Slobodna Dalmacija

Nedavni susret hrvatske premijerke Jadranke Kosor s ruskim premijerom Vladimirom Putinom jasan je znak da Rusija više nije na marginama vanjskopolitičkih napora Hrvatske. To je prije svega posljedica ponovnog jačanja značaja i utjecaja te velike zemlje. Devedesetih je bila na koljenima, opterećena društvenom tranzicijom, političkim previranjima i gospodarskim kolapsom.

No, u zadnjih deset godina njezina se unutarnja situacija stabilizirala, a obnovljena gospodarska i vojna moć te veliki energetski resursi ponovno su je učinili nezaobilaznim čimbenikom na globalnoj političkoj sceni. Raspad Sovjetskog Saveza iz kojeg je iznikla suvremena Rusija, ostavio je za sobom teško nasljeđe. Zastarjela industrija nije mogla konkurirati na slobodnom tržištu. Ono što je vrijedilo u tranziciji, prigrabili su oligarsi, ruska inačica megatajkuna.

Kriminal se razmahao do neslućenih razmjera. Državni aparat nije mogao podmirivati najosnovnije potreba građana, što zbog nedostatka novca, što zbog nesnalaženja u novom demokratskom uređenju. Politička nestabilnost bila je takva da je 1993. predsjednik Boris Jeljcin poslao tenkove na vlastiti parlament. Bankrotirana, slabo uvježbana i loše motivirana vojska, potpuno je podbacila u prvom čečenskom ratu.

Putin kao spasitelj

Do kraja devedesetih, većina ruskih građana temeljito se zasitila kaosa demokratske tranzicije. Ono što su htjeli, jest stabilnost. Dolaskom Vladimira Putina na mjesto predsjednika 2000. godine, to su i dobili. Cijena koju su za to platili, bila je znatno smanjenje demokracije u političkom životu zemlje i drastičan pad slobode medija. Većina je rado prihvatila takvu pogodbu, osobito zato što je politička stabilnost bila popraćena i gospodarskim rastom.

On se temeljio na izvozu nafte i plina, koji je zbog povećanja cijena energenata na svjetskom tržištu za Rusiju postao iznimno profitabilan. Prihodi od te djelatnosti i danas su motor ruskoga gospodarstva. Nakon što se politički stabilizirala i ekonomski ojačala, Rusija je na međunarodnom planu ponovno preuzela ulogu jednog od najvažnijih centara moći. Iako je status velike sile imala i devedesetih, tada je zbog unutrašnjih slabosti uglavnom bila nemoćna konkretno utjecati na mnoga pitanja koja su za nju bila od vitalnog značaja.

Nije mogla spriječiti širenje NATO-a na istočnu Europu ni prisustvo SAD-a u energetski bogatim bivšim sovjetskim republikama centralne Azije. No, iz tog razdoblja izvukla je pouke i stvorila doktrinu vanjske politike koju danas primjenjuje. Rusija vidi SAD i NATO kao svoje suparnike s kojima su dogovor i suradnja mogući jedino privremeno, na rješavanju konkretnih pitanja poput borbe protiv terorizma.

Golemu gospodarsku i vojnu moć Amerike te njezinu sklonost jednostranom nametanju svoje volje, smatra glavnom prijetnjom ruskim interesima, ako ne i Rusiji. Svjesni da se nemaju snage nositi s takvim suparnikom na ravnopravnoj osnovi, Rusi rješenje vide u multipolarnosti. To bi značilo afirmaciju regionalnih sila poput Kine, Indije ili Brazila, koje bi svaka u svojoj regiji imale dovoljno snage diktirati tijek događaja. Međusobnom političkom i ekonomskom suradnjom, mogle bi onemogućiti globalnu dominaciju bilo koje pojedine sile, pa i SAD-a.

U toj koncepciji nema puno mjesta za prava i mišljenja malih zemalja. Njima je namijenjena uloga satelita pojedinih regionalnih lidera. Rusi su skeptični i prema Europskoj uniji. Tijelo čije se odlučivanje temelji na kompleksnim demokratskim procedurama i konsenzusu suverenih zemalja, ne vide kao pouzdanog i učinkovitog sugovornika. Preferiraju suradnju s pojedinim državama poput Francuske ili Njemačke.

