Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Predlažem da nastavnici oduzete mobitele zadrže za sebe i tako ublaže rezanje plaća. Marin, Split

Detalji o usluzi >

Nedjeljna

Objavljeno 17.01.2010. u 10:57

ČLANICA ZENTE IZ SPLITA, NA SVJETSKIN PRVENSTVIMA U UDIČARENJU OSVAJALA JE ZLATA, SREBRA I BRONCE

Katarina Vrcan: Sve se uvati na moju udicu

Oko tebe more utihne, moraš imat strpljenja, doće brancin. I evo ga, dolazi. Uvati srdelu u usta i nosi je, nosi, nosi, nosi... Puštaš ga, puštaš, a onda ga kontriraš i – uvaćen je! Bez olova, iz ruke, bez priše, bez nervoze, polako, polako...

Znan da će sad puno svita reć ono šta san dosad čula mali milijun puta: kako to da je jedna ženska, i to još doktorica, skroz infišala ić u ribe!? Pa san isto tako mali milijun puta čula dodatak: šta nije išla svirat klavir ili plesat balet, nego ide kroz Vrbosku s tunjama u ruci!? A ja se nikad na to nisan jidila, meni je to zapravo bilo puno smišno, sve je to dil otočkog, hvarskog, dalmatinskog, mediteranskog teatra koji se u malin mistima još uvik, istina puno više liti nego zimi, odvija u kaletama, na pjacetama, u kafićima i restoranima... I ja u ton svakodnevnon teatru, u kojen su glumice i glumci svi mišćani, neizmjerno uživan...

Zašto tunje i udice, a ne klavir ili balet? Virovali ili ne, ipak san ka mala učila svirat klavir. Nije mi lega. Bila san i balerina. I to ne bilo di, nego u čuvenoj Plesnoj školi svjetski poznate i priznate balerine Ane Roje u Primoštenu. I, kako je teta Ana govorila, bila san veliki talent za balet. Čak me i u Ameriku zvala. E, mogli su me moji roditelji Manči i Olga pustit di iz mog rodnog Šibenika... Ma, nije bilo šanse. Jedino liti u Vrbosku, odakle mi je mater. Iz familije Damjanić, nadimka Šabotovi.

Moj nono Bartul Damjanić bija je poznati ribar, ja ga nisan zapantila, ali san zapantila puno, puno priča o njemu ka velikon zaljubljeniku u more i velikon meštru za ribe. More bit da su geni učinili svoje, ja san od najranijeg ditinjstva počela ić u ribe. Tunja i udice u ruku, kruv ka ješka, i ajde s kraja vatat špare. Dok bi se moji vršnjaci kupali, kacavali, skakali sa sika, ja bi sate i sate vatala ribe. I nikad ne bi došla doma da nisan uvatila baren kojeg špara... A kad su me mater i otac prvi put odveli na lignje, to je za mene bilo ostvarenje snova.

Još uvik pantin svaki detalj s toga vatanja liganja, pantin prvu lignju koju je otac uvatija... I to kako san je gledala i gladila u siću, kako san je proučavala, kako san upijala svaki materin i očev mot. A kad san se puno godina kasnije zaljubila u moga današnjeg muža Mlađana Vrcana, a zbližilo nas je baš vatanje riba di je on vrhunski meštar, bivši reprezentativac u udičarenju i pravi morski vuk, bilo mi je jasno: uz more i vatanje riba, ostaću cili život! Zato jer su svi moji najbliži doslovno infišani u more i vatanje riba...

Utrka za dekima

Sportskin udičarenjen počela san se baviti u klubu Pic iz Jelse. Čuli su da ima jedna ženska iz Vrboske koja vata ribe tunjon ka da je pravi ribar, zvali su me, došla san. I odma san vidila da to sportsko udičarenje nema one draži ka kad ideš vatat ribe, onako, iz gušta. Ali, kako san sama od sebe od ditinjstva puna natjecateljskog duha, bilo da se radi o tome da iman sve petice, da buden najbrža, da skočin najdalje ili da dobijen na briškulu i trešetu, mene je sportsko udičarenje privuklo.

Rekla san sebi: ajde, uvati se ovoga, a ko ti smeta kad god oćeš poć vatat ribe onako, za svoj gušt. Čin san počela vatat ribe za Pic iz Jelse, odma san bila druga u Dalmaciji, a osvojila san i drugo misto na prvenstvu Hrvatske. I upala u reprezentaciju Hrvatske u kojon san dosad osvojila osan svjetskih medalja: šest u ekipnoj i dvi u pojedinačnoj konkurenciji! Prije nekoliko miseci, reprezentacija Hrvatske osvojila je svjetsko zlato, a ja san u pojedinačnoj konkurenciji osvojila brončanu medalju.

