Slobodna Dalmacija

Rahim Ademi prvi je i zasad jedini hrvatski general koji je uspio oboriti haašku optužnicu u sudskom postupku dugom sedam godina, prvi pravomoćno oslobođen optužbi za zločine u Domovinskom ratu. Razumljivo je da se njegovoj slobodi najviše radovala obitelj, ali nije shvatljivo da je iz državnog vrha gotovo potpuno izostala makar i kurtoazna čestitka generalu koji nije branio samo svoj obraz i čast nego i obraz svoje države.

Danas živi povučeno, u mirnom obiteljskom okruženju, posvećen supruzi Aniti, kćerima, unučici i – maslinama. Kreće se uglavnom na relaciji Split-Rogoznica-Ložnica. U ovom potonjem mjestu primoštenskog zaleđa podigao je lijepi maslinik i voćnjak, koji su, veli, njegova najbolja psihoterapija. Razgovarali smo u Rogoznici, u povodu završnice suđenja generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, koje je pratio s velikom pozornošću i emocijama.

Kako komentirate završne riječi tužiteljstva i obrane u procesu generalima Gotovini, Čermaku i Markaču? Kakav epilog očekujete?

– Tužiteljstvo je nastojalo dokazati teze iz optužnice, a obrana što uvjerljivije ih pobijati. Prema onome što znam o generalu Anti Gotovini, s kojim sam bio blizak tijekom Domovinskog rata, a posebno 1994. i 1995. godine kada sam bio načelnik stožera u njegovu zapovjedništvu, mogu samo reći da je pravi profesionalni vojnik koji je uvijek poštovao Ženevske konvencije i međunarodno ratno pravo, koji nikad nije izdao zapovijed protivnu pravilima ponašanja u ratu. Kod ostalih zapovjednika je uvijek inzistirao da se spriječe pljačke, palež i ubojstva, i tu je bio kategoričan. Ako bude pravde, general Gotovina će biti oslobođen svih optužbi i uskoro će se vratiti kući. U to čvrsto vjerujem. Sve što je kao vojnik radio bilo je za strateške ciljeve oslobođenja Hrvatske od okupacije i u tome je uvijek imao uspjeha. Naravno, priželjkujem slobodu za sva tri ganerala.

Medijska blokada

Haaški sud je vaš slučaj prepustio hrvatskom pravosuđu koje je u svibnju 2008. donijelo oslobađajuću presudu. Tvrdite da ste imali neravnopravan tretman u domaćim medijima koji su gotovo ignorirali suđenje. Kako to tumačite?

– Proces je završen 30. svibnja 2008., nekad Dan državnosti, i taj dan nikad neću zaboraviti. Pred kraj procesa na Županijskom sudu u Zagrebu, kada sam prvi put iznosio svoju obranu, očekivao sam i malo veću pozornost medija. Umjesto toga, bila je prava medijska blokada, tek šture informacije u novinama i na TV-u, s iznimkom Novog lista i djelomično Večernjeg.

Franjo Tuđman u oslobođenom Kninu okružen generalima HV-a

Što mislite zašto je bilo tako?

– Ne znam. Činilo mi se da mediji i javnost u Hrvatskoj nisu zainteresirani ni za moju obranu ni za moju sudbinu...

Do izricanja presude godinama ste bili u tzv. kućnom pritvoru, s potpuno ograničenom slobodom kretanja. Što ste poželjeli prvo učiniti kad ste napokon oslobođeni?

– Predsjednik sudskog vijeća ŽS-a u Zagrebu Marin Mrčela pri izricanju presude mi je rekao: “Gospodine Ademi, od danas prestaju sve zabrane koje su bile određene za vas. Možete slobodno putovati, raditi itd.” Novinari su me tada pitali što ću sad. Rekao sam im, nekoliko dana ću se odmoriti, a onda idem raditi.

