Najstarija župljanka Dola: Spremna sam za Sabor!

– A nisam ništa pripremila! Niti sam išta znala. Sve je bilo potajno. Ono što sam morala, to sam rekla, pa sam se smela, pa opet nastavila. Zahvalila sam svim starijim Doljanima što su tu i nisu, a najviše rodbini moga pokojnog muža. I znate što sam za kraj rekla? Da sam sad spremna za Sabor – kazuje nam uvijek vesela teta Iva.

Njezina dugogodišnja “karijera” tako je prikladno i okrunjena. I premda je u neslužbenoj mirovini, priznaje, i dalje je ponekad uhvati želja za radom, pa ju je samo dan prije rođendana župnik zatekao kako mete skale od crkvenih vrata. Ne da teta Iva godinama da je smetu. Prisjetila ju je ova cijela priča na dane kada je sve počelo.

– Prolazila sam jedan dan mimo crkve i vidim pokojnu Vinku Kapelinku unutra, ona se brinula o crkvi. I vidim, namišta ona oltar. Teško namišta jednu i drugu stranu, sve pada, puzi. I ušla sam joj i pomogla. “Bog ti da zdravlje”, govori mi ona. “Nemoj ti mene, Vinka, blagoslivljat”, govorin joj, “za milost Božju, ovo svi mi moramo napravljat. I ja i ti, i druga, i treća. Zapela sam s brokvicama tkaninu i od tada sam uvik dolazila u crkvu i pomagala joj. U jednom trenutku govori mi svećenik: “Najbolje je, Iva, da se vi zauzmete za crkvu.” Govorim mu ja: “Vama čast i slava, svaka doba mogu doć i zauzet se, ali ja moram i u polje – prisjeća se teta Iva.

O crkvi je još otprije mnogo znala. Rodom iz Muća Donjeg, udala se za trideset godina starijeg muža i preselila se s njim u Dol. Njezin Mate, kako kaže, umro je odmah za Titom, osamdeset i prve. Tako su u braku bili samo deset godina. Kad su se vjenčali, kaže, nisu nego tri svećenika bila na obredu u Muću.
– U Muću sam i remet bila, zvonila. U nas su zvona bila vanka na baraku. Nekad bi u Dolu zvonila, ušla u šakristiju pa udri, ali najrađe bi se uspela gore i slavila. Volim kada slava zvoni, sa dva, tri zvona – smije se Iva i plješće od radosti.

Bunda, papuče, pulover...

Najponosnija je, kaže, na brojne ministrante koje je ispratila. Mnogi su već i sami oci. Najradije se prisjeća vremena kada ih je u malom Dolu bilo sedam. S osmijehom prepričava njihove dogodovštine, pokoje svađe, ali i druženja. Nije se nitko ni oženio ni udao a da ga ona nije ispratila.

I zbog toga su joj Doljani zahvalni. I zbog toga nesvakidašnjeg slavlja ove nedjelje, i torta i darovi. Njezina sumještanka Lina Tolušić prikupljala je po selu donacije, pa je teta Iva dobila bundu i jedne papuče, i jedan pulover, i krasno cvijeće, kaže. Dobila je i dva “suda”, ali mnoštvo čestitki. Neke su došle čak i iz udaljene Australije.
– To vam je Dol! Nema mista di je ovoliko sloge, di čovik gleda jedan drugoga ko u nas u Dolu! – zaključila je slavljenica.