Slobodna Dalmacija

Kad ste se počeli osjećati kao pravi glumac, u smislu da ste se posve opustili pred kamerama i počeli dublje “ponirati“ u likove?

− Ugodno sam se počeo osjećati pred kamerama i potpuno uživati u tome što radim na snimanju filma “Što je muškarac bez brkova“. Prvo, uloge koje sam tumačio u tom filmu glumački su jako zahvalne, a i partneri s kojima sam igrao bili su predivni − Zrinka, Ivo, Bojan, Jelena...

Sa Jadrankom Đokić u filmu ‘Iza stakla’

A kad ste se uhvatili kako mislite da je gluma nešto što volite raditi?

− To pitanje je nešto s čime se glumac suočava svaki dan. Svaka nova uloga su nove nepoznanice, novi upitnici. Zbog toga je taj posao toliko lijep, jer svaki novi film, uloga, novi je put, novi početak i novo iskustvo.

Kako se inače Leon Lučev priprema za uloge? Jeste li “metodski” glumac”?

− Pripreme ovise o ulozi, koncepciji redatelja... Katkad to ide lako, uloga se “dogodi“, katkad je potrebno dosta proba, katkad ih imamo jednu do dvije. Osobno se trudim osjetiti biće koje igram, prihvatiti ga i živjeti ga idućih mjesec-dva.

Robert de Niro povukao se na mjesec dana u izolaciju nakon “Razjarenog bika” da izbaci lik Jakea la Motte iz sebe. Koliko dugo vama treba da izbacite lik iz sebe i kako to činite?

− Svaki glumac ima svoje metode i to je osjetljivo pitanje. Moj je put da se raznim vježbama, koje katkad nemaju izravne veze s glumom, polako vraćam k sebi − Leonu. Također, imam divnu obitelj koja mi je veliki oslonac i temelj u raznim procesima.

Zrinka Cvitešić izjavila nam je da se glumce u Hrvatskoj shvaća ozbiljnije od glumica. Istina?

− Nikada to nisam tako doživljavao, ali činjenica je da ima puno više muških uloga (muških redatelja).

Imate li vi koji neisplaćeni honorar? Biste li neku ulogu odradili besplatno ako vam je dobra, tipa za nekog mladog redatelja?

− Imam i ja neisplaćenih honorara. Svako malo odglumim ulogu i besplatno za mlađe kolege, ili kolege kojima je to prvi film (kratkometražni), pa im treba podrška. To je normalno i ustaljeno u poslu kojim se bavimo, da podržimo ljude koji tek počinju.

Ponajbolju ulogu dao je u filmu ‘Buick Riviera’ sa Slavkom Štimcem

Kako vam je bilo raditi sa Zrinkom nakon nekoliko godina? Stječe se dojam da imate odličnu glumačku komunikaciju.

− Da, imamo. Ona je sjajna glumica, vrhunski profesionalac i ogroman svjetski potencijal. Uživam raditi s njom jer me tjera da dam maksimum.

A kako vam je bilo opet raditi s Jasmilom Žbanić?

− S Jasmilom već pet godina surađujem na filmovima. Svaki je put nešto novo, jer ona traži od svojih suradnika da pomiču vlastite granice prema naprijed.

Znači, ne smeta vam rad “pod ženom“?

− (smijeh) Ne dijelim redatelje na muške i ženske. Postoje ljudi s kojima se nađeš na određenoj vibraciji i s kojima ti je normalno surađivati jer zajedno možete kreirati neku stvarnost (umjetničku) koja je bitna oboma.

U vezi s filmom “Na putu“, u javnosti se najviše govori o sceni seksa između vas i Zrinke koja traje ravno 20 sekundi. Što vam to govori o hrvatskoj naciji?

− Mislim da smo tako postavljeni kao bića da svatko od nas stvarnost promatra i percipira kroz prizmu svojih vjerovanja, problema i sloboda.

Što vas je uopće privuklo filmu “Na putu”?

− Tri stvari: scenarij, Jasmila i osjećaj da ćemo svi zajedno proći jedan bitan životni put radeći zajedno.

Koliko je Amar sličan vama s obzirom na to da ste i sami prošli rat i vjerojatno imali (auto)destruktivnih faza? Jeste li ikad osjetili veliku potrebu za religijom?

− Amar mi je sličan u dijelu ratnog i poratnog puta, određenih trauma koje smo prošli i oboje pokušavali nevješto prikriti. I da, imao sam na tom putu potrebu i za religijom.

Jasmila Žbanić negdje je izjavila kako su joj vehabije prijetili da će je ubiti.

Leonova sjajna glumačka komunikacija sa Zrinkom Cvitešić začeta je u hit- komediji ‘Što je muškarac bez brkova’

− Ne vjerujem u religiju koja se boji i ne poštuje tuđu istinu i pravo na stvaranje koje nam je rođenjem svima dano.

Jeste li vi dobili neku sličnu prijetnju?

− Ne.

Već ste četiri puta bili na Berlinaleu. Osjećate li se već sada tamo kao kod kuće?

− Ove sam se godine prvi put osjećao kao na domaćem terenu. Ali, trebale su proći i te tri godine prije.

Što je sa stranim ponudama? Jesu li pljuštale (i) sada u Berlinu?

− Nisu, jer stvari ne idu na taj način: treba pustiti da film odradi svjetsku distribuciju i onda sumirati rezultate.

Biste li više voljeli glumiti u europskom ili američkom filmu?

− U europskom. Zato što su snimanja bliže Zlarinu.

Zanimljiva je turneja “Kino u gostima” na koju ste krenuli. Odakle ideja? Od Tilde Swinton, koja je radila nešto slično?

− Potreba se rodila zbog činjenice da ni u Karlovcu, ni u Šibeniku nije bilo kina (Zrinka je iz Karlovca, ja iz Šibenika). Tada sam se sjetio svog djetinjstva i trenutaka kad smo na skalicama gledali filmove na projekcijskom platnu koje je bilo razapeto između dvije kuće. I rodila se želja da s ovim filmom posjetimo sredine koje nemaju mogućnost prikazivanja filmova u formatu za koji je namijenjen (kino), te njihov obilazak s ekipom filma (autorima), da u neposrednom kontaktu, razgovorima nakon projekcije, ljude prisjetimo, a kod mlađe populacije potaknemo želju za kinom.

Scena iz filma ‘Na putu’ - Zrinka Cvitešić u prvom, Leon Lučev u drugom planuc y yxc

Uskoro ćemo vas gledati u “Dva sunčana dana” Ognjena Sviličića. Što nam možete reći o toj ulozi?

− Uloga je zanimljiva. Igram Dalmatinca, turističkog vodiča zaljubljive prirode, nervoznog zbog posla koji radi.

Kako je bilo glumiti s legendarnom “Emanuellom“, Sylvijom Kristel?

− Kao i sa svakom drugom glumicom − naučiš tekst i razmijeniš replike. Puno veće scene imao sam sa Mayom Sansom, za koju smatram da je jedna od nevjerojatno talentiranih glumica. Također, u tom filmu predivnu je ulogu napravio i Vicko Bilandžić, s kojim je bio gušt surađivati.

Osim glumačke, u filmu “Na putu” odigrali ste i ulogu koproducenta? Odakle takve ambicije?

− Potreba za kreiranjem slobodnog područja djelovanja, za koje smo odgovorni.

Režija jednog dana?

− Ne razmišljam o tome.