Nakon javne tribine koju je Hrvatski savez za športski ribolov na moru organizirao u Splitu sredinom prosinca prošle godine, već u prvim danima nove 2010. sportsko-rekreativni ribari na Matejuški održali su prosvjedni skup povodom novog Zakona o morskom ribarstvu simboličnog naziva (O)čajanka.
Zbog niza nelogičnosti u prijedlogu Zakona, stotinjak udičara, podvodnih ribolovaca i ljubitelja mora tražilo je odgodu primjene Zakona, ukidanje i izmjenu pojedinih članaka jer, kako smatraju, uskraćeno im je njihovo ustavno pravo na more. O čemu je zapravo riječ i jesu li zahtjevi sportskih ribara utemeljeni, upitali smo prof. dr. ribarstva Alena Soldu sa Sveučilišta u Splitu.
U članku 3. Novog prijedloga Zakona o morskom ribarstvu stoji kako su načela na kojima se temelji politika održivog upravljanja ribolovnim bogatstvima donošenje odluka temeljenih na “pouzdanim znanstvenim pokazateljima te širokoj uključenosti svih zainteresiranih subjekata“ (u ovom slučaju više od 32 tisuće registriranih sportskih ribolovaca), a sve radi zaštite ribljeg fonda. Možete li Vi kao znanstvenik potvrditi da su se poštovala ova načela?
- Vrlo je jasno da je ovakva tvrdnja potpuno netočna. Naime, citat iz Prijedloga novog zakona zapravo je prepisivanje načela Zajedničke ribarske politike EU-a s kojim se slažem. Nažalost, u praksi u hrvatskim uvjetima to je samo deklarativno, jer se znanstveni pokazatelji uglavnom ignoriraju, štoviše, neki činovnici u ribarskoj administraciji javno govore kako su neke znanstvene višegodišnje studije, primjerice one o sportskom ribolovu, nevažne i netočne.
Nadalje, o uključenosti svih zainteresiranih subjekata smiješno je i govoriti kad vidite da je u izradi ovog zakona potpuno zanemareno mišljenje HSŠRM-a koji broji više od 30 tisuća sportskih ribolovaca i čiji se članovi u posljednje vrijeme sa pravom bune. Ovdje bih rekao da bi bilo bolje da i drugi subjekti, primjerice gospodarski ribari koji sada šute, dobro pročitaju što im piše u novom prijedlogu zakona o morskom ribarstvu, jer se bojim da će, kad shvate što će se u bližoj budućnosti dogoditi, a što će takav zakon omogućiti, već biti kasno.
Kako se u novome nacrtu prijedloga novog zakona od 55 postojećih ribolovnih alata izrijekom spominju tek podvodna puška i križ sv. Andrije za skupljanje koralja, stječe se dojam da se određeni alati diskriminiraju nauštrb drugih. Koliki je zapravo udio (štetnost) sportsko-rekreativnih naspram gospodarskih ribolovaca (koće), u pogledu izlova određenih vrsta?
- Koncepcija prijedloga zakona poprilično je smiješna jer se u cijelom zakonu od 55 poznatih i trenutačno važećih ribolovnih alata spominje jedino podvodna puška, što je vrlo indikativno. Doduše, spominju se i križ sv. Andrije te nekakvi povlačni alati za koralje i recimo mreže stajaćice za gorostasne psine koje danas u našoj ribarskoj praksi uopće ne postoje, ali dobro pokazuju apsolutno nepoznavanje trenutačnog stanja u hrvatskom ribarstvu.
Što se tiče udjela sportsko-rekreativnog ribolova u ukupnom ulovu, ne postoje točni podaci. Ipak, ono što se zasigurno zna je da alati koji se upotrebljavaju u tim kategorijama ribolova spadaju u selektivnije ribolovne alate. Također je činjenica i da ti alati uglavnom nemaju nikakve veze s ribolovom riba i drugih morskih organizama koji danas u Jadranu spadaju u najugroženije i čije su populacije u prilično lošem stanju.
Nelogičnost u članku 49. st. 5., gdje se ulov ograničava na pet kilograma (plus trofej) neovisno o broju dana provedenih na moru, dok prethodni stavak dopušta izlov od 5 kg istog dana, te izbacivanje parangala iz sportskog ribolova, čime su se zanemarile i aktivnosti HSŠRM-a i odredbe Zakona o športu, sugeriraju kako se Zakon pisao na brzinu. S obzirom na to da dozvole vrijede od početka do kraja kalendarske godine, mnogi vlasnici dozvola dovedeni su u nezavidan položaj. Kako se ponijeti?
- Sami ste naveli jednu kontradiktornost, od mnogih u ovom prijedlogu Zakona, gdje jedan propis poništava drugi, što opet govori o kvaliteti ovakvog prijedloga. Također, parangal je ukinut sportašima, ali ne i rekreativcima, pa mi je, sa stručnoga gledišta, potpuno nejasno što se htjelo s takvim propisima. Stoga ne mogu ni dati nikakav savjet kako da se normalan čovjek ponaša u tako besmislenoj situaciji.
S obzirom na to da novim zakonom ministar može odrediti područja na kojima vrijede dozvole za sportski i rekreacijski ribolov, među ribarima se može čuti kako je riječ o “feudalizaciji“ određenih područja (poput Lastova), pa se postavlja pitanje ako se želi zaštititi određeno područje ili riblji fond, zašto se onda u potpunosti ne zabrani izlov za sve vrste ribolovnih alata?
