na 27. siječnja prošlo je točno 65 godina od otkrivanja i oslobođenja kompleksa zloglasnog logora
Pijetet je dio života, sjećanje na one koji su napustili ovaj svijet, a taj pijetet treba biti to veći ako je mnogobrojnima nasilno oduzet život. Dogodilo se to u holokaustu koji je jedna od najmračnijih pojava u povijesti čovječanstva.
Prije 65 godina u rano popodne 27. 1. 1945. godine divizija 322, 60. armije Sovjetskog Saveza oslobodila je kompleks logora pod nazivom Auschwitz - Birkenau. Nekoliko dana poslije svjetska javnost informirana je o zločinima za koje se samo nagađalo kakvi su.
Kada su ruski, ukrajinski i drugi vojnici ušli u logor, našli su oko milijun logoraških odijela, oko 45.000 pari obuće, hrpe naočala, sedam tona ljudske kose... Datum oslobođenja koncentracijskog logora Auschwitz od 2004. obilježava se u svijetu kao Dan sjećanja na holokaust (šoah).
Auschwitz je najveći logor uništenja nacističke Njemačke, logor kao simbol zla i simbol uništenja Židova u Drugom svjetskom ratu. Ono što je preostalo od logora danas je spomen-područje zaštićeno kod UNESCO-a, mjesto na koje hodočaste Židovi iz Izraela i cijelog svijeta, svi oni koji se mogu suočiti s tragovima zla – pogledati dokumentarne filmove, a da im se ne povraća, hrpe kose, naočala, odjeće...
Auschwitz je njemački naziv za logor, a inače bio je smješten u Južnoj Poljskoj pokraj gradića Oswiencima. Na ulazu, kao i na početku i danas stoji u željeznim vratima ispisana poruka ‘Arbeit macht frei’ (rad oslobađa), željezni znak o kojem se pisalo i proteklih mjeseci jer je na neobičan način nestao, da bi nakon energične istrage poljske policije počinitelji bili otkriveni i očekuje se sudska presuda počiniteljima ovog zlodjela. Jedan nevino ubijeni, nekoliko nevinih života, za većinu ljudi je tragedija.
U kompleksu Auschwitz-Birkenau ubijeno je, navode židovski izvori, oko 2 milijuna zatočenika, dok Wikipedia navodi podatak od 1.100.000 umorenih, od čega je milijun (!) bilo Židova.
I najmanja brojka ne znači nekima mnogo, no koliki je to broj žrtava može se najbolje predočiti nestankom grada veličine Zagreba. Samo u jednom konclogoru Trećeg Reicha umoreno je cjelokupno stanovništvo današnjega glavnoga grada Hrvatske!
Pitanja nakon Auschwitza
Mnogo je pitanja nakon Auscwitza postavljano i postavlja se sve do danas – od broja žrtava do toga je li svijet o svemu dovoljno znao pa šutio, zašto toliko ravnodušnosti ljudi prilikom deportiranja Židova i drugih u logore, do toga je li nakon Auschwitza moguće pisati poeziju.
U svijest svjetske javnosti postupno je prodirala istina o stravičnim događajima u logorima da bi se ubrzo pojavili i oni koji su plinske komore, krematorije i sl. nazivali izmišljotinama, često “židovskim izmišljotinama”. Povremeno pogledavam upise ispod tekstova o holokaustu na brojnim portalima koji pokazuju izljeve mržnje prema Židovima kojih u Hrvatskoj zamalo da i nema.
Na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine godine l94l. živjelo je 39.500 židovskih duša, a tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno je, poginulo ili umrlo od bolesti, iscrpljenosti oko 30 000... Na hrvatskim je građanima pokazati neupućenima i zlonamjernima da ne dolazi njihovo vrijeme, kao što neki, još uvijek nesvjesni tragedije holokausta, misle, pišu ili komentiraju skriveni u anonimnosti interneta.
Djeci, učenicima, valja objašnjavati što je holokaust, tko je Anne Frank – ona ne može biti svjetski prvak u igranju skrivača – pisati korektno udžbenike, stvarati ozračje da je holokaust pouka za sve slobodoljubive ljude i narode. U tom smislu valja razmišljati i o poruci dr. Ive Josipovića u povodu Dana holokausta, u kojoj, uz ostalo, stoji: “Svaki pokušaj povijesnog revizionizma pokušaj je relativiziranja zla i skrivanja istine.”
Također podsjeća kako je “zločin koji se dogodio židovskom narodu te drugim žrtvama nacističkog progona tijekom Drugog svjetskog rata najmračniji dio suvremene ljudske povijesti koji mora ostati dio memorije svakog naroda jer se u njemu ogleda tragedija svakog pojedinca bez obzira na nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost”.
Ističe kako holokaust nije pitanje prošlosti, nego se ogleda u svakom zločinu protiv čovječnosti te je tragedija Židova univerzalna. Osobna napomena: Na desnoj ruci, na podlaktici, moj pokojni otac imao je tetoviran logoraški broj 121 729. Dobio ga je na ulasku u logor Auschwitz – Birkenau kamo je deportiran zajedno s obitelji.
Mjesecima, pa i godinama, nadao se nekada broj 121 729, nakon oslobođenja, da je netko od najbližih ipak preživio i da će se pojaviti. Nitko od najbližih iz uže obitelji nije se pojavio. Nekoliko poštenih mještana vratilo je čovjeku koji je logoraški broj pokušao zaboraviti, ali nije mogao, desetak stvari iz kuće (stolnjake, radni stol, pano-vješalicu, pisaći stroj, harmoniku…).
Harmonika je i sada uz mene, i kada bih i htio svirati na njoj, ne bih mogao. Zbog Auschwitza i svih drugih logora u kojima su pogažena ljudska prava, pa i ono temeljno – pravo na život.
piše ljubo r. weiss