Šta, ne vjerujete? Dobro, ali to znači da ili ne gledate televiziju ili imate previše vjere u prosvjetljenje glava koje ravnaju rečenim ekranima. Može se tog dana u „dalmatinskoj metropoli“ dogoditi štošta objektivno važnog, što će biti zabilježeno ili ostati s onu stranu medijskoga interesa, ali oni će – živi bili, pa vidjeli – svoje kamere i mikrofone poslati na Bačvice jer za njih je Split prije svega i više od svega grad čiji identitet prvenstveno određuju „sunce, šetnja i picigin“. I još ponešto iz istog registra – mogli bi ga, recimo, nazvati „more, vino i gitare“ ili „mjesečina, mandoline i sandoline“ – po kojem se, tobože, raspoznaje dalmatinski identitet/mentalitet kao takav, a svaki njegov nosilac, dakle Dalmatinac, i po tome što nosi lančić oko vrata te, Bože moj, tko ne pije Dalmatinac nije.
Ova zbilja iritantna budalaština sa splitskim Bačvicama i piciginom nažalost je tek dio, možda samo najvidljiviji, gotovo redikuloznog vala što se kao predodžba o Dalmaciji i Dalmatincima kapilarno širi po ekranima, novinama, portalima i društvenim mrežama naše zemlje ponosne.
Utoliko nije nikakva iznimka ni „slučaj“ koji se nadaje kao izravan povod ovoj Dalmovnici: napis s jednog poznatog i „tiražnog“ zagrebačkog portala, preuzet uz dozvolu – navedeno je u fusnoti – s jednog drugog portala (što dobro ilustrira širinu, premda ne i plitkoću zahvata) pod naslovom „Kako izgledati i ponašati se kao Dalmatinac“.
Riječ je, naime, o tekstu koji će na prvi pogled, već od naslova, objelodaniti prosvjetiteljsku ambiciju autorice – izvjesne Maline Bičvić koja je, veli, nakon prvih 25 godina života u Australiji aterirala u Split i pala na guzicu od lipote, odakle se više ne misli udaljavati – to jest njenu namjeru da sve nedalmatince pouči (čitaj i uči se!) kako će postati „pljunuti Dalmatinci“.
„Dalmacija ima“, piše Malina, „posebnu energiju, opušteni tempo i jedinstveni temparament s kojim se rađa svaki lokalac. Taj je temparament svakom dalmatincu u krvi i izražava njihovu ljubav prema stjenovitom krajoliku koji krasi Dalmaciju, smokvi, maslinovom ulju, vinu i slavnom Jadranskome moru obojenom raznim nijansama plave“. A da jasno pokaže kako je stvar empirijski, takorekuć znanstveno zasnovana, svoj je „priručnik za dalmatinstvo“ metodološki podijelila u sedam točaka koje miritaju da ih se kratko navede.
Broj jedan – fjaka. „Za razliku od lijenosti, fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela kojemu teži čitavo čovječanstvo. U zemljama kao Indija, fjaka se postiže dugotrajnim izgladnjivanjem i meditacijom, dok je ona u Dalmaciji jednostavno božji dar“.
Broj dva – pomalo. „U Dalmaciji svi žive u slow motionu, „pomalo“, tu je vrijeme samo formalnost…“.
Broj tri – marenda. „To je obrok koji se jede od 8 do 11,30 ujutro, a može se čak jesti i u kasno poslijepodne. Sadrži najčešće pekarske delicije, fini sir, pršut, sezonsko voće i povrće“.
Broj četiri – ćakula. „Život u Dalmaciji pruža vam mogućnost da uvijek imate vremena za ćakulu, ona može trajati od 10 minuta do 4 sata…“.
Broj pet – motori ili bicikle. „Muškarci i žene, mladi i stari, svugdje idu na motorima i biciklima, čim sunce izađe lokalci vade svoje najbolje prijatelje na dva kotača“.
Broj sedam je – kava („zaluđeni su svojom dnevnom dozom kave u kafiću“), ali onaj vrhunski identitetski znak Dalmacije krije se pod točkom šest i to su, otkriva Malina, sunčane naočale, tzv. cvike. „Kiša, tuča ili sunce, cvike su obavezni modni dodatak Dalmatinaca, uobičajeno je imati dva para, a ako ih nemate niste normalni…“.
Ovdje sam, priznajem, puka. Nije lako, virujte mi, suočit se s time da nisi normalan: jebiga, ne nosim naočale za sunce, ni jedne altroke dvoje, i onda - kakav sam ja to Dalmatinac?
A pišem, vidite i sami, Dalmovnicu. Po Malini, to nije dovoljno, morat ću nosit mornarsku majicu, imat lančić oko vrata, vozit vespu, jest puno više manistre na pome… I da, igrat picigin na Bačama. Pa ću i ja „izać na tv-dnevniku“ čim u Dalmaciji grane sunce.
MLADEN KRNIĆ
FOTO: ARHIV CROPIX
FOTO: ARHIV CROPIX