Kad je to čuo tadašnji ministar obrane Berislav Rončević, umjesto da mi čestita i sa mnom se raduje jer je jedan hrvatski general dokazao svoju nedužnost, odmah mi je najavio da će mi MORH naći odgovarajući posao, ali tek nakon pravomoćne presude. To je značilo da još dvije godine neću raditi. Shvatio sam da me ne žele, da im je krivo što sam oslobođen, to me je naljutilo i uvrijedilo, pa sam zatražio umirovljenje.

Znate, nitko iz MORH-a nije došao ni na jedno ročište tijekom cijelog suđenja, nitko mi nije čestitao na slobodi, ni ministar Rončević, ni ministrica branitelja – u to vrijeme Jadranka Kosor – ni tadašnji premijer Ivo Sanader... Zvali su me jedino iz Ureda predsjednika Mesića i uz čestitke izrazili zadovoljstvo oslobađajućom presudom.

I troškove obrane, iako je 2001. premijer Račan obećao da će pokriti Vlada, platio je Haaški sud za vrijeme dok se predmet vodio tamo, a Vlada je participirala samo s pet, deset posto. Kad je suđenje prebačeno u Zagreb, Vlada nije dala ni kunu za moju obranu, dok je drugim generalima podmirila sve troškove, i podmiruje ih i danas.

Rahim Ademi nakon što je čuo oslobađajuću presudu

Montirana optužnica

Znači li to da su kod nas kao junaci priznati samo oni što su poginuli ili su zatvoreni? Živi i slobodni ”ne igraju”...

– Bio sam na svim ratištima od 1991. do 1995. godine. Nevin sam optužen i pritvoren, i nikad nitko nije ni pomislio proglasiti me herojem Domovinskog rata. Nisu ista pravila za sve generale...

Na što aludirate?

– Opća politika državnog vrha u to vrijeme je bila sve svaliti na moja leđa, i to sam odmah shvatio. Službena vladajuća struktura sve je činila da meni montira optužnicu i žrtvuje me za spas ostalih generala. Ne govorim vam to po svom unutarnjem osjećaju, nego na temelju materijalnih dokaza koji to potvrđuju. Taj dokument ima Haaški sud, Vrhovni sud RH, Županijski sud u Zagrebu i iz njega je bjelodano da su me odredili svjesno žrtvovati. Osim toga, neke dokumente koji su išli u prilog moje obrane nisu htjeli dostaviti u Haag, a neke su čak uništili.

Što mislite, je li to zbog albanske nacionalnosti?

– Vjerojatno. Lakše je žrtvovati jednog Albanca nego Hrvata. Smatrali su da je manja šteta ako svu odgovornost prebace na mene i time zaštite druge. Uostalom, radili su mi to i tijekom rata. Tuđman me 1993. smijenio s mjesta zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić i postavio za v.d. zapovjednika, a u javnosti je plasirano da sam bio zapovjednik kako bi na mene prebacili odgovornost za zločine u Medačkom džepu, a zaštitili Mirka Norca i ostale. Haaški istražitelji su dva puta, 1995. i 1996., tražili razgovor sa mnom. O tome me nikad nitko nije obavijestio. A da sam se tada odazvao, nikad ne bih ni bio optužen.

S odvjetnikom Čedom Prodanovićem i suprugom Anitom

Počasni građanin bez počasti

Za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kad se simbolično podiže hrvatski stijeg na Kninskoj tvrđavi, niste među uzvanicima, iako ste jedan od onih generala koji su 1995. bili tamo uz predsjednika Tuđmana...

– Samo smo generali Rojs, Krstičević i ja ostali s te povijesne fotografije snimljene 5. kolovoza 1995. na Kninskoj tvrđavi uz napokon podignuti hrvatski stijeg. Gotovina je u Haagu, Korade mrtav... i umjesto da zovu nas žive hrvatske generale, osloboditelje, sudionike toga povijesnog događaja, kojima bi se svaka država ponosila, oni zovu anonimce, a nama pošalju poziv da dođemo na stadion na postrojavanje vojske...

