Slobodna Dalmacija

U svijetu tjeskobe i vrtlogu kojekakvog ludila dublji uvid u unutrašnjost pomaknute, padajuće egzistencije ponekad se podiže do nivoa metafore ili čak preobražaja koji čine sve mogućim. Da li je taj dance macabre samo filozofske naravi s pripadajućim spekulativnim rješenjima ili je stalna potraga za izgubljenim zapravo imperativ da se upravo tu gdje je sve upereno protiv nas ujedno potraži naša jedina istinska mogućnost?

 Teško je danas razumjeti zašto je s toliko antipatije bio okružen P.I.Čajkovski kada je njegov glazbeni poseg uistinu medikament ljepote i snage čudesnoga duha. Ako je i bilo naglašene geste i sentimentalnosti, onda je ta “slabost” izravno doticala srca, nezaštićenu i ranjivu ljudsku intimu.

Nimalo nije bilo lak hod koji slijedi lirsku gravitaciju i osjeća privlačnu silu baleta koji u vertikalama borbe protiv samoće i melankolije postaje fantastična bajka u koju je mogao pobjeći u doba emocionalnih plima i oseka, turbulencija tijekom kojih se borio za spas golog života, ali i pobjedu glazbe i baleta.

Žalosna satisfakcija dolazi prekasno, za gostovanja u SAD-u dvije godine pred smrt Čajkovski otvoreno priznaje da je tu važnija osoba negoli u njegovoj Rusiji, tragična Šesta simfonija u godini smrti 1893. dočekana je s nerazumijevanjem i konačno slomljeni maestro nije dočekao obnovu “Labuđeg jezera” u Marijinskom teatru, u koreografiji Leva Ivanova 1. ožujka 1894.

Doba velikih ideja i maloga života nestalo je u magli, ostao je golemi opus u još do kraja nepropitanom luku glazbene galaksije u europskom Sankt Peterburgu s talijanskim palačama i mocartijanskim duhom koji kao da je obvezivao na traganje za nečim novim u životu, u glazbi!

Niz činjenica upozorava kako je Čajkovski prihvatio balet da bi pobjegao od realističkih limita opere i dotadašnjeg baleta, njemu je bio potreban svijet bajke da bi se iz svijeta nereda i privida sklonio u kraljevstvo snova i ljubavi...

Plesačke drame

Unutrašnji kozmos čovjeka ne funkcionira u trivijalnom i depresivnom okružju, nego na sofisticiranom i simboličkom nivou, tu riječi ne pomažu, već pantomima (mimika) i čisti pokret (D. Brown, A. Poznanski, W. Mennering, R. Turaskin, L. Kerney i dr.).

Puno godina kasnije znameniti plesač, koreograf, utemeljitelj slavnog baleta pariške Opere, Serge Lifar, koji je držao da je balet važniji od glazbe i da se drama prenosi prvenstveno tehnikom i koreografijom, otvoreno je priznao: “Ne zna se čemu se treba više diviti kod Čajkovskog: simfonijskoj vrijednosti njegovih baleta, njihovim plesačkim kvalitetama ili snazi izraza i emocija.

To su prave plesačke drame!”. Svako postavljanje “Labuđeg jezera” na scenu povezano je s nizom zahtjeva koji bi realizaciju trebali približiti fascinaciji koja je fokusirana na lik Odette, kraljice labudova, njezinu tragičnu sudbinu koju Čajkovski slika glazbom kao suštinom koreografske reforme.

Ali i tu ima podosta nejasnoća koje se rasplinjuju kada se pomnije pogledaju zabilješke Hermanna Larochea, suvremenika, glazbenog kritičara i prijatelja Čajkovskog. On upozorava da nije samo riječ o novoj gipkosti i do tada nepoznatoj raznovrsnosti pokreta s novom plastičnosti i ritmikom u starim plesovima, već da se skladatelj umio prilagoditi sasvim praktičnim zahtjevima određenog trenutka, nekoj varijaciji ili čisto potrebi koliko je glazbe nužno za realizaciju jednog dijela libreta.

Nema mistifikacije, Čajkovski manje briga o tužnom ili veselom finalu, a više o svakom pas de deuxu, adagiu ili ritmu valcera… misleći na delikatan put simfonizacije baleta, koji kasnije slijede Glazunov, Stravinski, Ravel i toliki drugi skladatelji.

Daleko bi nas odvelo kada bismo spomenuli barem neke verzije “Labuđeg jezera” koje su se nakon praizvedbe u Moskvi 1877. izvodile ili izvode na svjetskim pozornicama, to prije što nema značajnijeg koreografa koji nije pokušao kreirati svojeg Labuda. Od tradicionalnih pristupa Petipa-Ivanov, osuvremenjavanja su krenula u raznim pravcima (napose oko lika Zigfrida i Rotbarta, da i ne spominjemo kraj baleta) i nerijetko završavala u sasvim radikalnim rješenjima.