- Dosad su, u svim verzijama Zakona, pa i u ovoj važećoj, alati sportskog ribolova mogli biti više-manje upotrebljavani na svim područjima ribolovnog mora, čak i u onima gdje je većini alata gospodarskog ribolova bilo zabranjeno. To je bilo i posve normalno i opravdano jer su ti alati, s obzirom na svoju selektivnost, manje štetni od većine drugih alata.
Ipak, iz ovakvog prijedloga Zakona, koji nema veze ni s jednim drugim ribarskim zakonom u modernom svijetu, očito je da ribarska administracija na neki način “mrzi“ sportski ribolov pa pokušava krivnju za općenito kaotično stanje u morskom ribarstvu prebaciti na sportski ribolov, što je u istom trenutku i smiješno i žalosno. Nažalost, ovakav propis u kombinaciji sa propisom o mogućnosti odlučivanja lokalne samouprave o regulaciji ribolova vjerojatno znači kraj sportskog i rekreativnog ribolova u Hrvatskoj.
Premda se često navodi sintagma “usuglašavanja naših zakona s europskim“, više puta ste izjavili kako je novi zakon kombinacija lošeg prepisivanja europskih zakona i osobnih interesa i želja pojedinih članova Povjerenstva koji su ga pisali, o čemu svjedoči članak 83. po kojemu će jedinice područne samouprave u suradnji s jedinicama lokalne samouprave dostavljati Ministarstvu prijedloge regulacije ribolova na tom području, odredba koja se u prošlom sistemu pokazala jako lošom. Čiji interesi mogu ugroziti bioraznolikost ove strane Jadranskog mora i zašto sportski ribolovci ribari smetaju pravnoj regulativi EU-a?
- Pa kad pogledate europske propise, iz kojih su prepisivani dijelovi prisutni u ovom prijedlogu zakona, poprilično je indikativno da su uglavnom prepisani propisi koji nemaju veze s našom ribolovnom praksom i našim ribarstvom općenito, a da su oni vrlo važni i esencijalni propisi netragom nestali prilikom prepisivanja.
Očito je da je netko odlučivao što će se prepisati, a što neće, tako da je sintagma “usuglašavanje naših zakona s europskim“ u ovom slučaju najobičnija floskula. To se naročito odnosi na propise u vezi sa sportskim ribolovom koji uglavnom nemaju nikakvo uporište u europskim propisima. Što se tiče propisa po kojemu će lokalna samouprava moći odlučivati u regulaciji ribolova, s obzirom na “poznatu“ ekipiranost lokalnih vlasti “ribarskim stručnjacima“, posve je jasno da se iz toga ne može izroditi ništa pametno.
Ministar ujedno može ograničiti sastav dnevnog ulova po vrstama. Uz to može propisati da osobe koje obavljaju sportski i rekreacijski ribolov vode evidenciju ulova, što bi u prijevodu značilo da će uz tunju i udicu na more nositi papir i olovku. Kakva je intencija ovih novih odredbi i ne povećava li se time rak-rana zvana administracija?
- U trenutku kada nemamo ni vjerodostojne podatke o ulovu iz gospodarskog ribolova, tražiti od tridesetak tisuća sportskih ribolovaca i tko zna koliko rekreativaca da vode nekakvu vrstu očevidnika, može biti korisno samo tvrtkama koje se bave tiskarskom djelatnošću. Također, to će vjerojatno biti razlog da se dodatno poveća administracija, pa uskoro možemo očekivati da više ljudi bude u ribarskoj administraciji nego ribara na moru.
Dok se s jedne strane diže prašina oko malih udica, s druge strane propuštaju se “velike ribe“ u segmentu gospodarskog ribolova, pa bismo uskoro mogli očekivati ribarske flote država članica EU-a kako bez ograničenja dužine trupa i jakosti porivnog stroja, rekli bismo “nelojalna konkurencija“, prazne fond Jadranskog mora. Može li se to spriječiti ili će naše more biti kolateralna žrtva još jednoga neuspješnog poglavlja vanjske politike, koja je na pragu gubitka i dijela teritorija?
- Kad vidim slučaj male Malte, koja je danas članica EU-a, a koja je prilikom ulaska uspjela osigurati za svoje ribare, ne pojas od 12 Nm, već prošireni ribarski pojas od 25 Nm, znam da se pametnim i stručnim djelovanjem može puno toga uraditi. Maltežani su u tom pojasu od 25 Nm teoretski dopustili ribolov ribarima drugih članica EU-a, što je bila njihova obveza, ali su propise tako pametno napravili da u praksi ribarenja stranih ribara gotovo i da nema.
Mi smo ZERP već odavno izgubili i spali samo na teritorijalno more širine 12 Nm, ali nažalost, kad vidim kako naša ribarska administracija funkcionira, priličan sam pesimist u vezi s tim što će se dogoditi s našim teritorijalnim morem i hrvatskim ribarstvom.
Pojedini dijelovi zakona mogu se dopuniti podzakonskim aktima, no zakon u svojoj osnovi zasigurno ne. Mislite li da javne tribine i prosvjedni skupovi mogu uroditi plodom i je li možda kasno za institucionalno traženje prava sportskih ribolovaca?
- Da se u izradi ovog prijedloga zakona stvarno rukovodilo “pouzdanim znanstvenim pokazateljima te širokom uključenosti svih zainteresiranih subjekata“, vjerojatno danas ne bi bilo nikakvih prosvjednih skupova. Nažalost, ispada da je to jedini način da se ti zainteresirani subjekti izbore za svoja prava, pa se nadam da će im to i uspjeti.