Slobodna Dalmacija

Evo, prije desetak dana, u sklopu velike fešte 90. godišnjice Splitsko-dalmatinskoga nogometnog saveza promovirana je moja 47. po redu sportska knjiga: Monografija našeg Saveza! Tad su me pitali: “Jurice, kad ćeš ti profeštati svoju pedesetu, jubilarnu sportsku knjigu?”

Iznenadili su se kad ih je dočekao moj spreman odgovor: “Na Svetog Duju će izaći 48. po redu knjiga – “Kraljica lopte”. Knjiga o događaju koju ne pamti nogometni svijet – da jedan nogometni klub, a to je naš Hajduk, ima svoju – operetu! “Kraljicu lopte” velikog Ive Tijardovića.

Potom je na redu moja 49. knjiga, promovirat ću je 16. kolovoza, a to je knjiga o mome kliškom Uskoku. A ta jubilarna, pedeseta po redu, pojavit će se na Malu Gospu, u Solinu, zove se – “Solinske sportske legende!”

Tako da ću svoj veliki jubilej proslaviti baš ove godine...”, a u toj knjizi naći će se baš solinske sportske legende kao što su Đorđe Grubišić, Siniša Vitez, Pere Sapunar, Jole Milišić, Vesna Domazet, Ranko Drnas, Ivica Dukan...

Zaroniti u prašinu

Otkad znam za sebe, balun je u kući mojih predaka u Klis Gizdićima imao poseban značaj. Za to je najzaslužniji moj dida Jure Gizdić, osnivač kliškog Nogometnog kluba Uskok i njegov prvi predsjednik. Bio je prvi Klišanin koji je išao na utakmice Hajduka. Još kao mladić, tridesetih godina prošloga stoljeća, pratio je sve Hajdukove utakmice u Splitu, a odlazio je i na gostovanja “bijelih” u Zagreb, Sarajevo, Beograd...

Pričao mi je o tim čudnim putovanjima kamionima, vlakovima, o dionicama koje je prelazio pješke. I o velikim radostima nakon velikih pobjeda Hajduka, ali jednako tako i o velikim žalostima kad bi Hajduk izgubio... Sve te priče o balunu i Hajduku ostavile su traga, ja sam kao učenik osnovne škole svaki dinar koji bih dobivao, a to je bilo uglavnom za marende, trošio – kupujući one čokoladice sa sličicama prvoligaških nogometaša!

Sportski povjesničar i zaljubljenik u balun! - Jurica Gizdić  /Vladimir Dugandžić/Cropix

Sjećam se, prvi prvotimac Hajduka čiju sam sličicu pronašao u onoj, kako smo je onda zvali, “sport čokoladi”, bio je veliki golgeter “bijelih” Petar Nadoveza... Već tad sam rezuckao novinske tekstove, lijepio u teke nogometne tablice, stvarao nekakvu svoju nogometnu arhivu, kao da sam predosjećao da ću jednog dana pisati sportske knjige.

A kad sam 1988. godine napisao svoju prvu knjigu, o kliškom Uskoku, osjetio sam da je to posao koji najviše volim, da mi je to veliko, upravo nevjerojatno zadovoljstvo. Od te prve knjige do danas napisao sam 47 knjiga. Od toga okruglih deset knjiga koje obrađuju tematiku Hajduka i njegovih veličina. I odmah moram kazati da za ni jednu od tih deset knjiga nisam tražio ni dobio ni lipu honorara.

Ni jednu jedinu lipu. Znam, mnogi će se zapitati – zašto? Odgovor je još davno, davno, dao moj dragi dida Jure. Uvijek je govorio: “Sinko, od Hajduka se ne uzima, Hajduku se daje!” Možda će netko misliti da sam lud, da činim od sebe nekakvog heroja zato što ne uzimam honorare za knjige o Hajduku, ali ja ću se toga držati dok god budem radio ovaj posao.

A neću tako brzo stati... Inače, kada smo kod Hajduka, moram naglasiti da na očuvanju klupske povijesti odlično surađujem sa klupskim čelništvom i hvala im na svemu što čine u tom pogledu. Imam energije kao nikad dosad, jedva čekam novu narudžbu, jedva čekam opet uroniti u stare, požutjele novinske stranice, u arhive koji imaju onaj, meni lijep, miris prašine. I početi kopati po arhivskim materijalima tražeći štof za novu knjigu.

