Na prvom predavanju na Akademiji dramskih umjetnosti Daliboru Mataniću rečeno je da zaboravi da će snimati filmove. Mladome Dadi to je više bilo smiješno nego što bi razvilo nekakav inat.
Kad je upisao fakultet, on je htio da što brže prođe ta studentska faza kako bi napokon mogao raditi svoj posao. Danas ga, neovisno o zlogukim prognozama profesora, Matanić radi. I to sjajno.
Nakon debija s “Blagajnicom”, jedan od najtalentiranijih i najhrabrijih hrvatskih redatelja oduševio nas je modernim klasicima poput “Sto minuta Slave”, “Volim te” i naročito “Finih mrtvih djevojaka”.
Kontroverze koje su pratile potonji uradak u očima licemjernih purista zakačile su se i za Matanićevu frišku “Kino Liku”. Pogledajmo zašto...
Premijera “Kino Like” u Gospiću sada je iza Vas, a od nje ste najviše strahovali. Je li bilo treme i napetosti dok se film vrtio? Kako su Ličani u konačnici prihvatili film, a kako politička vrhuška?
Bilo je nemirno dok ljudi nisu ušli u dvoranu. Nisu znali točno što ih čeka, danima prije sam pokušao navigirati stvari preko lokalnih medija, objašnjavajući kakav je “Kino Lika” film.
Rekao sam im da je ovo film o ljepoti ljudi koji se hrvaju sa svakodnevnim problemima u modernoj Lici, a ne film o ljepoti ličke prirode. Pritom sam napomenuo da sam zadnja osoba koja bi se izrugivala nekom iz tog kraja.
Kad su ljudi ušli napokon i sjeli, rekao sam im da postoje filmovi koje zaboraviš odmah čim izađeš iz kina, a postoje i oni koje dugo, dugo pamtiš. E, takva je “Lika”. Tako je i bilo te gospićke večeri, nekako se na kraju sve “prebacilo” u pozitivu.
Film je definitivno pogodio ljude, možda i nisu navikli gledati tako tešku materiju, ali bili su mirni, mirni i veseli. Političari bi vjerojatno radije imali film koji obiluje znamenitostima kraja, koji malo (poput politike) ublažava stvari i koji mogu pokazivati turistima nakon što obiđu Teslin memorijalni centar.
Ali moram istaknuti gradonačelnika Gospića koji je vrlo, vrlo pametno zaključio da mu je, bez obzira što bi njima možda bila draža varijanta idiličnijeg prikaza Like, razumljiv naš pristup i kako oni jednostavno moraju stati uz film i pokazati ga, jer tim činom bit će napredniji od mnogih većih sredina.
Tko zna, možda se i budemo prikazivali dežmekastim austrijskim turistima ili češkim kamikazama nakon što nauče sve o Teslinu životu...
Damir Karakaš kazao je kako ovo nije film koji generalno opisuje i simbolizira Liku i Ličane, već bi se radnja mogla odvijati i u nekim egzotičnim krajevima, tipa Transilvaniji. Što Vi kažete?
Apsolutno točno, cijelo vrijeme naglašavam kako je intima naših likova istovjetna intimi ljudi koji žive u Tokiju, Kopenhagenu, Foči, di god. Izolacija je ono što ih primorava da se služe nekim drugim kodovima ponašanja.
Najbitnije jest da nisu “hillbillyji” iz “Oslobađanja”, već ljudi koji pokušavaju ublažiti svakodnevnu nesreću - neki uspiju, neki ne, ali ono lijepo u njima je što bar pokušaju.
Glad za ljubavi je svugdje ista. Zato ljudi toliko osjećaju film. Nismo ga snimali kao veliki umjetnici koji su odlučili malo otići na selo i ismijavati lokalne ljude, bili smo ponizni pred njima, kažem da nam je kamera uvijek bila ispod njih i “čekala” da nam se otvore.