Svjetske prvakinje postale su: moja klupska kolegica iz spliske Zente, sjajna udičarka Blanka Jakić, Ardena Bajlo i Nada Miletić iz zadarskoga kluba Zubatac, svjetska prvakinja Mirjana Pobor iz Oslića Selce i Nataša Rogina iz Čikavice, Šilo na otoku Krku. Trener nan je bija Zadranin Dubravko Pejdo, a selektor Srećko Šobot iz Lovrana. Svjetsko prvenstvo održano je u Budvi, tamo smo profeštale naše zlato, ali ona prava fešta dogodila se kad smo se moja draga Blanka i ja vratile u Split.

Nismo znale šta nan se sprema, kad smo došle u Zentu, dočekalo nas je ka da smo osvojile Wimbledon: špalir, vatromet, živa muzika, pisma, bengalke, ovacije, veliko veselje svih naših zentaša! Malo ko zna koliko je udičarenje naporan sport. Potribna je velika fizička snaga, veliko iskustvo, brzina, spretnost i jedno 10 posto sriće da bi se ostvarija vrhunski rezultat. Kad san proglašavana najboljon hrvatskon udičarkon i kad san spomenila da nema najvećih rezultata bez toga faktora sriće, bilo je onih koji su govorili da to ne smin govorit, da time radin sama protiv sebe i svih koji se bave udičarenjen, ali to je stvarno tako.

Na sriću se ne more osvojit svjetska medalja, ali bez mrvicu sriće isto tako se ne more doć do nje. Prvenstva traju četiri dana, a riba se vata po pet uri na dan. Više od sto puta zamahuje se štapima dugin četri, pet metara, s olovima teškim oko 25 deki, a da bi došle do zone udičarenja, triba puno ić na noge po pjeskovitoj obali. I to noseći svu opremu: duge štapove, teške mašine, stalke, ješke... Svjetska prvenstva često se održavaju kad je puno ledeno, temperatura zraka bude malo poviše nule, bude jakoga vitra i kiše...

A količina ribe i o kojoj je ribi rič, ovisi o tome di se prvenstvo održava. U Italiji se vataju iglice, ovčice, cipli, šarzi, fratri i bukve, u Engleskoj bakalari, oslići, morski pasi, švoji i kokoti. U Hrvatskoj i drugin državama Sredozemlja, ulov se miri u kilima i dekima, dok se u Engleskoj, Belgiji ili Danskoj miri u centimetrima. Mogla bi još puno, puno govorit o sportskon udičarenju, o toj utrci za svakon ribon, za svakin dekon ili centimetron ulovljene ribe. Ali, najveći je gušt ić na more bez ikakvoga natjecateljskog imperativa, kako bi stari rekli – ić u ribe!

Sama na pučini

Vatat ribe iden sama ili s mužen Mlađanon ili sa svojon ženskon ekipon. Puno puti me odjedanput pukne poć u ribe sama. Siden u barku od tri metra, krenen na pučinu. Uživat na moru, uživat s moren. Koliko san puti sama u toj maloj barci provela cile noći, a da me nije briga oću li šta uvatit. Sama na moru, sama s moren nalazila bi unutrašnji mir, ti sati i sati samoće na moru su me opuštali, davali mi neku neopisivu unutrašnju snagu, to prijateljevanje s moren činilo me sritnijon, veselijon, zadovoljnijon...

More bit da će ko reć kako san propuvala kad sve ovo govorin, ali ja znan da je sve to stvarno tako. Pa nek misli i govori ko šta oće... Ja nikad ne iden vatat ribe neplanski, da rečen kako ću uvatit šta uvatin: od špara do brancina! Ne, iden ciljano. Kad san sama najviše volin ić na brancine. Dođen s brodićen, brumajen na srdele i čekan. Vatan iz ruke. Ješka je srdela. Ako ti cipal jide srdelu, neš uvatit brancina. Ako oko tebe more utihne, ako više nema cipala okolo, moraš imat srpljenja, doće brancin. I evo ga, dolazi. Uvati srdelu u usta i nosi je, nosi, nosi, nosi... Puštaš ga, puštaš, a onda ga kontriraš i – uvaćen je!

Bez olova, iz ruke, polako, polako... Nema priše, nema nervoze, samo mirno, mirno, polako, polako... Sama iden i na škarpine. Iman jednu poštu od oko tri kvadratna metra, dubina je 64 metra. Iman GPS, dobro naciljan poziciju. Smiju mi se kad rečen da škarpinu vatan “na motor”. Stavin za ješku malog muzgavca, vrtin timun, okrićen se, potežen ješku, škarpina zagrize, kontriran je, dignen na brod... Da samo znate koji je to gušt... Kad iden sa ženskon ekipon, onda najčešće vatamo ribu s kraja. Skinemo se u kostime, sunčamo, uvik bude puno smija i zafrkancije.

