Do Šestanovca smo stigli autocestom, a do obližnjeg predjela Muša, gdje šačica pastira svoju stoku sitnog i krupnog zuba goni na pašu, uskim nas je serpentinama odveo istrošeni put. Na proplanku masline u kamenim ogradama, zvone koze, ovce, krave i konji, prostiru se gole livade i pogled na sve strane svijeta. U ime mnoštva obespravljenih, dočekalo nas je pet zabrinutih stočara, udruženih sa svetim zadatkom da zaštite i sačuvaju malog seljaka. Zaboravljeni od politike, oštećeni od ljudi i beštija, obratili su se nama jer nisu znali kome drugome. Borili bi se, kažu, ali ne znaju kako, ni čime.
-Ova je zemlja vjekovima pripadala žiteljima ovoga kraja - govori nam Boško Mandušić, stočar iz Katuna, dok nas upoznaje s društvom i krajem.-Ođe je bila zemlja naših didova. Ali kad je Austro-Ugarska uvela gruntovnicu, oni se na nju nisu upisali da ne bi plaćali velike poreze, nego su ju ostavili zapisanu ko narodno dobro. I tu je naša stoka pasla od pamtivijeka - veli Boško.
-Dok se šumarija nije počela upisivati di stigne - nestrpljivo se ubacuje 30-godišnji Slavko Vuica iz Ciste Velike, najmlađi među stočarima ovoga kraja.
- Ka oni koji se upisiva na mrtve u Zadru, tako su se u nas upisali na žive - objašnjava izvijajući usne u osmijeh.
Nema u njih pameti
 |
| Ivan Mandušić sa stadom ovaca i koza |
-I sad našu zemlju daju u najam lokalnim grabežljivcima - nastavlja Boško. - A nama nude tamo neke pašnjake poviše Basta, južno od Plenkovićevih vinograda - govori nam, pokazujući prema planinama koje ih dijele od mora.
-To van je baren dan hoda odavde - dodaje dižući glas.- A di bi tamo prenoćili? Nema u njih pameti, virujte mi - ogorčeno će Vuica.
Frustrirani i obeshrabreni ovi su nam seljaci ispričali priču o zemlji u kojoj jedan vuk vrijedi 1000 ovaca, a seljak ne vrijedi povratnog poziva, o zemlji koja pastira tjera da vunu pali, a kožu, odnosno bekinu - kako je ovdje zovu, baca. Koja ga ne potiče na proizvodnju mlijeka i sira jer mu ne može ponuditi potrebne pašnjake. O društvu koje svaki trud čini besmislenim jer kilogram uvozne janjetine cijeni koliko i onaj s ljubavlju othranjen u čistim bespućima dalmatinskog krša. O društvu koje ne prepoznaje ekološki uzgoj u njegovu najizvornijem obliku i o zemlji kojoj više vrijede izvorne pasmine divljih vukova i svinja nego one koza, ovaca, krava i konja.
Bijeg u Njemačku
 |
| Josip Mandušić budno pazi na svoje konjiće |
-Šeću se selom, ulaze i u dvorišta. Od straja mi dica više neće uvečer otić ni do konobe po litru vina!
-I ja sam ga nekidan vidija - nadovezuje se Slavko. - Kad sam goni ovce. Usrid dana. I bome mi je jednu prikla. Nisam ni zna dok ih nisam utira pa izbroja.
-A vuka ne moš dirat. Kazna za ubijenog vuka ti je 50.000 kuna, a za zaklanu kozu ako dobiješ 500 kuna. Meni kad vuk zakolje kravu, suze mi natira na oči. Gojiš je godinama, naučiš na ruke i onda je nađeš na polju, bez vimena ili rasutog droba. Nema tih para da ti je vrate. Neka nam daju glavu za glavu, to je jedino pošteno. Ja razumim da se našeg vuka mora zaštititi, ali pusti i mene da živim. U ovoj je državi vuk bolje zaštićen nego čovik - ističe Bože.
Budući da žive uz sama lovišta, vjeruju da im vukove, kojih je, kažu, sve više, dovode lovci i šumari, a uz njih i divlje svinje od kojih im često stradavaju vrtovi i vinogradi, pa se osjećaju kao da im nitko ne čuva leđa. Lokalna ih smouprava upućuje na Zagreb, iz kojega ne stižu odgovori, pa prepušteni sebi samima strahuju za vlastitu opstojnost.
