Bili su klinci iz splitskog predgrađa, možda petnaestogodišnjaci, tamo kasnih sedamdesetih godina. On je bio dečko koji je svirao gitaru i sanjao o svom bendu (puno kasnije doista ga je i imao), a ona tiha cura koja mu se sviđala. Oboje povučeni i stidljivi, neskloni otvorenom iskazivanju emocija, mogli su zauvijek samo proći jedno kraj drugog da nije bilo - Joea Cockera.
Dečko je, naime, na kaseti snimio Cockerovu besmrtnu "You are so beautiful... to me", onoliko puta koliko je stalo s obje strane, i to je bilo to. Sve je rekao Cocker svojim hrapavim glasom. Upravo zbog njih, zbog toga što je bio medij nečemu tako jednostavnom i moćnom kao što je prva ljubav, meni je, kao svjedoku i posredniku u toj priči, Joe Cocker možda i više nego njima zauvijek ostao više od odgovora na pita...