Kad već spominjem arhive, moram kazati i to da sam cijeli jedan kat svoje obiteljske kuće u Rupotini pretvorio u veliku arhivu. Vjerujte, ni ja sam ne znam što sve imam!? Znam da imam oko 30 tisuća raznoraznih sportskih, uglavnom nogometnih, fotografija, od kojih su pola, negdje oko 15 tisuća – fotografije vezane za Hajduk!

Zna mi se dogoditi i to da izmaltretiram cijelu Hrvatsku tražeći neku fotografiju, neku tablicu ili sastav neke momčadi, a na kraju to nađem – u svojoj privatnoj arhivi! Inače, zaposlen sam kao profesionalni sportski povjesničar u poduzeću Suton tisak iz Splita.

Zašto kriti: perfekcionist sam! I ubija me kad u nekim tablicama nađem gol manjka ili gol viška, kad se brojke u tablicama ne slažu. Onda kopam po svakoj utakmici te sezone, najsretniji sam kad na kraju nađem gdje je pogreška, kad dođem do prave tablice. Jedino gdje sam nemoćan jesu stare, prastare fotografije.

Nađem, recimo, sliku momčadi otprije gotovo sto godina, na njoj jedanaest igrača, za osmoricu se zna tko su, saznam njihovo ime i prezime, a za ostalu trojicu – nema šanse! Bude mi muka zbog toga, ali objavim takvu sliku s dodatkom: trojica nogometaša su nepoznata!

Veliki dvojac Fabjan i Leo

Teško mi je izdvojiti knjigu ili knjige koje su mi posebno prirasle srcu. Ne, to nema veze s imenom kluba, s rangom u kojem se klub natječe, često mi je najveći užitak pisati monografiju o tim malim, široj nogometnoj javnosti, gotovo pa nepoznatim klubovima. Klubovima koji nemaju ništa, ali baš ništa od podataka koji mi trebaju.

Osim poneke stare, požutjele slike. I kad se doslovno iz ničega rodi knjiga, onda je moja radost neizmjerna. Pa se znalo dogoditi da su za isti klub igrali pradida, dida, otac, sin i unuk. Pet generacija iste obitelji! Da vidite radost tih ljudi kad vide sebe i svoje pretke na istome mjestu, u istoj knjizi njihova matičnog kluba...

Dvije knjige ipak ću izdvojiti: Fabjan Kaliterna – otac splitskog sporta, i Leo Lemešić – jedinstvena osoba hrvatskog nogometa! Fabjan Kaliterna je, tu dvojbe nema, najveće ime u povijesti splitskog sporta. On je bio veliki sportski vizionar. Još početkom prošlog stoljeća, u malom težačkom Splitu, on je stvorio viziju Splita kao velikog sportskoga grada.

Zna se njegova značajna uloga u stvaranju Hajduka, zna se da je on bio jedan od Hajdukovih osnivača. Ali, vjerovali ili ne, Fabjan Kaliterna je izravno sudjelovao u formiranju i jačanju čak 12 sportova u Splitu. Čudo od čovjeka, čudo od sportskoga vizionara! Veliki i neponovljivi Leo Lemešić je zaista jedinstvena osoba hrvatskog, a slobodno mogu kazati i europskog, pa i svjetskog nogometa.

U jednoj osobi satkan i sazdan je zapravo – cijeli nogomet! Bio je nogometaš Hajduka, reprezentativac Jugoslavije, trener Hajduka, selektor Hrvatske i Jugoslavije, proslavljeni međunarodni sudac koji je, među ostalim, sudio na dva svjetska prvenstva i na jednim Olimpijskim igrama, veliki nogometni funkcioner, kreator nogometne politike ne samo u Dalmaciji, nego i šire...

Neka se nitko ne naljuti, ali moram kazati: ono što je u nogometu postigao Leo Lemešić, onoliku svestranost i kvalitetu, to ni prije ni poslije njega nije postigao nitko. Opet ću spomenuti svoga dida Juru... Bio sam dječak, sjedio sam u dvoru, dida je čitao Slobodnu Dalmaciju, kad je pročitao da je otišao Leo Lemešić, kazao je: “Partija je naš Leo, najveći nogometni gospodin na svitu!” Leo Lemešić je to zaista i bio...

zabilježio milorad bibić mosor