Vatamo na štape. Idemo na komarče. Ješka je crv, a more i mali rak. Bacin tunje, olovo klizne, štap stavin malo laškije, kad komarča zagrize, sam štap da kontru. S mužen iden u ribe jedino kad on ne vata parangalon. To mi je dosadno, neš ti gušta vatat ribu na parangal!? A kad idemo vatat na tunju, onda zadnje vrime uvik idemo na pagare perjaše. Tako ih zovu u Vrboskoj. U Makarskon primorju ih zovu arbun perjanaš, na Hvaru pagar perjaš, a to je zapravo – zubatac krunaš! Ovi od tunje obično budu oko kila, dva. Tajnu kako ga vatan, neću otkrit. Ne mogu baš sve reć...

Uživanje u lešaduri

Inače, moran reć i to da guštan ić na splisku peškariju. Ribu uglavnon vatamo muž i ja, ritko, stvarno ritko kad kupin ribu na peškariji, ali jedva čekan petkon ujutro doživit onu predstavu na peškariji. U kojoj glavne uloge pripadaju i prodavačima i kupcima. Guštan gledat one face koje nikad ništa ne kupe, ali svaki dan su tamo, ponašaju se ka kibiceri koji gledaju kako se igra na karte. Guštan u Vrboskoj poć rano ujutro u kafić.

Sidit s ribarima i slušat one čudesne ribarske priče. I te malomišćanske lipe simpatične laži. Naučila san da uglavnon lažu oni koji se fale da su uvatili puno više ribe nego šta stvarno jesu. Ali, ima i laži da se nije ništa uvatilo, iako je noć ranije ulov ribe bija velik. Zašto takve laži? Nije zato da se koji kil ribe ne bi da prijateljima i susidima, nego zato da ne bi kome palo na pamet ić vidit di je ta pošta di se uvati toliko prave ribe...

Volin li jist ribu? Jasno da volin! I to odma, na brodu. Tek ulovljenu ribu očistin, stavin u teću mrvicu, ali stvarno mrvicu vode, maslinovo ulje, kapulu, pomu, sol, papar, ubacin unutra ribu i za desetak, petnajst minuti eto lešadure za lizat prste. Topin se jidući lešanu ribu koja je, po ure ranije, plivala moren... Šta reć za kraj: Sve se uvati na moju udicu! Pa neka me svak shvati kako oće...

milorad bibić mosor

Jelšanske Tarantele

Moran spomenit grupu cura i žena kojima se divin: to je Udruga Tarantela iz Jelse na Hvaru! Ima petnaestak članica, nevjerojatno su aktivne, razigrane, pune pravih ideja, s njima bit je veliko, najveće uživanje. Imaju malonogometnu ekipu, spremaju predstavu Crvenkapica koja je za puknit od smija, a ja san učinila da infišaju u udičarenje. I tu su vrlo uspješne.

Različite su životne dobi, različitih profesija. Ali sve dišu ka jedna. A kad san se vratila na Hvar nakon osvajanja zlatne medalje, dočekale su me parole, transparanti, pisma, bengalke, luda atmosfera ka da se nogometna reprezentacija Brazila vratila u Rio de Janeiro nakon osvojenog naslova svjetskog prvaka. Tarantele su čudo, divin in se!

Svjetska Zenta

Stvarno se ponosin šta san članica spliske Zente jer se radi o klubu u kojen smo svi jedna velika familija. Ima u klubu jedna buža, prozvali su je CIT, to je bija kutak za zentaše, ženama tamo nije bilo misto. Ali kad smo se Blanka i ja vratile sa svjetskin zlaton, proslavili smo ga baš u CIT-u.

Zenta je zapravo Malo misto u Velon mistu, jedan pravi dalmatinski kantunić unutar velikoga Splita. U Zenti se osjećan skoro ka u svojoj najdražoj Vrboskoj, to je jedan kantunić Splita skroz drukčiji od svih kantuna i kantunića grada. Moja Zenta ponosi se da su lani u klub došle – četri svjetske zlatne medalje! Blanka i ja osvojile smo zlato u udičarenju, Ivan Kljaković Gašpić Bambi u jedrenju, a Zvonko Jelačić u modelarstvu.

Moran naglasit i to da čelni ljudi društva, na čelu s predsjednikon Mladenon Bajićen, čine sve da nan osiguraju uvjete ravne onima u državama di se s puno više pažnje i sredstava prilazi našen sportu...


Komentari Morate se prijaviti da biste komentirali članak.

Komentar od: alpine | Komentirano: 17. siječanj 2010. 23:48
asti misa, opet clanak za cistu peticu...
a je, i meni je najlipje otic u sedmu uru navecer brodon na moje poste i vratit se oko 4 ujutro.... i birga me jasna sta uvatija.. vazno da san sidij cilu nac na provu, veslan.. i ocima spojen sa nebon a tunjon s morem.. ima nas jos...
Komentar od: Doly | Komentirano: 17. siječanj 2010. 19:15
Uživala sam Katarina čitati kako na moru uživate.