Želite kazati da vlast ignorira vašu ulogu u obrani Hrvatske?

– Iz Ureda predsjednika i Glavnog stožera OSRH uredno me pozivaju na svečanosti na državnoj razini. Drugi me se ne sjete. Proglašen sam počasnim građaninom Splita, Šibenika, Makarske, Omiša... gotovo svih dalmatinskih gradova. Počastili su me tom titulom kad sam došao iz Haaga i odmah sam shvatio da su to učinili zbog skupljanja jeftinih političkih poena. Zvali su me tada da dođem preuzeti povelju, ali sam rekao kad suđenje završi i kad budem oslobođen.

U razgovoru s novinarkom Spektra

Nitko me više nikad nije pozvao ni zbog preuzimanja povelje, a niti na kakvu svoju svečanost. U tome me posebno pogađa odnos Šibenika, uz koji sam vezan i u čijoj sam obrani izravno sudjelovao. Ne zovu me ni na proslavu 113. šibenske brigade koju sam ustrojavao i koja je bila najbolja hrvatska brigada, ni za dan Grada Šibenika, ni za obljetnicu “rujanskog rata”... Zovu one koji su najmanje zaslužni, koji rata nisu ni vidjeli...

piše davorka blažević

Nadređeni naznalice Ponosan sam na svoj doprinos u Domovinskom ratu i sve bih ponovno učinio isto kao i tada, bez obzira na sve nepravde i poniženja kojima sam bio izložen. Postavljali su mi zapovjednike bez škole, znanja i iskustva, bez obzira što sam akademski obrazovan vojnik s velikim iskustvom. Poslije “Oluje” doveden mi je 1998., kao ratnom generalu, za stožernog brigadira u Zbornom području Knin, kao nadređeni, Mirko Šundov, koji od 1994. nije ni sudjelovao u ratnim operacijama. Trebao je zamijeniti Mirka Norca zbog odlaska na dužnost u Osijek, a i on mi je, iako tada tek sa zvanjem konobara, bio nadređeni. I kad je Šundov postavljen, rekao sam - neću na posao, ne mogu više takvo poniženje trpjeti...

Povjerenje u Haaški sud U Haagu sam proveo sedam i pol mjeseci, ali sam uvijek vjerovao u pravdu i istinu. Znao sam da nikakav zločin nisam ni počinio ni zapovjedio, i računao sam na oslobađajuću presudu. Ni ja ni odvjetnički tim na čelu s Čedom Prodanovićem nikad nismo tražili da se moj predmet prebaci na hrvatski sud. Imali smo puno povjerenje u Međunarodni sud u Haagu i bilo nam je svejedno gdje će mi se suditi. Znao sam da sam nedužan i da ću to dokazati. U Haag sam otišao dobrovoljno, 24. srpnja 2001. u odori HV-a, jedini od svih generala. Dostojanstveno. Zatvorska uprava me dočekala i prepratila u zatvor bez lisičina. No, priče o “scheveningenskom hotelu”, kako su neki mediji predstavljali zatvor, bizarne su. Znao sam reći, da je tamo tako dobro, bio bi red od Zagreba do Scheveningena i u tom redu sigurno ne bi bilo mjesta za mene...

Ni mržnja, ni osveta, ali ni zaborav Sve što sam proživio, ostavilo je na meni duboke tragove i velike traume. Kad me pitaju kako je bilo na suđenju, obično kažem: samo da te hvale, nakon tri dana dosta ti je svega, a kamoli kad stalno slušaš laži i montirane optužbe. Svejedno, ne mrzim zbog toga nikoga SEnD ni lažne svjedoke, ni one koji su mi proces montirali. Neka to oni nose na svojoj savjesti. Neću mrziti, neću se osvećivati, ali neću ni zaboraviti.