Lička izolacija prema Hrvatskoj je slična kao hrvatska izolacija prema svijetu. Zbog izolacije neke stvari teže funkcioniraju, a opet, neke lijepe stvari ostaju sačuvane.
Zbog čega ste se odlučili ekranizirati baš Karakaša, a ne, recimo, Antu Tomića koji je filmski jako “in”?
Odgovoriti na ovo pitanje mogu i protupitanjem: zašto sam slušao Joy Division, a ne neki drugi band? Poštujem svačiji rad i drago mi je da se s tolikim žarom analizira suvremena hrvatska književnost.
Damir Karakaš, poput Roberta Perišića, Vlade Bulića i drugih, čini vrh hrvatske književnosti ne samo po književnim dosezima, već i po načinu komuniciranja s javnošću.
On je osoba koja bježi od tzv. kulturnih krugova, udruga, svega onoga što nakon nekog vremena postaje kontraproduktivno kvaliteti pisanja. Sviđaju mi se ljudi koji se maknu u stranu i rade svoj posao.
Damir može biti na ponos hrvatskoj književnoj sceni jer svoje stvari radi s jako puno instinkta, a s jako malo kalkuliranja. To me je vjerojatno i privuklo. Plus što sam stalno imao želju napraviti film o Lici.
Kako je bilo režirati Karakaša, ima li glumačkog potencijala i je li istina da su iz finalne verzije filma ispale neke erotske scene za koje se posebno namučio?
Imali smo u planu prolog za film i, kad smo ga krenuli raditi, shvatio sam da je to materija “za ekipicu”, da je to vrlo cool, atraktivno i da iste sekunde postaje bitnije od likova.
Odmah sam to bacio van, nismo ga ni nastavili snimati. “Kino Lika” je film gdje su jedino ljudi bitni, sve ono suvišno bacao sam van. To je bio jedini put da se temeljito prikažu njihova nesreća i usamljenost.
Damir je razumio moj poriv, a na kraju i nije mu bilo mrsko snimati scene gdje ga lokalna pastirica oralno obrađuje, pa makar to završilo samo u reklami za film.
U knjizi je posebno degutantna scena seksa sa svinjom koja nas sa jumbo plakata pita “Oš me jebat?”. Zbog čega tako “radikalna” reklama? Ide li se to možda tragom Hribara i onoga “Kurac od ovce” iz “Muškarca bez brkova”?
Karakaš ima lijepo objašnjenje kako u Lici, u zabačenim selima, “Oš me jebat?” znači “Volim te”. Kada žene dođu do stupnja gdje moraju pokazati naklonost, to funkcionira nekim novim, ličkim kodovima.
I zato se u prvi tren to čini agresivno marketinški. No, kad pogledate film, shvatite da je ta rečenica duboko utkana u film. To je vjerojatno i najbitnija rečenica u filmu, inače ona se u filmu ne odnosi na svinju već na lik Mike kojeg glumi Krešo Mikić.
Taj “Oš me jebat?” je sukus cijele gladi za ljubavi, vječne potrage, često osuđene na propast, kako na selu, tako i u gradu.
Od knjige ste uzeli ono “Zabranjeno za djecu i malograđane”. Računate li da će, suprotno tome, u kina pohrliti baš djeca i malograđani?
Jedna novinarka je lijepo zaključila da bi ona “Liku”, koliko god šokantna bila, prikazivala po srednjim školama, neka se mlađi susretnu s takvim temama.
Mala djeca neka malo pričekaju, a kao i svugdje, malograđani su najveći problem, znate one ljude koji, kad čuju da cura svrši sa svinjom, bježe glavom bez obzira.
Ali ja istinski vjerujem u ljude, vjerujem da je većina kinopublike normalna i da će nam dati povjerenje. Zato me i veseli toliki interes za film.
Je li “Kino Lika”, po Vama, više “lički Amarcord” ili “lička Taxidermija”?