Blisko inozemstvo

Ako je globalna ruska politika vezana uz koncept multipolarnosti, regionalna je vezana uz pojam “bliskog inozemstva”. On se odnosi na sve republike bivšeg Sovjetskog Saveza, osim baltičkih država. To područje Rusija smatra svojom prirodnom sferom utjecaja. Zemlje koje mu pripadaju, mogu se prikloniti Moskvi ili suočiti s posljedicama. Za saveznike, tu su ekonomske pogodnosti poput ruskih investicija ili subvencioniranih cijena nafte i plina.

U slučaju potrebe, Rusija prijateljskim vladama može pružiti i vojnu pomoć, kao, primjerice, devedesetih u građanskom ratu u Tadžikistanu. Posljedice suprotstavljanja Moskvi vidljive su na ukrajinskom i gruzijskom primjeru. Kad je 2004. dobila prozapadnu vladu, Ukrajina je odmah bila izložena ruskim pritiscima na političkom i ekonomskom planu. To se najviše osjetilo na pitanju isporučivanja i naplate plina, a dobar dio Europe bio je kolateralna žrtva te krize.

Gruziju je proamerička orijentacija (ali i niz strateških pogrešaka) koštala znatno više. Abhazija i Južna Osetija, njezine odmetnute pokrajine, Rusija je poslije rata 2008. čvrsto vojno zaposjela i priznala kao suverene države. Sjedinjene Države za Moskvu su glavni problem i u vlastitoj sferi utjecaja. Pored mogućeg širenja NATO-a na istok, prodor Amerikanaca u naftom i plinom bogato područje centralne Azije žele zaustaviti po svaku cijenu.

Između dvije sile razvila se kompleksna igra za kontrolu golemoga energetskog bogatstva. Potrebno je dobiti naklonost uglavnom nedemokratskih režima u tim zemljama (Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan i Tadžikistan) i prava na iskorištavanje nalazišta. Jednako je važno osigurati trase naftovoda i plinovoda kojima bi se energenti doveli do svjetskih tržišta. Za to su vitalne zemlje kavkaške regije (Armenija, Azerbejdžan i Gruzija), kao i Turska.

Za sada je Rusija u značajnoj prednosti jer je uspjela vezati većinu navedenih zemalja uz sebe, a u slučaju Turske i ostvariti značajnu suradnju s formalno američkom saveznicom. Nema sumnje u utjecaj Rusije u usponu. Stabilna situacija u zemlji omogućila joj je snažan međunarodni angažman. Nafta i plin su ne samo izvor golemog bogatstva, nego i moćno političko oružje kojim se mogu nagraditi prijatelji i ucijeniti neprijatelji.

Njezina globalna politika naišla je na odobravanje zemalja kojima smeta američka dominacija, a njih je popriličan broj. U “bliskom inozemstvu” uspijeva održati svoju dominaciju. Kratkotrajan i uspješan rat s Gruzijom ponovno je afirmirao i njezinu vojnu snagu. Pokraj svih navedenih uspjeha, lako je zaboraviti da se Rusija suočava s dubokim problemima. Gospodarstvo je ovisno o izvozu sirove nafte i plina koji čini 67 posto ukupnog izvoza.

Pad cijena energenata mogao bi izazvati gospodarski i financijski krah. S njim bi se vratila i politička nestabilnost. Demografska situacija je katastrofalna. Računa se da će populacija od 141 milijuna stanovnika, koliko ih je bilo 2007., pasti na 135 milijuna 2017. Čečenija je pokorena, ali ideja pobune i islamskog ekstremizma proširila se na cijeli sjeverni Kavkaz i uzima sve više maha.

Ako ruska vladajuća elita prihvati zov ekspanzije i zanemari neugodne unutarnje probleme, mogao bi joj se dogoditi kolaps, kao njezinim carskim i sovjetskim prethodnicima. Za Rusiju bi bilo najbolje kad bi se plodovi uspjeha na vanjskom planu upotrijebili za rješavanje problema na onom unutarnjem.

goran mrdaković