Neočekivanu pozornost pobudila je Guangdong Acrobatic Troupe iz Kine, sad već popularna u brojnim zemljama svijeta, koja je 2005. predstavila svog Princa koji sanja Princezu pretvorenu u labuda kojega on na kraju puta pronalazi u Zabranjenom gradu. Tamo na glazbu Čajkovskog deseci akrobata izvode razna čudesa, dok se bijela Princeza zadržava špicevima na glavi princa. Izvedba je ocijenjena kao “očaravajući spoj klasičnog baleta s tradicionalnom kineskom akrobatikom” (“The New York Times”).

Kako bilo, “Labuđe jezero” izraslo je u mit! Cijeli baletni vokabular govori o labudici, stilu baleta, pristupu, karizmi plesača, pojedinim verzijama s frojdovskim ili bolno lirskim dodirima, mješavini slutnji, nagovještaja i izvjesnosti, straha i ljubavi, jezero je projekcija nestvarnog života, potraga za egzistencijom.

Poezija labuda nije idila, nego uranja u opsesivnu temu smrti koja, lišena tajanstvenosti, pjeva himnu ljubavi! Čistoća ljubavi začeta prvim pogledom, nošena oboom, uz pratnju harfe i prigušenim tremolom gudača kao da izravno nestaje u vječnost poput utihnulog obećanja Onjegina Tatjani: “Predajem se vama, udesu svom ću se pokorit”.

Sretniji život

Susret s Veronicom Aleksandrovnom Part (32), koja je s Aleksejom Tjukovim gostovala u Splitu u veljači ove godine, posredstvom Alexandra Tressora, svestranog američkog koreografa i redatelja koji se ogledao u brojnim medijima i uspjelim plesnim podukama, potaknuo je razgovor o nizu zanimljivih tema.

Bila je to prilika ne samo za analizu njezine Odette i Odilije, koje je čak četiri puta u kratkom razdoblju otplesala u Splitu, već i za razgovor o njezinu školovanju, razlozima odlaska iz Kirov baleta u SAD i angažmanu u prestižnom American Ballet Theatre (ATB) u New Yorku.

Ritmičku gimnastiku zamijenila je najpoznatijom školom klasičnog baleta, Vaganovom akademijom, i tamo diplomirala 1996. pod budnim okom svoje proslavljene učiteljice Inne Zubkovske koja je bila Odetta/Odilija na prvom gostovanju Kirova izvan Rusije 1961.

Među njezinim učenicama su i današnja ravnateljica Vaganove akademije Altinay Asilmuratova, Larissa Lezhnina, Elvira Terasova i Veronika Part. Premda je Partova do 2002. u ansamblu Kirov baleta ostvarila mnoge uloge, postala solisticom (1998.) i primabalerinom, rado je prihvatila poziv Kevina McKenzija, umjetničkog direktora i koreografa ATB-a, koji je 2003. postavio novo “Labuđe jezero”, uz opće odobravanje baletne kritike.

Novi repertoar, uglavnom neoklasične koreografije Balanchinea, Neumeiera i dr., Veronica je već plesala u Marijinskom teatru (Apollo, Dijamanti i dr.) ali bila je spremna i na veće izazove koje joj je ATB kao solistici obećavao.

Kazala mi je da je dolazak u New York, unatoč početnim životnim nespremnostima i iznenađenjima svih vrsta, značio za nju početak jednoga novog, sretnijeg života, premda će se morati dokazivati u konkurenciji koja nije bila manja od one u Kirovu a zahtijevala je širenje repertoara i preciznije određenje prema ulogama koje su joj povjeravane u znatno manjem vremenu negoli ga je imala u Sankt Peterburgu.

Jedan je kritičar njezine prednosti vidio u izuzetnoj ljepoti, koju uspoređuje sa glamurom hollywoodskih dama 40-ih godina ali i sjajnoj školi koja joj je omogućavala svladavanje različitih uloga. Partova je za neke bila još “uspavana ljepotica”, ali s talentom i sposobnošću da privuče pozornost publike koja joj je sklona.

Razumije se, susret s novim koreografima mogao ju je samo obogatiti i toga se nije bojala - od klasičnih uloga poput Nikye, Odette i Odilije, Snježne kraljice, Myrte, Raymonde ili Aurore do Tribute to G. Harrison, Brahms-Haydn varijacija i dr. Ipak, čekaju je nove uloge, a najviše priželjkuje Mašu i Kitri!
Brojni nastupi i putovanja, kao i priprema novih uloga svakodnevna su rutina Veronice Part.

ABT nije tek baletna kompanija, nego i suradnja, pomoć, učenje, strast i predaja da se postignu optimalni rezultati. Među baletnim majstorima s kojima provodi mnogo vremena je i slavna Irina Kolpakova, koja je poslije zapažene svjetske karijere u Kirov baletu od 1990. nezamjenjiva pomoć plesačima ABT-a.

Veronika je uz “Labuđe jezero” McKenzija, koji je napravio nekoliko novih intervencija u prvom činu i kasnije kod Rotbarta ostajući uglavnom u okvirima konvencije, prihvaćala i nova baletna iskustva koja su poticana i od slavne Natalije Makarove koja joj je povjerila nekoliko izvedbi Labuda u Amsterdamu 2008. s prvakom Colorado baleta Aleksejem Tjukovim, s kojim je nastupila i u Splitu.