Možda je po duhu vremena bliža drugom filmu zato što pričamo o modernoj Lici, bez uljepšavanja stvari, i na taj način Lika postaje suvremeni europski film.
Međutim, za razliku od “Taxidermije”, mislim/nadam se da smo ipak puno, puno emotivniji. Palfi je ipak napravio koncept film, draži mi je njegov “Hukkle”, mi smo maknuli gotovo sve moguće formativne varijante ne bi li likovi ostali neokrnjeni...
 |
| Osječka glumica Areta Ćurković u filmu ima snažnu ulogu nesretne djevojke Olge |
Oduvijek ste smatrali kako su glumci najjače redateljevo oružje. U Vašim filmovima to su - glumice. Evo i u “Kino Lici” Areta Ćurković ima, vele, snažnu ulogu “u rangu Kathy Bates”. Odakle takva fascinacija ženskim likovima s obzirom i na “Blagajnicu”, “Fine mrtve djevojke” i “Slavu”?
Koliko se sjećam, Kathy Bates glumi psihopata, a Areta Ćurković glumi nesretnu mladu ženu. Od početka tvrdim da su ženski likovi suptilniji i da se turbulentno vrijeme u kojem živimo bolje prikazuje kroz žene, koje su i filmski i životno intrigantniji spol.
Areta Ćurković je apsolutno otkriće, digla je ljestvicu glumačke hrabrosti na neke nove visine. Dobro je da ta cura iz Osijeka postane uzor mlađim kolegicama, dobro je da u vrijeme trivijalnih serija i sapunica mladi ljudi vide kako se “gine” za ulogu i film.
Jedini put kad je muškarac imao glavnu ulogu bilo je u “Volim te” (Krešo Mikić), i to namjerno, da se što točnije opiše moderno društvo, gdje se brišu granice između spolova.
Jako je lijepo vidjeti kako kolege imaju potrebu prići Areti i imaju joj potrebu čestitati, podijeliti ove trenutke s njom. Tu smo uspjeli napraviti korak dalje i nadograditi knjigu.
Kako većina, uključujući i Karakaša, kaže - onog trenutka kad Olga (Areta) krene u svinjac, tada je toliko lijepa i niti jedna manekenka joj nije do koljena. Ljudi ne skrivaju oči na toj šokantnoj sceni o kojoj se priča, već plaču, to je dobar znak.
Kakva su Vam uopće očekivanja? Kojom biste brojkom gledatelja bili zadovoljni?
Volio bih da se odlijepimo od prosječnih bljedunjavih brojki s kojima se muče i domaći i hollywoodski filmovi.
Kako ide prodaja filma “vani”? Je li vam put možda pripriječila kritičarka “Varietyja”, koja je napisala da je film “predug, nejednakog tona, izaziva puno gađenja i jako malo empatije za svoje likove, zbog čega ga je teško gledati, a još teže voljeti”?
Ta kritika je napisana zato što nismo dali film na festival koji je pod patronatom ljudi iz “Varietyja”. Čuvajući međunarodnu premijeru u Sarajevu, odbili smo nekoliko festivala uključujući Wiesbaden, Karlove Vary te spomenuti.
Mislim da normalnom, dobronamjernom gledaocu ne bi palo na pamet uspoređivati ulogu Arete Ćurković s onom Kathy Bates... Srećom, ima i drugih kritičara. Moram istaknuti da većina najbolje reagira na “Liku” od svih filmova do sada.
Što je sljedeće za Dalibora Matanića?
Dva su filma preda mnom. Jedan je dugospominjani “Majka asfalta”, veliki ep o otuđenju Zagreba. Drugi film je inspiriran samim snimanjem Like.
Naime, kad jednom odete snimati u prirodu, teško je odoljeti, a da se tamo ponovo ne vratite. Glumcima sam govorio: pogledajte koji smo srećkovići, snimamo pet-šest tjedana u netaknutoj prirodi - kao da nas je netko nagradio.