim Hrvatom, čija je starija sestra model i glumica Ivana Miličević (“Casino Royale”). Zbog obveza prema bendu, Leto je, recimo, odbio ključnu ulogu u Eastwoodovoj ratnoj epopeji “Zastave naših očeva” (2006.). Nikad nije na sebe gledao jedino kao na glumca koji želi snimati pjesme ili muzičara koji želi raditi filmove.

Zahvalan je što je dobio obje prilike. Zato vjerojatno na obje fronte radi tako pedantno. Rijetko, ali pedantno. Nakon dvogodišnjeg izbivanja iz svijeta filma, glumio je, dakle, u drami “Mr. Nobody”, a poslije gotovo pola desetljeća glazbene stanke njegova grupa 30 Seconds To Mars izdala je novi, treći album “This Is War”. Jared, na svu sreću, nije objavio rat medijima pa smo s njime uspjeli sjesti za stol i veoma ugodno porazgovarati o glazbi i filmovima.

Upiranje srednjeg prsta u kameru

Glumca, rođena 1971., prijatelji zovu J.

Ponekad se moraš izgubiti da bi se opet pronašao... kao Terrence Malick (smijeh). Što da kažem, izbirljiv sam, pomalo i razmažen. Želim raditi samo velike, važne stvari u životu i biti ponosan na ono što činim. Zanimaju me jedino izazovni filmovi i uloge.

Filmovi vam i jesu izazovni i sve samo ne konvencionalni. Pače, nerijetko pripadaju art i nezavisnoj struji, namjesto mainstream Hollywoodu.

Istina, moj je cilj eksperimentirati, istraživati, snimati filmove nedefinirana kraja da možete opet kupiti kokice i poći ga vidjeti (smijeh). Šalim se, takvi filmovi ionako nisu za tinejdžere u multipleksima. Ipak, ako film poput “Mr. Nobody” i propadne na kinoblagajnama, za mene je više nego uspješan. Pogledajte samo slikara Pollocka. Kad sam bio mlađi, mislio sam da nasumično baca boju na platno. Tek kad sam odrastao, shvatio sam kako nisam imao pojma – tip je genijalan.

Zbog čega naginjete teškim, mazohističkim ulogama?

Stvar je u tome da ne volim gledati svoje filmove. Ali, ako ih već gledam, kao na festivalima, onda se ne želim gledati u zrcalo sat i pol vremena. Želim gledati nekog drugog. Gledajući, primjerice, “Rekvijem za snove” imao sam osjećaj da gledam nekog drugog, a ne sebe. I bio je to dobar osjećaj. Isto vrijedi i za ulogu starca u filmu “Mr. Nobody”. Šest sati su mi nanosili masku od želea, ali isplatilo se.

Vjerojatno vam nije ni lako naći takvo što - malo je istinski dobrih i svježih scenarija danas.

Da, teško je naći nešto nesvakidašnje i kompleksno. Zato i snimam jedan film u tri godine. Vode me kreativni impulsi. Jednostavno osjetim kad je nešto dobro. Dok ne osjetim, neću snimiti film. Tako, ne znam kad ću opet pred kamere.

Sa Claire Danes u hit-seriji “I to mi je neki život”

Tako je. Osim koncepta vjere i sjećanja na djetinjstvo, izbori, odnosno utjecaj odluka na naše živote ključni su motiv filma. Sam sebe nakon ovog filma znam izluđivati u razmišljanju: “Hoću li prvo pojesti ili napraviti nešto drugo? Hoće li se nešto što kažem reflektirati na nekog drugog...?” Mali izbori važni su u životu jednako kao i veliki, ako ne i važniji.

Vi ste ipak odabrali biti velika zvijezda. U futurističkom segmentu filma “Mr. Nobody“ kamere se nalaze posvuda, kao u “Big Brother“ kući. Smeta li vam medijska strka? Žalite li možda za danima kad ste i sami bili “gospodin Nitko“?

U jednoj sam sceni u kameru upro srednji prst, što valjda sve govori (smijeh). To je bila improvizacija koja je ostala u finalnoj verziji. Najdraže bi mi bilo živjeti bogu iza nogu, ali pomirio sam se s paparazzima. Sve je to u opisu posla.

“Mr. Nobody“, među ostalim, propituje i motiv vječnog života. Biste li voljeli živjeti zauvijek?

Volio bih živjeti zauvijek. Tko ne bi? (smijeh)

Bacanje uha na The Cure i Radiohead

Što vam je lakše, glumiti ili svirati?

Lakše je svirati. Samo uzmete instrument u ruke i svirate. Volim pisca Huntera S. Thompsona. I njemu je glazba bila ispušni ventil.

Zar je glazba vama samo ispušni ventil?

Nije, nije. Samo želim reći da mi je ležernije raditi glazbu, jer obnašam ulogu i scenarista i svojevrsnog redatelja, sve sam kontroliram, dok na filmu ne ovisi sve isključivo o mojoj glumi.

Koja je, po vašemu mišljenju, razlika između glume i pjevanja?

Gluma je emotivno najčišća forma i čovjek pomoću nje puno otkriva samoga sebe, neovisno o emotivnoj povezanosti s likom.

U pozi sa Jennifer Connelly (“Rekvijem za snove”)

Ne znam. Ne znam ni hoću li se baviti jednim i drugim zauvijek.

Što slušate u slobodno vrijeme, što Jareda Leta najviše nadahnjuje?

Obožavam slušati filmske soundtrackove i ambijentalnu glazbu, zatim Björk, The Cure, Radiohead...

Na posljednjem albumu radili ste nekoliko godina. Želite li da vas pamte kao perfekcionista na tragu Axla Rosea (“Chinese Democracy“)?

Kužim perfekcionizam, ali držim da se čovjek s njime mora pomiriti. Perfekcija je neprijatelj dobroga. To me je naučio redatelj Oliver Stone na setu “Aleksandra Velikog”. Na CD-u sam radio dvije godine. Po mojemu mišljenju, ne možete i ne smijete raditi predugo, jer album mora biti refleksija trenutka.

Na što se reflektira “This Is War“? Irak?

Nije riječ o specifičnom ratu, više osobnom. Bilo je puno osobnih bitki, a jedna od njih je i bitka s diskografskom kućom.

Kakve su šanse da vas nova turneja dovede i u Hrvatsku, s obzirom da u bendu svira “naš čovjek”, Tomo Miličević?

(smijeh) Šansa postoji. Rado bismo, baš i zbog Tome, zasvirali u Hrvatskoj i mislim da i hoćemo. Vidimo se uskoro.

MARKO NJEGIĆ