Ono što smo vidjeli u četiri splitske izvedbe bilo je dostojno nove primabalerine ABT-a. Nije riječ samo o poštovanju tradicije ruskoga baletnog akademizma, već finom nijansiranju od krhke i suptilne otmjenosti, profinjene muzikalnosti i tehničke perfekcije kojoj je Partova u Grand pas de deuxu i Codi udahnula suvremeniji senzibilitet (Odetta) do bravuroznih, zavodljivih i efektnih varijacija u Grand Codi s poletnim fouettesom (Odilija).

Ono čime Veronika Part osvaja nisu skokovi, port de bras, velike ekstenzije, virtuoznost ili preciznost fouttesa, nego su to čudesni lirski potencijal, gotovo isklesane proporcije, aristokratska suzdržanost i spremnost da se oslobođenim i neusiljenim pokretom dopre do proživljenih dramskih akcenata.

Partova, što je osobina talentiranih balerina, pokušava svakoj izvedbi dodati neki novi akcent ili detalj, njezina sposobnost da stalno uči i uočava stanovite nedostatke tajna su uzleta i uspjeha koji će joj u vremenu koje dolazi zasigurno osigurati još uvjerljivije rezultate.

Starija publika

Siegfried Alekseja Tjukova u četvrtoj je predstavi postigao najbolji rezultat uvjerljivošću nastupa, zrelom glumom, dinamičnim skokovima, sigurnim okretima i, dakako, otmjenom linijom. Nadasve, Tjukov je pouzdan partner koji se zna nositi s idejom da je ovdje riječ o “ženskom baletu” u kojemu je koreografkinja Valentina Ganibalova iz ženskog dijela ansambla izvukla ono najbolje i ponudila sretan završetak, što i nije u tradiciji ruske baletne škole.

Slobodno vrijeme, ako ga ponekad bude, Veronika provodi u šetnji newyorškim avenijama, obilazi galerije, kazališta, a ni šoping joj nije stran… Njezini su prijatelji i fanovi uglavnom stariji ljudi, sa žaljenjem konstatira, jer mlade publike baš i nema toliko na predstavama klasičnog baleta...

Moje zanimanje pobudio je njezin interes za suvremeno žensko pismo u Rusiji, poglavito žensko tijelo promatrano kroz prizmu nasilja i seksa. Veronika rado čita Juliju Voznesensku i njezina “Ženskog Dekamerona”, Marinu Palej i druge autorice koje problematiziraju žensko tijelo i izazivaju ruske puritance s problemima koji upozoravaju na brutalnost odnosa prema ženama, kao i potrebu nove kontekstualizacije užitka i seksa i teksta!

Kada smo na kraju govorili o velikim baletnim umjetnicama, radije je slušala moje stavove smatrajući da ona nema ideale, niti bi komentirala svoje kolegice u Rusiji ili Americi. “Volim biti informirana, sve pogledati prije nego što sama nešto pripremim, ali potom svaki pokret izražava ono kako ja doživljavam fabulu ili radnju baleta ili nekog suvremenog plesa.

Diana, Ulana, Anna, Sylvie ili neka druga velika balerina donose nešto svoje, tako i ja unosim svoju ekspresiju koja je oslonjena na školu iz koje dolazim, ali nastojim u svom radu uvijek donijeti nešto novo, iskustva koja sam stekla po Europi i u Americi bilo od Makarove ili jedne Twyle Tharp...

Ipak, ako bih baš morala birati najdražeg partnera, a plesala sam s mnogima, to ipak ne bi bio Roberto Bolle, nego Marcelo Gomez, poznati brazilski plesač koji je od 2002. izabran za prvog plesača ABT-a. Među balerinama posebno sam voljela Alessandru Ferri, balerinu posebno naglašene emocije i izuzetne ekspresije.”

Razgovor se približio kraju, Alexa je negdje otišao i upozorava da sam iskoristio trostruko predviđeno vrijeme, a dok smo se šetali vrtom Galerije, Veronika mi kaže kako je često mislima u Sankt Peterburgu s roditeljima... otac je poduzetnik, majka nije radila i pobolijevala je, mlađi brat ima 10 godina i zanima se za računala i programiranje.

A, kada je riječ o kritici, Veronika je preuzela stav svoje učiteljice Kolpakove koja joj je savjetovala da nikada ne sluša što kritičari pišu ili govore, da je u njoj samoj ugrađen neki sat koji uvijek kazuje pravo stanje stvari.

Daleko smo od rampe, reflektora, papučica... njezino lice je blijedo, malo govori, još manje se smije, daleko od magije mizanscene Odette, pa ipak sve djeluje neponovljivo kao umjetnost sama, a kritičar zna što sve teatar može biti i dovoljno je hrabar da tu formulu svaki put i iznova ugrozi kada sudjeluje u teatarskom (baletnom) činu...

piše tonći šitin
snimio matko biljak/cropix