Petar je stajao na vratima svoje kuće u dnu male starogradske pjacete, zbunjeno gledajući u dva tipa koja kao da su sad ispala iz filma “Ljudi u crnom“. Bilo je devet sati navečer, i kroz odškrinute škure okolnih prozora virile su brojne znatiželjne stare glave u crnim maramama. Vazda neke pizdarije kod onoga ludog pisca.
- Vi ste Petar Hektorović? - pitao je niski, debeli tip s brkovima, zamahavši nekakvom značkom u kožnoj futroli.
- Taj sam. A tko ste vi?
- Ovdje mi postavljamo pitanja - grubo ga je prekinuo drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku u unutarnji džep sakoa. - Petre, možete li nam reći gdje ste bili 8. rujna 1555.?
- Pedeset pete?
- Da. Pokušajte se sjetiti.
- Hm, da vidim… Znam! Bio sam kod Ćurinovih, na rođendanu malome Alemu. Bio mu je...
- Vi ste Petar Hektorović? - pitao je niski, debeli tip s brkovima, zamahavši nekakvom značkom u kožnoj futroli.
- Taj sam. A tko ste vi?
- Ovdje mi postavljamo pitanja - grubo ga je prekinuo drugi, ćelavi muškarac srednjih godina, spremajući značku u unutarnji džep sakoa. - Petre, možete li nam reći gdje ste bili 8. rujna 1555.?
- Pedeset pete?
- Da. Pokušajte se sjetiti.
- Hm, da vidim… Znam! Bio sam kod Ćurinovih, na rođendanu malome Alemu. Bio mu je...