-Najbolje nam je lipo sve prodat i otić put Njemačke. Evo su nam se taman očevi vratili da uživaju u penziji, a sad će i nas natirati vanka - ogorčeno će Bože.
 |
| Boško Mandušić izveo je kravu na pašu. Sada mu valja otvoriti četvere oči |
-On vam ima više škole od nas ostalih. Neka van on lipo reče - objašnjava nam Boško prepuštajući Zdravku riječ.
-Mi bismo mogli proizvodit tone mesa, sira i mlika. Ali netko na vrhu treba odlučit koji su državni prioriteti. Je li to stočarstvo kroz gater sustav ili kroz male OPG-ove? - ističe Zdravko.
- Trebaju nam zadruge koje će nas ujediniti u proizvodnji i na tržištu. S time ne znamo odakle bismo počeli. Treba nam zemlja, naša djedovina... i pravo na rad, koje je neotuđivo. I konačno, treba nam zaštita. Izvorne vrste osnovne su pretpostavke ekološkog uzgoja, a mi uglavnom gojimo autohtone pasmine; krave buše, konje bušake, koje ovdje zovu bosanac mali, ovce pramenke hrvatske čiste koze, bile i šarene. I za to nam treba zaštićeno područje. Za njih, ako ne za nas - poručuje ovaj farmer pozivajući se na radove raznih doktora i magistara koji, kako navodi, potkrjepljuju njegovu tezu.
- Ne možemo sve sami organizirati. Mi smo samo obični seljaci, pastiri. Netko nam mora ispružiti ruku, prepoznati naše mogućnosti i u njima vidjeti hrvatsku budućnost - ističe zaključuje uz odobravanje ostalih. - Ne možemo mi i kosit i vodu nosit.
Nikome se ne radi
Priča je, kažu, ista u cijeloj Zagori. Nema reda, podrške, ni strategije. Poljoprivreda je seljaku postala neisplativa, pa se mnogi umjesto u vrtu hrane u dućanu. Više od sedamdeset posto obradive zemlje, kažu, zaraslo je u kupinu, a ljudi sjede po kućama i čekaju socijalnu pomoć. Nitko ne želi raditi, pa se mnogi i njima čude što se još trude. Natjerani su da i drva za ogrjev kupuju od Hrvatskih šuma, koje gospodare njihovim djedovinom, pa se u jadu pitaju misli li itko na hrvatskog seljaka.
Odgovor iz Zagreba putovao tri godineNemar vladajućih očigledan je u pokušaju Bože Bekavca da pravno formalizira korištenje obližnje livade, kako bi mogao prijaviti ekološki uzgoj za proizvodnju mlijeka. Iako je prvi dopis kojim traži zakup nad livadom nadležnom ministarstvu uputio još 2007. godine, konkretan je odgovor primio tek tri godine kasnije, kojime mu je objašnjeno da država ne raspolaže traženim česticama, jer su one još uvijek zavedene kao općenarodna imovina. Kada su iste čestice, godinama kasnije, konačno prepisane u vlasništvo države, njihova je namjena iz pašnjaka promijenjena u poljoprivredno zemljište koje se time nije moglo dati u zakup za svrhu pašarine, a ne koristiti se ni kroz poljoprivredu, s obzirom na nezahvalnu konfiguraciju tla. |
Aj ti sada dokaži tko je kriv!U slučajevima kada vuk zakolje grlo stoke, stočar ima mogućnost zatražiti naknadu štete, koja je prema iskustvu naših sugovornika nepredvidljiva. Ako zakasne s potragom, pa pronađu goli kostur, ne može se utvrditi da je pogibelj skrivio vuk, stoga naknada izostaje. Na tome često mogu zahvaliti i preopterećenosti inspektora koji se, ponekad danima, ne mogu odazvati njihovu pozivu, ili surovom terenu, koji je teško pretražiti. Isplatu štete redovito čekaju oko dvije godine, a ona, bez posebnog objašnjenja, varira pa za zaklanu kozu iznosi od 250 do 500 kuna, a za kravu imeđu 2500 i 3500 kuna. |